Prije 40 godina umro je čovjek o kojem se nisu smjeli pričati vicevi. Zašto vam fali?
NA DANAŠNJI dan prije 40 godina umro je Josip Broz Tito. Čovjek koji je Jugoslavijom vladao 35 godina, formalno kao ustavni monarh (predsjednik Republike bez ograničenja trajanja mandata), i danas bilo gdje u društvu izaziva kontroverze – za jedne junak i "najveći sin naših naroda i narodnosti", za druge zločinac koji je dopustio da tisuće Hrvata budu pobijene bez suda.
Od Titove ostavštine nije puno ostalo – zemlja kojom je vladao raspala se u krvi na sedam država, a politički sustav koji je promovirao ostao je među neuspješnim eksperimentima. Jugoslavija je ekonomski još te 1980. godine upala u spiralu inflacije i recesije, od čega se nije izvukla do raspada, uz kratak pokušaj spašavanja krajem 80-ih, kada je Hrvat Ante Marković uz pomoć Amerikanaca pokušao spasiti državnu tvorevinu koja je već bila osuđena na propast.
Biografija kao iz akcijskog filma
Tko je bio Tito? Biografija Josipa Broza, s hrpom rupa do sredine 30-ih, djeluje kao scenarij za dobar akcijski film. Kao dijete iz siromašne zagorske obitelji koje u Sisku uči za metalskog radnika (u zgradi sisačkog suda je još uvijek ograda na kojoj je radio kao šegrt) od prve zarade odlazi u Trst kupiti lijepo odijelo – karakteristika koja će ga pratiti cijeli život. U Prvom svjetskom ratu bio je ranjen i zarobljen te se dugo oporavljao u Ruskoj bolnici. Tamo se pridružuje jednoj boljševičkoj skupini, čime je usmjeren i njegov politički put. Dvadesetih se dosta seljaka i često radi na organizaciji štrajkova, a nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika 1928. potpisuje letak kojim poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede. Postaje jedan od važnijih neprijatelja režima te biva uhićen i osuđen u takozvanom Bombaškom procesu. Kada je izišao iz zatvora, sve brže se penje prema vrhu partijske hijerarhije kao profesionalni revolucionar.
Kraljevina Jugoslavija se raspala u kratkom ratu u travnju 1941. godine. Tito koristi priliku te Politbiro KPJ 1941. godine donosi odluku o dizanju oružanog ustanka (makar je grupa hrvatskih komunista krenula u borbu još 22. lipnja 1941.). U gotovo nemogućoj vojnoj i političkoj situaciji Tito pokazuje iznimno političko iskustvo i prilagodljivost. Za razliku od drugih komunističkih vođa koji organiziraju samo male jedinice antifašističkih boraca, Tito u pokret uključuje sve: Hrvate razočarane rasnim zakonima NDH, posebno Hrvate iz Dalmacije razočarane time što su predani Italiji, i Srbe protiv kojih ustaše čine teške zločine – do kraja rata partizanski pokret broji stotine tisuća boraca, većinom ljudi koji nemaju nikakve veze s komunistima. Politički dobiva popularnost gurajući ideju federalne Jugoslavije, za razliku od unitarizma koji su proklamirali Karađorđevići.
Preuzimanje potpune vlasti
Nakon pobjede 1945., za otprilike pola godine, Tito i komunisti preuzimaju kompletnu vlast u Jugoslaviji. Pripadnici poraženih režima koji su se predali na Bleiburgu nemilosrdno su ubijeni – deseci tisuća ljudi stradali su bez suda, za što je Tito nedvojbeno znao. Nekadašnji HSS-ovci i drugi su izbačeni iz vlasti i stvorena je diktatura sovjetskog tipa. Nakon razlaza sa Staljinom i par godina potpune blokade Tito uviđa da mu je potreban novi saveznik pa Jugoslavija postaje vrlo bliska Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je razvoj socijalizma došao do prve krize, Tito nonšalantno omogućava radnicima odlazak na Zapad, čime se rješava nezaposlenosti, ali i mnogih političkih nezadovoljnika.
U međuvremenu, na međunarodnom planu osnovao je Pokret nesvrstanih, kojim je pokazao kako se može biti neovisan o velikim silama, no u stvarnosti sam pokret je puno više odgovarao Amerikancima, kao prikaz raznim diktatorima Trećeg svijeta da ne moraju biti uz Ruse. Čak je posljednji veliki Titov potez 1979. bilo zaustavljanje Castrove rezolucije, po kojoj je socijalizam bio "prirodni put" za razvoj Nesvrstanih, a Tito je obrazlagao da svaka zemlja ima pravo na svoj put.
