Prvi put u modernoj povijesti jedan bi glavni grad mogao ostati bez pitke vode

DOK SE KABUL budi podno isušenih planina, za milijune njegovih stanovnika počinje ista, očajnička borba – borba za vodu. Za Raheelu, 42-godišnju majku četvero djece, tutnjava cisterne na prašnjavoj ulici signal je za uzbunu. To je znak da mora izjuriti van kako bi napunila stare kante i kanistre za svoju obitelj.
Zalihe su im uvijek na izmaku, a svaka litra je dragocjena i skupa, što iscrpljuje kućni budžet i dovodi obitelj na rub živaca. "Jednostavno nemamo pristup pitkoj vodi", priča Raheela za CNN, predstavljajući se, kao i mnogi Afganistanci, samo jednim imenom. "Nestašica vode golem je problem koji nam uništava svakodnevicu."
Kabul se opasno približava katastrofi. Prema nedavnom izvješću nevladine organizacije Mercy Corps, afganistanska prijestolnica mogla bi postati prvi moderni glavni grad na svijetu koji će u potpunosti presušiti. Takav scenarij, upozoravaju, mogao bi izazvati potpuni gospodarski kolaps.
Stručnjaci navode da su nekontrolirani rast stanovništva, klimatska kriza i desetljeća prekomjernog crpljenja iscrpili zalihe podzemnih voda do kritične točke. Gotovo polovica gradskih bušotina već je presušila. Obitelj poput Raheeline prisiljena je plaćati za svaku kap vode i pažljivo je racionalizirati, često se odričući hrane i drugih potrepština samo kako bi imali dovoljno za piće i osnovnu higijenu.
"Duboko smo zabrinuti", kaže ona. "Nadamo se kiši, ali ako se stanje pogorša, ne znam kako ćemo preživjeti."
Ovo nije samo pitanje vode, upozorava Marianna Von Zahn, programska direktorica Mercy Corpsa za Afganistan. "Ovo je zdravstvena, ekonomska i humanitarna kriza u jednom."
Opasna kombinacija uzroka
Prije samo tri desetljeća, Kabul je imao manje od dva milijuna stanovnika. Nakon pada talibanskog režima 2001. godine, grad je doživio nagli priljev stanovništva privučenog obećanjima o sigurnosti i boljim ekonomskim prilikama. S rastom broja stanovnika, rasla je i potražnja za vodom.
Grad se gotovo u potpunosti oslanja na podzemne vode, koje se prirodno obnavljaju otapanjem snijega i ledenjaka s obližnjeg planinskog lanca Hindukuš. Međutim, godine lošeg upravljanja i prekomjernog korištenja dovele su do pada razine podzemnih voda za čak 30 metara u posljednjem desetljeću, navodi Mercy Corps. Kabul danas godišnje iscrpi 44 milijuna kubičnih metara više vode nego što priroda može nadoknaditi – zapanjujuća neravnoteža koja prazni i gradske rezerve i novčanike njegovih stanovnika.
Neke obitelji, poput one Ahmada Yasina, bile su prisiljene kopati dublje bunare. Yasin (28) živi u deseteročlanoj obitelji na sjeveru grada. Mjesecima su on i njegov brat svakodnevno satima čekali u redu pred obližnjom džamijom kako bi napunili kante vodom za djecu, roditelje i ostatak obitelji. "To nas je sprječavalo u radu i utjecalo na naš prihod", objašnjava. Zato su šest mjeseci štedjeli, odričući se hrane, kako bi skupili 40.000 afganija (oko 550 dolara) za vlastiti bunar u dvorištu.
Kopali su 120 metara duboko dok nisu pronašli vodu. Iako je sada imaju za osnovne potrebe, ne mogu je piti. "Nije sigurna", kaže Yasin. "Sav novac potrošili smo na bunar pa si ne možemo priuštiti filtere ili pročišćenu vodu. Zato vodu iz bunara dugo kuhamo, pustimo da se ohladi i tek je onda pijemo."
