NA POČETKU intervjua za Sky News japanski 83-godišnjak umorno sjeda u svoju stolicu, zatvara oči i moli novinare da budu kratki. Ali onda počinje govoriti i njegova starost kao da nestaje pred snagom njegovih priča. On je preživjela žrtva atomske bombe u Hirošimi, doživotni zagovornik nuklearnog razoružanja i od prošle godine, dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Ali sada, na 80. obljetnicu bombardiranja, iznosi više od samih sjećanja - on prenosi poruku: "Upravo sada je najopasnije doba. Rusija bi mogla upotrijebiti nuklearno oružje, Sjeverna Koreja bi ga mogla upotrijebiti, Kina bi ga mogla upotrijebiti. A predsjednik Trump - on je samo potpuni kaos. Apeliramo za svijet bez rata i bez nuklearnog oružja, ali oni ne slušaju."

Imao je tri godina kad je bomba eksplodirala

Tošijuki Mimaki imao je tri godine kada su Sjedinjene Američke Države bacile atomsku bombu na grad Hirošimu. Bilo je to prvi put da je nuklearno oružje korišteno u ratu i pamti se kao jedan od najstrašnijih događaja u povijesti ratovanja.

Procjenjuje se da je bomba ubila više od 70.000 ljudi na licu mjesta, petinu gradske populacije, oslobodivši temperaturu od oko 4.000 °C, rastopivši sve na svome putu i sravnivši dvije trećine grada. Užasavajuće priče izlazile su polako, o pocrnjelim leševima i koži koja je visjela s tijela žrtava poput krpa.

"Ono čega se sjećam jest da sam tog dana bio vani i igrao se. I onda se dogodio bljesak", prisjeća se Mimaki: "Bili smo 17 km udaljeni od hipocentra. Nisam čuo eksploziju, nisam čuo zvuk, mislio sam da je to munja. Poslijepodne su ljudi počeli dolaziti u masama. Neki s kosom potpuno razbarušenom, odjećom poderanom, neki s cipelama, neki bez cipela, i tražili su vodu."

Njegovog oca spasilo je presvlačenje u podrumu

Četiri dana njegov se otac nije vratio kući s posla u središtu grada. Opisuje putovanje koje je njegova majka poduzela, noseći njega i mlađeg brata, kako bi ga pokušala pronaći. Mogli su doći samo do određene točke, uništenje je bilo jednostavno preveliko.

"Moj se otac vratio kući četvrtog dana. Bio je u podrumu na svom radnom mjestu. Presvlačio se u radnu odjeću. Tako je preživio. Kada je izašao na površinu, grad Hirošima više nije postojao", obajšnjava Mimaki.

Tri dana kasnije, SAD je bacio još jednu atomsku bombu na grad Nagasaki, što je dovelo do bezuvjetne predaje Japana i završetka Drugog svjetskog rata. Do kraja 1945. godine broj mrtvih u oba grada narastao je na procijenjenih 210.000, a do danas se ne zna točan broj onih koji su umrli u sljedećim godinama od raka i drugih posljedica.

"To se još uvijek događa, čak i danas. Ljudi još uvijek pate od posljedica zračenja, nalaze se u bolnicama. Vrlo je lako dobiti rak, možda ću čak i ja dobiti rak, to je ono što me sada brine," kaže Mimaki.

Stigmatizacija žrtava nuklearne bombe

Nažalost, mnoge žrtve bombe živjele su obilježene većinu svog života. Zbog nerazumijevanja učinaka zračenja, često su bili izopćeni i odbijani za posao ili kao bračni partneri. Mnogi su stoga pokušali sakriti svoj status Hibakuše (osobe pogođene atomskim bombama), a sada, u starijoj dobi, teško im je ostvariti pravo na financijsku pomoć koja im pripada.

A tu su i golemi psihološki ožiljci, PTSP i cjeloživotni problemi s mentalnim zdravljem. Mnogi Hibakuše odlučili su nikada ne govoriti o onome što su tada vidjeli i žive s krivnjom što su preživjeli. Za Mimakija ta krivnja je prisutna kada prepričava priču o tome kako su on i još jedna djevojčica njegove dobi oboljeli od onoga što danas vjeruje da je bilo trovanje zračenjem.

"Umrla je, a ja sam preživio", kaže s teškim uzdahom i naporom u očima. Poslije je svoj život posvetio aktivizmu u organizaciji preživjelih žrtava atomske bombe pod nazivom Nihon Hidankjo. Njezini članovi dobili su Nobelovu nagradu za mir 2024. godine.

"Nikad više ne smijemo stvoriti nove Hibakuše"

Ali ne zadržava se mnogo na ponosu koji bi mogao osjećati. Zna da neće proći dugo dok bomba ne padne u zaborav živih sjećanja i duboko se boji što bi to moglo značiti u svijetu koji danas izgleda nemirnije nego desetljećima unazad. Doista, unatoč aktivizmu poput njegovog, još uvijek postoji oko 12.000 nuklearnih bojevih glava u svijetu, u rukama devet zemalja.

"Nikada ne znaš kada bi ih mogli upotrijebiti. Rusija-Ukrajina, Izrael-Gaza, Izrael-Iran, uvijek se negdje vodi rat. Zašto ta životinja zvana čovjek toliko voli rat? Stalno to govorimo, stalno im govorimo, ali to ne dopire do njih, već 80 godina nitko ne sluša. Mi smo Hibakuše, moja poruka je da nikada više ne smijemo stvoriti nove Hibakuše."