"JEL vi to ozbiljno?" smeteno nas je upitala zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić.

"Vi to stvarno ozbiljno", pogledavala je naizmjence snimateljicu i mene. 

>> Glina: Nitko ne bi trebao ovako živjeti

Zamolili smo je da nam sredi prenoćište kod jednog od svojih sumještana kako bismo barem na jednu noć iskusili ono što njeni sugrađani proživljavaju godinama. Htjeli smo to iskustvo prenijeti ostatku Hrvatske.

Branka je grizla usnu, grozničavo razmišljajući. Pogledavala je u muža koji je sjedio nasuprot nje i slijegao ramenima. 

"Stevo", prelomi ona. "Bit ćete kod Steve večeras."

Pogledajte kako je izgledala noć u seoskoj kući kraj Gline:

Starac s mutnim očima

Dan smo proveli obilazeći ljude koji žive u neljudskim uvjetima. Ni životinje ne bi smjele tako živjeti. Prema njima smo se probijali autima. Kad auti ne bi mogli proći, pozvali bismo traktor da nas izvuče i nastavili dalje pješice. 

Brežuljci i šume oko Gline u maglovitom banijskom polumraku kriju brojne kuće, kolibe, daščare i straćare. U nekima od njih žive izmučeni ljudi. U nekima nema nikoga, ukućani su odavno pomrli. Ili su pobjegli.

Kod Steve smo banuli predvečer, kad se mrak već počeo hvatati za daske kojima je obložio kuću. Vrata nam je otvorio maleni smežurani čovjek s mutnim očima. Imao je flaster i napola odlijepljenu medicinsku traku na pregibu lakta.

"Slabo vidi, ali dobro čuje", šapnula nam je Branka dok smo čekali da nam otvori. 

Nakon kratkog upoznavanja i Brankinog nagovaranja, pristao nas je udomiti. Dogovorili smo se da ćemo se vratiti za nekoliko sati. Morali smo natrag u Glinu, u domet interneta.

Kod Steve, naime, nema signala. Ni telefonskog ni internetskog.

Kuća usred ničega

Nakon nekoliko sati, iz osvijetljene Gline krenuli smo prema mračnom, nepoznatom Donjem Klasniću. Tamo živi 93-godišnji Stevo Obradović, starac s mutnim očima.

Dvaput smo pogriješili skretanje. Magla, tama i raskomadani makadam nisu dobri orijentiri. Vožnja od 20 minuta pretvorila se u 45-minutno lutanje neosvijetljenim zaseocima. Bez GPS-a, naravno, GPS vas ne može odvesti kod Steve.

Tamo je nemoguće doći a da vas netko nije prethodno odvezao. Ostavio nam je upaljenu lampu na pročelju iznad vrata, kako ne bismo promašili kuću po mraku. 

Stevo ima struju, jedan je od sretnijih. 

Muzej Stevine mladosti

Parkirali smo na travnjak pred kućom. Ostavio nam je otvorenu ogradu. Pokucali smo mu na vrata. Nitko se nije javljao. Pričekali smo desetak sekundi. Pokucali smo opet. Ništa. Osjećajući grižnju savjesti, zalupao sam čovjeku na vrata. Nakon nekoliko sekundi, škripeća vrata su se otvorila, bacajući snop blijede svjetlosti na pognutog starca mutnih očiju. 

Oprezno smo ga pozdravili i podsjetili tko smo. Iskreno, mislili smo da je potpuno zaboravio na nas. 

Iznenađujuće lucidno za čovjeka njegovih godina, Stevo je kimnuo glavom, uveo nas u kuću i pokazao nam gdje živi. 

Tri prostorije bile su omeđene hrapavim zidovima. Sjeli smo za stol u središnjoj prostoriji, kombinaciji minijaturnog dnevnog boravka i kuhinje. 

Na komodi boje linoleuma, prašinu su skupljali artefakti iz Stevine mladosti. Na policama su ležale hrđave konzerve kave, kakve su se prestale proizvoditi vjerojatno prije više od trideset godina, zatim šalice kave kakve su se mogle vidjeti u kafićima za vrijeme socijalizma, one sa smeđim i crvenim obrubom. Tu su bile četvrtaste baterijske svjetiljke, požutjeli noževi s drškama od imitacije drva, Vim u prahu i kemijske olovke s logom propalog poduzeća. Cijeli muzej minulog vremena bio je nabacan među te ladice.

Vlaga je žderala zidove. Strop je bio podbočen masivnim gredama, a izlizani pod bio je prekriven nečim što sliči parketu. Paučina je okupirala kutove.

Tu je bila i izrazbijana peć iznad koje su se sušile razderane krpe. Pokraj nje se nalazio sudoper u kojem je bila velika plava kanta prljave vode.

Spavanje s kaloriferom i radioprijemnikom

Stevu smo zamolili da ne obraća pozornost na nas i da se vrati u krevet. Obećali smo mu da ćemo pokušati biti što tiši.

Sklupčao se na krevetu u prostoriji lijevo od nas. Stevo spava s kaloriferom i radioprijemnikom iznad glave. Da mu bude toplo i da sluša ljude, rekao nam je. Tamo, u toj sobi, bio je još jedan krevet. Na njemu nitko nije spavao godinama.

U prostoriji desno od nas također nitko nije godinama zaspao. U njoj su dva spojena kreveta. Iznad njih uokvireni su nepoznati mladi ljudi i Tito. Na drugom kraju sobe je prastara televizija. Stevo ne zna radi li, nije ju pokušavao upaliti. Mi jesmo, ali nije davala znakove života.