Prema podacima Mercy Corpsa, čak 80% podzemnih voda u Kabulu je zagađeno, što je posljedica raširene upotrebe septičkih jama i zagađenja iz industrijskih postrojenja. Proljev i povraćanje postali su dio svakodnevice. "Stalno se razbolijevamo zbog zagađene vode, bilo da je popijemo kod nekoga, u restoranu ili čak samo operemo zube vodom iz bunara", kaže Sayed Hamed (36), državni službenik koji živi sa suprugom, troje djece i dvoje starijih roditelja.
Krizu dodatno produbljuje i ranjivost Kabula na klimatske promjene. "Imamo sve više kiše, ali sve manje snijega", objašnjava Najibullah Sadid, stručnjak za upravljanje vodnim resursima. "Snijeg nam je bio ključan za obnovu podzemnih voda, a sada ga je sve manje. Kiša, s druge strane, uzrokuje bujične poplave jer grad nema infrastrukturu da je zadrži." Ako se ovi trendovi nastave, UNICEF predviđa da bi Kabul mogao ostati bez podzemnih voda već do 2030. godine.
Teret krize na leđima najranjivijih
Oni koji nemaju novca za kopanje dubokih bunara prepušteni su na milost i nemilost privatnih cisterni ili donacija. Rustam Khan Taraki na vodu troši čak 30% svojih primanja. Obiteljima koje si to ne mogu priuštiti, jedina opcija je pješačenje, često kilometrima, do džamija koje dijele vodu.
Hamed, državni službenik, svako jutro satima čeka u redu kako bi napunio dvije kante za svoju obitelj. Tijekom dana, njegovo dvoje djece, staro 13 i 9 godina, preuzimaju tu dužnost. Ponekad zbog toga izostaju iz škole kako bi vukli teške kante uz strmo brdo pod jakim suncem.
"Kriza uništava budućnost djece", ističe Von Zahn iz Mercy Corpsa. "Sate koje bi trebali provoditi u školi, oni provode noseći vodu. Takve strategije preživljavanja samo produbljuju krug siromaštva i ranjivosti."
Najveći teret krize ipak pada na žene, koje su prisiljene satima pješačiti po Kabulu kako bi donijele vodu, riskirajući pritom vlastitu sigurnost pod opresivnom talibanskom vlašću koja im zabranjuje izlazak bez muške pratnje, mahrama.
"Nije lako ženi izaći van, pogotovo u sadašnjim okolnostima", povjerila se za CNN 22-godišnja stanovnica Kabula, koja je zbog sigurnosti željela ostati anonimna. "Žena ili djevojka koja sama ide po vodu može doživjeti uznemiravanje ili maltretiranje na putu." CNN je kontaktirao talibane za komentar, no odgovor nije stigao.
Sumorna budućnost
Osim klimatske krize, rasta stanovništva i lošeg upravljanja, vodenu krizu u Kabulu pogoršavaju i duboki politički nemiri. Nakon što su talibani u kolovozu 2021. preuzeli vlast, a zapadne snage se kaotično povukle, zemlja se našla na rubu gospodarskog sloma zbog zamrzavanja međunarodne pomoći.
Iako je humanitarna pomoć djelomično popunila prazninu, odluka američke administracije početkom ove godine o obustavi strane pomoći dodatno je unazadila zemlju. Zamrzavanje sredstava USAID-a imalo je jedan od najvećih učinaka, kaže Von Zahn. Do početka 2025., od 264 milijuna dolara potrebnih za vodoopskrbu i sanitarne uvjete, isporučeno je tek oko 8 milijuna.
"Svjedočimo opasnoj kombinaciji: kolapsu lokalnih sustava, zamrznutim sredstvima i rastućim regionalnim napetostima, dok se obični Afganistanci svakodnevno suočavaju sa sve gorom krizom", zaključuje ona.
Budućnost stanovnika Kabula ostaje krajnje neizvjesna. Prije mnogo godina, kada su se Raheela i njezina obitelj doselili u sadašnju četvrt, najam je bio jeftin, džamija je imala vodu i život je bio podnošljiv. Danas ne zna koliko dugo još mogu izdržati.
"Nećemo imati drugog izbora nego ponovno postati izbjeglice", kaže s osjećajem beznađa. "Ali kamo ćemo otići odavde? Ne znam."

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati