ŽIČARA za Sljeme, koja već sedamdesetak godina prevozi izletnike, skijaše i planinare na vrh Medvednice ili ih spušta u grad odavno je prepoznata kao jedan od znakova identiteta Zagreba. Danas se Zagrepčani i turisti prevoze suvremenim velikim gondolama - ali u kolektivnoj memoriji još su ostale malene kabine stare žičare i njezine skromne postaje, čije je uređenje nedavno započelo.

Ovo je priča o staroj zagrebačkoj žičari i njezinoj povijesti koja je neizostavni dio zagrebačke urbane kulture.

"Realizacija projekta izgradnje žičare dogodila se 1963., iako se ideja pojavila 1911. godine. Još 1957. godine osnovana je Komisija za izletnički turizam, koja je iznijela prijedlog o potrebi izgradnje suvremene turističke žičare do Sljemena.

Investicijski program za žičaru Sljeme je odobren 1959. godine, a pripreme za gradnju počele su 1960. godine sječom šume na trasi, dok je 1962. godine počela gradnja infrastrukture", objašnjava magistar inženjer prometa Mario Čičak.

Tehnički podaci pokazuju da se donja postaja žičare nalazi se na nadmorskoj visini od 330 metara, dok je gornja postaja na 1000 metara. Zatezna postaja nalazila se na 665 metara. Trasa žičara dugačka je 4017 metara, a žičara se oslanja na trinaest stupova visokih od sedam do trinaest metara.

"I stara i nova su dragocjene"

Arhitekt i urbanist Maroje Mrduljaš opisao je za Index svoja iskustva sa starom sljemenskom žičarom te njezinu vrijednost za grad Zagreb:

"Kao pasionirani skijaš, planinar, trkač, biciklist, pa i otac 12-godišnjih blizanaca, stalno sam na Medvednici, koja je jedna od najvećih kvaliteta našega grada. I stara i nova žičara na Sljeme su dragocjene jer povećavaju dostupnost samoga vrha i skijališta koje se tamo nalazi. Goleme gužve, koje se vikendima stvaraju na žičari otkada je besplatna za one sa zagrebačkom osobnom, potvrđuje da među građanima postoji i potreba i želja."

"Trasa nove žičare u odnosu na staru nije promijenjena, tek je nešto produžena, pa i danas prolazimo pored početnih i završnih postaja koje je projektirao ugledni arhitekt Marijan Haberle. Usporedba i između zgrada i njihove pozicije govori o tome kako su se vremena promijenila. Haberleove modernističke zgrade bile su građene od sljemenskog kamena kako bi se što bolje uklopile u kontekst.

Sljemenski kamen danas se više ne smije eksploatirati, no ima i drugih načina da se uspostavi smisleni dijalog s podnebljem.

Nadalje, Haberleove stanice bile su ponešto udaljene od polazišnih i završnih točaka od interesa. Donja stanica je smještena iza tunela i od stanice tramvaja u Gračanima se trebalo malo prošetati", kaže Mrduljaš i dodaje:

"Dok je za tu odluku motiv mogla biti topografija, pozicija gornje stanice je indikativna. Ona je bila diskretno smještena ispod vrha i do njega se trebalo malo uspeti lijepim kamenim stepenicama. U nadmetanju između infrastrukture i planine, žičara je svjesno odstupila u drugi plan. Danas je sasvim drugačija situacija. Uloženi su veliki graditeljski napori da se gornja stanica smjesti uz sam vrh."

Kostelić: Stara žičara je bila čista romantika

Najpoznatiji hrvatski skijaš svih vremena Ivica Kostelić iznio je svoje uspomene na staru žičaru na Novoj TV:

"Kao malo dijete bio sam na toj žičari jer je djed Leon imao besplatnu kartu i na taj način je to jedna uspomena iz djetinjstva, a stara sljemenska žičara je bila čista romantika, jako dugačka vožnja do gore, ali užitak..."

Građevinske radove na staroj žičari izvodilo je poduzeće Udarnik iz Zagreba, dok je čelične konstrukcije i montažu obavljala Metalna iz Maribora.

"Svi proračuni trase i čelične konstrukcije izvedeni su prema austrijskim propisima jer u tadašnjoj Jugoslaviji nisu postojali propisi za gradnju i održavanje žičara. Čelična užad i jedan dio električne opreme nabavljeni su iz uvoza. Glavni organizator i koordinator radova bio je inženjer Andrija Bogner, koji je kritizirao odabranu trasu koja je smještena u cijelosti unutar Parka prirode Medvednice te je izložena dosta jakom bočnom vjetru.

Žičara Sljeme puštena je u promet 27. srpnja 1963. i tada je s trasom dugom 4017 metara i sa samo jednim pogonom bila najduža jednoužetna turistička žičara u Europi. Trasu je, osim dužine, obilježavao i izlomljeni uzdužni profil", kaže inženjer Mario Čičak.

Od početka u gubitku

Kapacitet žičare bio je 450 putnika na sat u jednom smjeru. Vozili su se u 88 žutih, crvenih i plavih kabina. Vožnja je trajala 23 minute. Brzina kretanja kabina za četiri putnika iznosila je tri metra u sekundi s razmakom između kabina približno 96 metara, odnosno 32 sekunde. 

Žičara je od početka poslovala s gubitkom.

"Umjesto planiranih 675.000 putnika na godinu, žičara je prevezla samo 255.075 putnika 1967. godine. Iako je bila neisplativa i podložna kvarovima, žičara je radila 44 godine sve do 2007. godine kad je i službeno zatvorena", podsjeća Mario Čičak.

Prestanak prometovanja 30. lipnja 2007. uzrokovan je kvarom motora kojeg se nije isplatilo popravljati te zbog novih standarda sigurnosti. Kako je izgledala vožnja starom žičarom može se vidjeti na snimci iz 1998. godine.

Nesreća na žičari tijekom godina rada nije bilo, osim incidenta 1973. godine, kada su spasioci uz pomoć užeta - koje se nalazilo u svakoj kabini za spuštanje kroz vrata u podu - izvukli nekoliko putnika.

Gornja stanica čeka obnovu

Po prestanku rada žičare, kabine su spremljene, da bi u ljeto 2019. godine po cijeni od 500 kuna bile prodane građanima i tvrtkama. Jedna je završila u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, dok su druge smještene po privatnim vrtovima, ugostiteljskim objektima poput tadašnje Jabuke, uredima i poslovnim prostorima. Interes za stare gondole koje su dio zagrebačke povijesti bio je velik. 

U donjoj stanici stare žičare danas djeluje HGSS, dok gornja čeka obnovu.

"Gornja stanica već je duže ruševna, a recentno smo u medijima vidjeli arhitektonski vrlo šture prijedloge njihove obnove. Dio danas nedostajućih sadržaja, po mogućnosti nekomercijalnih, mogao bi se smjestiti baš u nju, no tom izazovu treba pristupiti arhitektonski vrlo ozbiljno.

Radi se o važnom elementu identiteta Zagreba, ali i u građevini u predivnom gorskom ambijentu. Rado bismo vidjeli suvremen pristup koji bi afirmirao upravo partnerstvo s prirodom", smatra Maroje Mrduljaš.

Prema najavama gradske uprave, tamo će se urediti interpretacijski centar Parka prirode Medvednica te informacijsko-edukacijski punkt za djecu kroz projekt Škola u prirodi. