Foto: Twitter, Hina

ZVAO SE Aylan Kurdi, imao je tri godine, a njegov jedini grijeh bio je što je rođen na krivom mjestu u krivo vrijeme. Danas bi imao četiri godine, vjerojatno bi pohađao vrtić i učio pisati prva slova da ga europska civilizacija, simbol jednakosti i slobode, nije bešćutno izdala.

Prije točno godinu dana na obalu turskog ljetovališta more je izbacilo beživotno tijelo Aylana Kurdija, trogodišnjeg Sirijca koji je u bijegu od rata spas pokušao naći u Europi. Odjeven u plave hlače, cipelice i crvenu majicu, ležeći u potpuno neprirodnom položaju kao u kakvoj besmislenoj dječjoj igri, Aylan je izgledao kao da spava. No, baš kao njegova majka i brat, Aylan je bio mrtav.

More je uzelo njegov život, ali sve vode svijeta ne bi mogle saprati svu sramotu koju je europska civilizacija tog dana morala osjetiti. A to se i dogodilo.

Slika je u čas obišla svijet i postala simbol bešćutnosti europske i svjetske civilizacije na užase koji se događaju u Siriji.

"Fotografija mrtvog dječaka izbačenog na evropsku obalu najstrašnija je fotografija vijeka. Odsjekle su mi se noge kad sam je maločas ugledao. Tresem se od muke i nemoći. Držim da uživo gledamo konačno i definitivno obesmišljavanje ljudskog života i potpuni nestanak civilizacije kakvu poznajemo. Svi vijekovi obrazovanja, kulture, nauke, uljuđivanja ljudi nestali su u ovom trenutku u grčkom pijesku zapelom u ručicama nedužnog mališana, anđela koga ničim nismo zaslužili. Koji je naivno pomislio da mu možemo pomoći. Završavamo na istim onim obalama sa kojih smo prije hiljade i hiljade godina i počeli praviti neki bolji svijet. Nismo uspjeli. Biblija kaže da oni koji se prave da ne čuju druge kako vrište i mole za pomoć, nema potrebe da vrište kada im samim pomoć bude trebala, niko ih tada neće čuti. I Bogovi su digli ruke od nas. Ovaj sebični svijet gluhih, nijemih i slijepih bolje nije ni zaslužio." - možda je najbolje svu katastrofu trenutka na svom Facebook profilu sažeo novinar Aleksandar Trifunović.

Od Aylana do Omrana nismo naučili ništa

Zgroženi slikom nevinog trogodišnjaka koji je samo tražio priliku za djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje, svijet se kleo da će djelovati. Ali nije. Na stotine ljudi od tada se utopilo, među njima sasvim sigurno i na deseci djece čije tijelo more možda nikada neće ni izbaciti na neku obalu.

Prije nekoliko tjedana svijet je potresla snimka malenog dječaka iz Sirije, petogodišnjeg Omrana. Na snimci se vidi dječak kako šutke sjedi u kolima hitne pomoći. Cijeli je prekriven prašinom koja je ponegdje pomiješana s krvlju. Dječak, čiji je svaki dan života obilježen ratom, samo je mirno, kao da je navikao na sav taj užas, rukom obrisao prašinu i krv s lica. Omran je, srećom, preživio bombardiranje, ali njegov desetogodišnji brat nije.

Od Aylana do Omrana, dva simbola stradanja nevinih, prošla je gotovo godina dana. No, nažalost, gotovo se ništa nije promijenilo. Rat i dalje traje, bez neke nade u skori kraj. Do sad je u sirijskom krvoproliću poginulo gotovo pola milijuna ljudi, među njima jako puno djece, a svijet potpuno nezainteresirano gleda što se događa. Velike sile su podijeljene, dogovora na vidiku nema, a do tada će svaki dan u Siriji ginuti na desetke Aylana, Omrana i drugih potpuno nevinih ljudi i djece koji bi samo željeli živjeti u miru.