OVIH smo se dana podsjetili na pomalo mitologizirane balvane koji su se zakotrljali našim cestama i pokrenuli ratnu mašineriju na našim prostorima. Red je da se podsjetimo i kako se to odrazilo na kršćanstvo u ratom zahvaćenim prostorima.

>> Prijelomni trenutak naše povijesti: Prije točno 30 godina počela je Balvan-revolucija

Zašto baš kršćanstvo u kontekstu rata, a ne islam ili judaizam?

Zašto govorim baš o kršćanstvu u kontekstu rata, a ne o npr. islamu ili judaizmu? Zato što je jedino kršćanstvo kao temelj svoje etike uzelo ljubav prema neprijatelju, okretanje drugog obraza i sve one po sebi veličanstvene fraze, koje su znale nadahnuti i umove ljudi koji se nisu smatrali kršćanima.

Buđenje malog beogradskog katolika

Napokon, tako je ono bilo utjecalo i na moj um. Iako su me moji roditelji krstili u katoličkoj crkvi u Beogradu (da, bilo je tamo katolika, nekih 70 tisuća), pa me povremeno vodili na meni dosadne mise, nisam se zanimao ni za kakvu religiju sve tamo negdje do 17. godine kad sam samoinicijativno krenuo čitati Bibliju. Jer mi je lik Isusa iz Nazareta, sa svojom radikalnom etikom, bio upečatljiv.

Negdje nakon vojnog roka već sam pokazivao interes i za razne vjerske zajednice, počevši od svoje matične župe Svetog Petra i Pavla. Dopalo mi se kako na jednoj tribini prijateljski ćaskaju moj župnik Vladimir Horvat, pravoslavni teolog Irinej Bulović i marksist Esad Ćimić. Horvata sam bio upoznao u kontekstu sahrane svog oca, odlikovao se iznimnom naobrazbom i vrlo smirenom komunikacijom. Čitao sam i razne teološke knjige, a na jednom seminaru tijekom studija filozofije svojim kolegama studentima objašnjavao sam što za Tomu Akvinskog znači sacra doctrina.

Pušenje usred crkve i povici "Kosovo je Srbija"

Ali svijet oko nas se stubokom mijenjao, padao je komunizam, rastakala se Jugoslavija, a da ta atmosfera ulazi u crkve, prvi put mi je postalo jasno na ponoćki u Sabornoj crkvi. Prvo su me začudili brojni ljudi koji su pušili usred crkve; onda me zapanjilo kad su počeli uzvikivati "Kosovo je Srbija", a po izlasku nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam shvatio kolika kolona ljudi se slijevala pred crkvu.

Uskoro je drukanje za vlastitu naciju preuzela i Katolička crkva, don Ante Baković je na Cvjetnicu 1990. predstavio Franju Tuđmana gotovo kao novog Isusa – što se meni kao (tada) kršćaninu iskreno zgadilo. 

Nitko se nije držao Kuharićevog upozorenja na opasnost osvete

Hrvatska i Srbija nisu imale kršćanske lidere poput Desmonda Tutua i Martina Luthera Kinga. Svojedobno sam čitao tekstove južnoafričkih teologa o nenasilju te shvatio koliko je Anglikanska crkva ideološki pomogla tamošnjem mirnom prijelazu iz aparthejda u demokraciju. 

Znao je, doduše, s vremena na vrijeme kardinal Kuharić usred ratnih zala reći neku o tome da se ne treba svetiti, ali praktički nitko se nije toga ni pokušao držati. No, ni sam kardinal nije imao previše volje suprotstaviti se svom imenjaku na svjetovnoj vlasti,  a svećenici su po crkvama bez ikakvog pardona nagovarali pastvu da svoje povjerenje na izborima pokloni upravo HDZ-u. Nitko i nikada ni s pravoslavne ni s katoličke strane nije bio makar ukoren zbog ratnog zločina, a kamoli zbog govora mržnje.

Pitam se zašto već tada nisam napustio kršćanstvo 

Osobno, kao netko tko je Srbima bio previše Hrvat, a Hrvatima sumnjiv zbog mjesta rođenja, ja se i dandanas pitam zašto nisam već u to vrijeme napustio kršćanstvo i krenuo putem koji sam samostalno mogao prepoznati kao ispravan. Ili barem onda kad sam nacionalno uvjetovane rasprave vidio i kod svojih adventista.

Rat je vrlo brutalno pokazao da na naše instinkte agresije religijska ideja mira, ljubavi i oprosta praktički nema nikakvog utjecaja. Ključni razlog vjerojatno je naša evolucijska prošlost, u kojoj smo instinkte borbe za opstanak razvili puno ranije nego neokorteks u kojemu su se pojavile uzvišene ideje apsolutne ljubavi. Tako se isti oni ljudi koji u crkvi skrušeno slušaju o Raspetome koji je opraštao svojim neprijateljima kasnije mogu bez ikakvog problema upustiti u izvršavanje ratnih zločina od kojih se čovjeku podigne kosa na glavi. Svi koji su završili u Haagu javno se, često i uz potporu matičnih Crkava, izjašnjavaju kao veliki vjernici.

Kršćanstvo kao uzrok problema

Kršćanstvo na Balkanu ne da nije pomagalo u rješavanju problema, nego ih je u suštini i generiralo. U čemu se, napokon, Srbi i Hrvati tako drastično razlikuju jedni od drugih? Prije no što izvalite da nas razdvaja jezik, odgovorite si na pitanje jesu li, primjerice, vukovarski Hrvati govorili drugačijim jezikom od vukovarskih Srba. Jedini kriterij po kojemu ćete ih razlikovati jest njihova vjerska pripadnost. Nemam sada namjeru objašnjavati razliku između katoličke i pravoslavne teologije – dovoljno je reći da ni one nisu tako velike kako ih običan puk vidi. Ali su primjetne, počevši od načina na koji se križaju (pa će se pravoslavce zato i zvati "trofaznima").

Ne sporim da je na ovim prostorima ostalo i kršćana koji ozbiljno slijede nauk o oprostu i ljubavi, samo što su oni tiha i beznačajna manjina. Razlog njihove moralnosti, koliko sam barem iz iskustva mogao vidjeti, nije slušanje crkvene doktrine, nego urođena dobrota potpomognuta pravilnim odgajanjem prvenstveno u domu.

Slika koja jasno pokazuje gdje je zabrazdilo kršćanstvo na Balkanu

Tridesetak godina kasnije onaj moj fini beogradski župnik Vladimir Horvat sjedio je kao počasni gost na predstavljanju knjige nekog proustaškog pseudopovjesničara koji je dokazivao da je u Jasenovcu umrlo (a ne pobijeno) najviše tisuću ljudi. To je slika koja bolno jasno pokazuje gdje je zabrazdilo balkansko kršćanstvo. Pomirljive glasove Kuharića zamijenit će oštra retorika vojnog ordinarija Jezerinca.

Znam da se mnogim kršćanima neće dopasti ovo što pišem. Oni svakako imaju prigodu da me, u skladu s idejama ljubavi i oprosta, lijepo i sočno ispsuju. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala