MOŽDA ste primijetili, a možda i niste, no zanimljivo je osvrnuti se - kada se u javnom prostoru govori o korupciji, HDZ-ovci je ne negiraju. Imaju puno pametniji pristup.

Kada se govori o korupciji, političari HDZ-a ponašaju se upravo onako kako je jučer govorio HDZ-ov Damir Habijan u HRT-ovoj emisiji U mreži Prvog. On je u osvrtu na rezultate izbora, među ostalim, rekao: "Kada govorimo o skupljanju antikorupcijske većine, onda bi bilo dobro da svatko pogleda u svoje dvorište."

HDZ-ov pristup razgovoru o korupciji, barem onih malo više pozicioniranih članova stranke, jest "ne negirati je" jer je jednostavno ne možeš negirati – već je relativizirati. Nešto u stilu: Da, mi imamo korupciju, ali evo i vi imate korupciju, oni treći isto imaju korupciju…

"Svi smo isti" kao zaštitni mehanizam

Kada HDZ govori o korupciji, koristi potpuno jednak mehanizam relativiziranja koji će koristiti onaj koji vozi 100 km/h kroz naselje i reći – pa svi voze malo brže. Potpuno jednak mehanizam relativiziranja nekoga tko će sjesti u auto nakon tri velika piva i reći – pa svi ponekad popiju. I jednak mehanizam relativiziranja nekoga tko će prepisati doktorat i reći – pa svi ponekad prepisuju na ispitu.

U pitanju je izvježbana, vrlo precizno posložena politika – ako nešto ne možeš negirati, onda nemoj negirati. U nekim slučajevima takva taktika uspijeva – ako u prometu napravite neki manji prekršaj i policajcu iskreno kažete da vam je jasno da ste napravili glupost i ne izvlačite se glupim objašnjenjima, imate veliku šansu proći samo s opomenom. No u ovom slučaju političke korupcije i uz politiku vezane korupcije ništa ne može biti pogrešnije.

HDZ je simbol političke korupcije

Kada govorimo o političkoj korupciji, HDZ je njezin simbol. Možemo početi od 90-ih i lopovskog modela privatizacije. U doba kad je dobar dio države još bio okupiran, kad je malo ljudi uopće znalo što su dionice, što udjeli, što vrijednost trgovačkog društva, posložen je model tajkunske privatizacije u kojem su neki kupovali firme za kunu, a neki to nisu mogli. Dok su u nekim drugim državama Nove Europe građani dobivali vaučere s udjelima, u Hrvatskoj radnici nisu mogli ponekad otkupiti firmu čak i ako su nudili novce.

Sjetimo se Sanadera – lijepa europska priča uglađenog premijera koji je znao jezike i nosio savršeno skrojena odijela završila je kao epizoda kleptomanije. Usput je i HDZ pravomoćno osuđen za korupciju kao pravna osoba, kao politička stranka, nešto što se iznimno rijetko događa. Kaznena odgovornost pravne osobe je nešto što se ne događa tek tako, za takvu presudu morate učiniti nešto jako loše.

Došao je potom novi uglađeni premijer, Andrej Plenković, čovjek, kako se kaže, istančanih radara. Sjetimo se što je pričao prije nekoliko godina. "Ja zaista nakon ovog iskustva imam toliko istančane radare i filtere da mi je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mi spina nekakav projekt ili nekakav dojam, za koji se želi ostaviti dojam da nešto nije u redu", govorio je za sebe Plenković.

Kako su uspjeli ostati bez 30 ministara?

Sam Plenković, istini za volju, nema osobnih afera, ali unatoč radarima, promaknuli su mu Gabrijela Žalac, Lovro Kuščević, Darko Horvat (poseban uspjeh, ministar uhićen za vrijeme mandata!), da ne nabrajamo dalje. Samo ministara je zbog raznih afera, od pogrešno prijavljenog prebivališta do problemčića jer ne možete voditi ministarstvo iz zatvora, razriješeno čak 30. A ministri su, podsjetimo, ljudi koje predlaže premijer, njegov osobni izbor, osobe od najvećeg povjerenja iza kojih stoji onaj koji ih je predložio. Naravno, Plenković može reći kako, eto, nije mogao sve o svakome znati – ali da pogriješiš u njih 30? I to u zemlji gdje ni pravosuđe nije nešto učinkovito, a pola medija ne istražuju uopće afere vlasti, već joj se ulizuje.

Da niže razine podjele političkog kolača i ne spominjemo – gradovi, općine, ustanove, sve do isprintanih zastarjelih prezentacija HDZ-ovih političara koje čudnim putem dobiju kategorizaciju "recenzirani nastavni materijal", jedan od uvjeta u napredovanje u zvanju. Pa dok neki za taj uvjet godinu dana pišu udžbenik, neki pametni sa stranačkom iskaznicom fino uzmu hrpu starih prezentacija, kliknu "print to PDF" i traženi uvjet za profesuru je tu.

Slažemo se, ima korupcije i u drugim strankama

HDZ-ovi političari reći će da korupcije ima i u drugim strankama. Naravno da ima. Svatko tko dođe na vlast među stotinama dužnosnika imat će i problematičnih ljudi. Neki jednostavno neće znati posao i promaknut će im kriminal s nižih razina, potpisat će nešto što ne bi trebali. Neki će upasti u financijske probleme zbog alkoholizma i kockanja (teme o kojima premalo pričamo u Hrvatskoj) i pokušati ih riješiti tuđim novcem. Neki će se uhvatiti kokošarenja oko putnih naloga, a neki i ozbiljnijeg kriminala.

Svakoj stranci koja je na vlasti prići će neki broj ljudi koji nemaju časne namjere – fino će ti ljudi pričati, neki će imati čak i lijepe CV-e, govorit će o radu i poštenju i, naravno, raditi suprotno. Sve vlade u Hrvatskoj imenovale su neke nesposobne ljude. Sve su donosile i loše propise koji su pogodovali korupciji, sjetimo se samo predstečajnih nagodbi, onih prvih verzija zakona koje su bile donesene upravo za vrijeme SDP-ove vlasti.

HDZ će čak reći da se aktivno bori protiv korupcije

HDZ će reći da se, naravno, bori protiv korupcije – i čak neće lagati. Za vrijeme HDZ-ovih vlada doneseni su i neki propisi koji otežavaju korupciju. Dozvole za razne djelatnosti na pomorskom dobru sada idu preko natječaja, što je puno bolje rješenje nego zloglasni "najbrži prst", koji smo imali do prije manje od godinu dana.

Uredba o uredskom poslovanju, donesena prije par godina, onemogućila je "ručno" vođenje uredskih knjiga, pri čemu se moglo lako antidatirati kakvo pismeno ili naknadno unijeti zaboravljeni papir. Sada je to realno puno teže. I to ne treba negirati. No, opet, to ne mijenja bit odnosa HDZ-a i korupcije.

U narednim tjednima zasigurno će se puno govoriti o korupciji, a Damir Habijan je dobro, vjerujem i planirano trasirao put kojim će HDZ ići po tom pitanju – da, ima je kod svih pa neka svi pometu u svom dvorištu.

U jednoj stvari se moramo složiti – korupcije zaista ima u svim zemljama, čak i onim azijskima u kojima se zbog toga gubi glava. Ima je i u najrazvijenijim zapadnim društvima – nećete, istina, trebati platiti nekome "pinku" za kakvo rješenje ili dozvolu za koju imate pravo, ali ako pokušate ući u, primjerice, vojne opskrbljivače, naglo će svijet oko vas postati kompliciran i preskočit će vas velika kompanija čiji članovi upravnog odbora idu na ručak sa "svojim" kongresnikom.

Koliko god drugi imali korupcije – HDZ je ima nemjerljivo više

U hrvatskim uvjetima jednu stvar ne treba zaboraviti – koliko god svi drugi bili loši, koliko god donijeli loših propisa koji su pogodovali korupciji, koliko god nisu napravili reforme koje su mogli (primjerice izmjene izbornog zakona, mogao je SDP to riješiti), koliko god među svojim ljudima od povjerenja imali kokošara koji su varali na putnim nalozima – HDZ ima svega toga na kvadrat.

Nigdje, ni u jednoj državi razvijene demokracije netko ne bi mogao ostati bez 30 ministara i ostati na vlasti, a kamoli imati šansu posložiti vlast treći put. Zašto i kako se to dogodilo i gdje su SDP i ekipa pogriješili misleći da će lako dobiti povjerenje građana – to je druga tema o kojoj će se naširoko pisati narednih tjedana i mjeseci.

No kada se govori o korupciji, ne treba zaboraviti jedno – HDZ je prvi. Onda je barem deset mjesta slobodno pa možemo govoriti o drugima. A ako HDZ i treći put posloži većinu, što mu se već uvelike smiješi, sigurno je samo jedno – nećemo morati dugo čekati na kakvu novu aferu. Što bi američki radijski voditelji rekli: "Stay tuned!"