Nepokolebljivi diktator u finim odijelima
U jednome je bio nepokolebljiv – rješavao se svih koji su ga na bilo koji način mogli ugroziti. No prilagođavao se vremenu. Znao je da oko zločina nakon Bleiburga Britanci i drugi nakon svega što se događalo u ratu neće postavljati previše pitanja. Potom je, u Staljinovom stilu, otvorio Goli otok, paradoksalno – baš za staljiniste. Kada je Goli otok postao previše poznat pojam koji je počeo štetiti režimu, prestao je biti politički zatvor. Podmetnuo je sudski postupak kardinalu Stepincu, no to mu nije smetalo da se u kasnijim godinama naslikava u fraku kod pape.
No čak i "liberalnih" 70-ih godina ljudi poput Budiše i Gotovca dobivali su zatvorske kazne za izgovorene riječi. Suzbijanjem Hrvatskog proljeća 1971. mnogi su vrhunski znanstvenici ostali bez mogućnosti rada sa studentima i predavanja. Jugoslavija je gotovo do kraja svoj postojanja bila jednopartijska totalitarna država. Odlazilo se u zatvor i za viceve i pjevanje, a kritike koje danas moraju trpjeti političari bile su nezamislive. Da je tada postojao neki Facebook i da ste nešto napisali protiv Tita ili države, ostali biste bez slobode i bez posla.
Cijelo razdoblje na vlasti Tito je njegovao kult ličnosti – od paradnih uniformi preko najskupljih Mercedesa do Štafete mladosti, koja se trčala povodom njegovog rođendana. Glavna štafeta mu se predavala na posebnom sletu, model koji je do maksimuma razvila Sjeverna Koreja.
Od njegove ostavštine nije ostalo gotovo ništa
U Titovu pozitivnu ostavštinu može se svakako staviti antifašistički pokret koji nas je progurao među važne pobjednike Drugog svjetskog rata i ojačao položaj za pregovore o granicama s Italijom. Također, riješio nas je vlasti Karađorđevića i omogućio federalni razvoj Jugoslavije, što je kao posljedicu imalo da se 1991. granice federalnih jedinica proglase državnim granicama. No Tito je bio i diktator kojem nisu smetala masovna ubijanja, zatvori i slanje pjesnika u njih. Tito je njegovao kult ličnosti i omogućavao iznimno luksuzan život partijske vrhuške, a gospodarski model koji je promovirao raspao se. Jedna Grčka koja je 1945. krenula sa sličnim standardom 1990. bila je dvostruko razvijenija od Jugoslavije.
Pa čemu onda priča o Titu danas, o diktatoru koji je umro prije 40 godina? Možda zato što je režim bio tako uvjerljiv da mnogi misle kako su živjeli u nekom "socijalističkom raju"? Možda jer ljudi u nas vole princip "velikog vođe" koji im rješava sve probleme? Možda zbog samog pogleda na stvari – ona četvrtina koja je dobila stanove u ono doba često gleda na režim drugačije od onih koji su po 20 godina gradili kuće. Neki će reći da su se gradili stanovi i tvornice, no gradili su se i kod Staljina i drugih diktatora. Ponekad je stvar i u jednostavnom žaljenju za već davnom mladošću, kada se nitko nije opterećivao politikom, nego bi pustio ploču i uživao u dobroj glazbi 70-ih.
Što prije ga prestanemo spominjati, to bolje za nas
Demokracija, ljudska prava, tržišno gospodarstvo, civilno društvo, sloboda tiska – sve ono što nam je došlo iz zemalja koje su nam uzor, od Švedske do Austrije, nije postojalo u Titovo doba. Tita treba gledati kao samo još jednog komunističkog diktatora, koji je srećom po narod bio hedonist pa je i narodu omogućavao više nego slični likovi u drugim zemljama. Za razliku od riječi koje su govorili ljudi koje je on slao u zatvore, a koje su i danas aktualne, njegova politička ostavština, osim uloge u Drugom svjetskom ratu koji je završio prije 75 godina, praktično ne postoji. Tito je u svakom pogledu prošlo svršeno vrijeme i što ga prije prestanemo spominjati u aktualnoj politici, to bolje za nas.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati