BEZ SVIJESTI, zavezan za krevet, u vlastitoj mokraći i ne znajući gdje je probudio se na odjelu karlovačke psihijatrije iz svog najtežeg pijanstva do tada. Bilo je to njegovo dno dna. "Jebote, alkoholičar si", rekao je sebi jer mjesta za isprike i laži više nije bilo.

Priča je to o borbi, padanju, ali buđenju i pobjedi jednog mladog liječenog alkoholičara, koji je u ljeto 2021. godine prolazio najteže trenutke svoga života.

"U tom trenutku mislio sam da ću umrijeti. Imao sam sigurno gotovo 4 promila u sebi. Kada se probudite u toj sobi, na psihijatriji, zavezani za krevet, sve zbog alkohola, onda ne možete više niti sebi niti drugima lagati", priča mladić za Radio Mrežnicu.

Vrlo rano počeo kliziti

Prvo pijanstvo, nimalo bezazleno, dogodilo se u 13. godini. U vremenu koje je uslijedilo pio je sve više. Kao tinejdžer gotovo svaki vikend provodio bi u društvu alkohola, često samo njih dvoje.

Ambiciozan kakav je bio, upisao je i fakultet. Međutim, ni to nije bio dovoljno dobar razlog da ne pretjeruje u piću. Štoviše, sve se još dodatno pogoršalo.

"Studirao sam u Zagrebu i svaki dan sam putovao. Nikada nisam tamo živio. Čekate vlak, nemate što raditi i kako onda najbolje ubiti vrijeme? Pa taman je to negdje 3-4 pive s 'kompićima'. Često sam znao biti i solo, nije mi nikada samoća smetala", kaže.

Činjenica da je u povijesti njegove obitelji oduvijek bilo problema s alkoholom nije nimalo pomogla njegovom odrastanju. Nažalost, nije bio iznimka.

"Nije me društvo tjeralo da pijem, ali činjenica je da sam još od malih nogu točno znao što je alkohol. U mojoj obitelji postoji veliki problem s alkoholom, i s mamine i s tatine strane obitelji. Nažalost, niti ja nisam bio iznimka. Vrlo rano su svi vidjeli kuda bi sve to moglo otići. Gledali su me kako lagano 'klizim'. Pretpostavljalo se", priča.

Pretpostavke će se kasnije pokazati točnima jer uz sva upozorenja, savjete, lijepe riječi i potpore, ljubav prema alkoholu bila je jača.

Mrzio sam sebe

Danas to vidi kao glavni razlog zbog kojeg je započeo "alkoholičarsku karijeru".

"Vi kada pijete, nije to uvijek zato što volite alkohol. U mom slučaju, bilo je i to jer ja sam stvarno volio okus alkohola i volio sam osjećaj koji on pruža. Ali uvijek se pije da bi se riješio neki drugi problem.

Ja sam vrlo depresivna osoba. Alkoholom sam to pokušao izliječiti. Nije čak niti toliko da sam se ja osjećao sretnim, bila je dovoljna činjenica da u tim trenucima pijanstva nisam mrzio samoga sebe", iskren je.

U onim najmračnijim trenucima, kada je sebi bio najgori neprijatelj, alkohol je niz njegovo grlo tekao kao voda. Bez okusa, nebitno što je bilo u čaši, tek žareći osjećaj mržnje koji je trebalo ugasiti.

"Nije mi bilo bitno što pijem. U početku nisam mogao pogledati votku i Žuju, ali kasnije niti to više nije bio problem. Bijelo, crno vino, šljiva, loza, likeri, sangrija, što mi je već došlo pod ruku, sve sam pio. Od svega, najviše sam volio pivu i šljivu", priča.

Upravo je na dnu boce šljive i bila najveća utjeha. I dok je cijelu litru trebalo "riješiti" da se dođe do toliko željenog osjećaja, nazirali su se trenuci realnosti.

"Sjedio sam sam u naslonjaču doma, bez ikoga. Nije mi toliko niti smetala ta samoća, ja sam oduvijek bio solo igrač pa sam solo i pio bez problema. I dok sam tako sjedio, rakija je išla kao voda, razmišljao sam si: 'Jebote, alkoholičar si.' Već tada postalo mi je jasno da neću još dugo moći lagati sebi i drugima", kaže.

Doticanje dna i spas u karlovačkoj bolnici

Dno dna, kada je zamalo i umro, dotaknuo je u ljeto 2021. godine, kada je konačno sve izmaknulo i onoj najmanjoj kontroli koja je postojala.

"Probudio sam se na karlovačkoj psihijatriji, zavezan za krevet. Bio sam bez svijesti, sav zauriniran, nisam znao gdje sam. U tom trenutku mislio sam da ću umrijeti. Bila je to prekretnica u kojoj sam shvatio - više ne možeš lagati niti sebi niti drugima", priča.

Vremena više nije bilo, laži i obmane nisu bile opcija, skupio je svu hrabrost koju je imao i prijavio se na liječenje.

U tom razdoblju još uvijek je uspijevao održati status studenta, što mu je iziskivalo veliki napor. Dio dana provodio je na fakultetu, dok je drugi dio dana bio rezerviran za liječenje u karlovačkoj dnevnoj bolnici. Takav tempo života, iz tjedna u tjedan, naravno, nije bio održiv.

"Vrlo brzo je sve postalo previše intenzivno za moje tijelo. Nisam to mogao izdržati. Kada počne odvikavanje od alkohola, možete se slobodno pozdraviti s bilo kakvim spavanjem. Takav bez energije, uz veliki napor, nisam uspio izdržati. Kako sam rekao, u svemu sam solirao u životu, pa sam tako nastavio i sam se liječiti", kaže.

I tu je prvi put pokleknuo.

"Nisam uspio sam. Nakon 70 dana recidivirao sam. To je važno znati, sam čovjek ne može uspjeti. To je vrlo, vrlo teško", priznaje. Kažu, ono što te ne ubije ojača te pa je krenuo u drugi pokušaj mijenjanja svog života. Zasad uspješno.

Trijezni ljudi, trijezne misli, trijezna mjesta

Drugi put prijavio se na liječenje u karlovačku dnevnu bolnicu, koja mu i dalje pruža podršku.

"Liječenje ide u više faza. Prvo se koriste lijekovi, kao što je u mom slučaju bio diazepam. Primjenjuje se i radna terapija. Važno je da nešto radite rukama, da su one uvijek zauzete. To uvelike pomaže.

Sve vam je u glavi. Vi sami prvi morate osvijestiti da je gotovo. Nema više. Takve misli vas moraju voditi. U glavi zaista treba biti jak", kaže.

Cijeli proces je olakšala i podrška drugih ljudi koji su prošli kroz isto. Uz bolnicu, podršku je pronašao i u klubu liječenih alkoholičara "Prijatelj" čiji je aktivni član. "Puno to znači, kada uz vas sjedi čovjek koji je prošao isto ili još gore. Imate osjećaj da vas on razumije", dodaje.

Trijezni ljudi, trijezne misli, trijezna mjesta, misli su kojima se i danas vodi kako bi život izveo na onaj pravi put. Jedna od navika, smije se, koju je odmah izbacio je gledanje koja je to "pijača" na sniženju. Dovesti se u takvu napast da pogleda, značilo bi iznevjeriti sebe.

Iskušenja su uvijek tu, u raznim oblicima svakog dana, i baš zbog toga važno je sve "riješiti" u glavi.

"Ako to ne riješite, onda ćete se sigurno odati nekom iskušenju, nebitno koliko maleno bilo, ali pokleknut ćete. Ova borba nije toliko fizički zahtjevna koliko je psihički. U glavi je sve, nije dovoljno samo ostaviti se alkohola i misliti da će se sve promijeniti. Problem je u glavi. Tu je sve", kaže. On međutim, ovoga puta nije pokleknuo.

Što bi promijenio u životu da može ponovno birati

Danas je trijezan 423 dana, promijenio je život, i to do onog najmanjeg detalja.

Čašu koja je redovito bila u njegovoj ruci sada je zamijenio za utege u teretani, zdravo se hrani, rekreativno se bavi sportom, ima stabilan posao i konačno, vjerojatno prvi put, drži konce života u vlastitim rukama.

Na pitanje "bi li promijenio svoj život da je mogao", odgovor je pomalo iznenađujući. Iako se većina ljudi ne bi nikada voljela naći u paklu alkohola, iskrenije da iskrenije nije moglo biti, odgovor je glasio "i da i ne".

"Hm, i da i ne. Kada ste mladi, nikada ne očekujete da će se to vama dogoditi, da ćete se naći u toj situaciji, da ćete baš vi postati alkoholičar. Nitko od nas ne želi takve posljedice, nikakve loše stvari koje dolaze. Međutim, da se to sve nije dogodilo, ja ne bih bio tu. Ja ne bih bio to što jesam, tu gdje jesam, čovjek kakav jesam danas", priznaje mladić u razgovoru za Radio Mrežnicu.