Cijeli život u jednoj kući

Stevo je oduvijek u ovoj kući. Sagrađena je još 1916., a on se nikad nije maknuo iz nje. Osim za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon Oluje. Borio se u partizanima kao golobradi mladić. Nije imao ni 17 godina. U Domovinskom ratu se nije htio boriti. Imao je problema s krajišnicima devedesetih. Odbijao je uzeti pušku, odbijao je raditi protiv Hrvatske. Nisu mu dali gorivo, nisu mu dali da obrađuje zemlju na miru, maltretirali su i njega i njegovu obitelj. 

Stevo nije uvijek bio sam u ovoj napukloj kući. Živio je tu sa ženom, bratom i bratovom suprugom. Svi su umrli. Netko od njih je vjerojatno na onim uokvirenim slikama u napuštenoj sobi. Nisam htio pitati Stevu tko su oni, bilo mi je neugodno.

Preduga noć

Bilo je teško zaspati u škripavom krevetu u Stevinoj sobi. Snimateljica je spavala u dnevnom boravku, na pomoćnom ležaju. Stevo je cijelu noć teško, isprekidano disao. U jednom trenutku me uhvatio strah da čovjek ne umre tu u mraku, pred očima mi.

Svako malo vani bi zaurlala neka životinja. Stevo nam je ujutro objasnio da su to srndaći. Kad ste udaljeni od grada i prometnica, u mraku svaki šum zvuči preuveličano. A drvena kuća u kojoj smo spavali šuškala je i škripala cijelu bogovetnu noć.

Tu nema zahoda. Kad vas potjera nužda, morate ići u šumu, tamo gdje srndaći urlaju. Stevo se u jednom trenutku odvukao vani. Nakon nekoliko minuta, vratio se i krenuo prema mom krevetu. Primijetio je valjda da mu netko spava u sobi. Vjerojatno je onako slabovidan i bunovan od sna zaboravio da nam je dopustio prespavati. Kad se primaknuo dovoljno blizu da mi može prepoznati lice, starac se okrenuo i zavukao u svoj krevet.

Noć je predugo trajala. 

Ledeno jutro i česma bez pitke vode

Ujutro, nekad u zoru, dok je nebo još bilo ljubičasto, Stevo je nazuo čizme. Iz staklenke pored kreveta zagrabio je tri žlice šećera i progutao ih. Izašao je iz kuće i zatvorio škripeća vrata. Na brzinu smo se odjenuli i podijelili dojmove. Bilo je hladno, spavali smo u džemperima. Nakon petnaestak minuta, vidjeli smo starca kako dolazi uzbrdo, s mukom vukući kantu iz koje se prelijevala voda. Česma ispred kuće izbacuje blato pa Stevo ujutro mora otići dalje nizbrdo, na bunar, kako bi zagrabio vodu za piće. 

Otrčao sam mu pomoći. Praktički sam mu morao oteti kantu iz ruke, tvrdio je kako može sam.

Nije mi dao ni da mu pomognem nacijepati drva za ogrjev. Sjekiru sam mu doslovno oteo iz ruke.

Pizdun ponosni.

"Što će selo reći?"

Podsjetio me da sam mu obećao skuhati kavu. Dok se iz prastare džezve širio poznati miris, Stevo je pričao. 

Pričao nam je o prvom ratu, pa onda i o ovom drugom. Pričao nam je o svojoj ženi. I o bratu i o njegovoj ženi. Pričao nam je o moždanom udaru koji je nedavno pretrpio. Sam je u toj izjedenoj kućici, jedino ga posjećuju Crveni križ i nekoliko dobrih ljudi iz Gline i Zagreba. 

Pričao nam je o vremenu kad je ovdje bilo više svijeta, kad se bavio poljoprivredom. Pričao nam je kako je orao, kako se brinuo o životinjama. Nije imao djece. Sad nema nikoga. 

Ima doduše jedna baka koja živi nedaleko od njega. Ona nema struje i kućica joj je puno manja. Upitali smo ga zašto se ne spoje, zašto se starica ne doseli kod njega, kad su već sami u toj šumetini. Oboma će im biti lakše uz još jedan par ruku i očiju.

Stevo rezolutno odbija ideju o zajedničkom životu. 

"Nismo vjenčani, što će selo reći?" sliježe ramenima starac mutnih očiju koji živi usred ničega.

Usamljeni, netipični starac

A lijepo mu je razgovarati s nama, kaže nam. Ne dobije često priliku za razgovor, posebno s mladim ljudima. Bojao nas se u početku, priznaje. Ima lopova po ovom kraju, već su ga znali pokrasti. Ima svakakvog svijeta, priča nam, ali sad mu više i nemaju što ukrasti. Svejedno, bojao nas se. Ali eto, Branka ga je zamolila, a nju poznaje pa nam je odlučio vjerovati.

Stevo nije tipičan starac. Ne davi pričama o svojoj mladosti, na pitanja odgovara jasno, koncizno i bez okolišanja. Ne kuka. Nekoliko puta smo ga pitali što mu treba i možemo li mu ikako pomoći, ali on tvrdoglavo odbija svaku pomoć. 

Doduše, problem mu je kuhati jer ne vidi dobro, ali kaže kako ima konzervi pa se snađe.

Ima svega, ništa mu ne treba, odmahuje glavom i zadovoljno mljacka kavu. 

"Ima onih kojima treba puno više nego meni", tvrdi Stevo dok se oslanja na sudoper, a iznad glava mu vise poderane požutjele krpe.

Koliba koju će pojesti šuma

Već se bilo potpuno razdanilo kad smo se spakirali i pozdravljali sa starcem. Bilo nam je vrijeme napustiti njegovu rasklimanu kuću kojoj se šuma sve više približavala.

Mahali smo mu na odlasku, a on je pogrbljeno stajao na stepeništu sve dok nismo otišli iz vidokruga njegovih mutnih očiju.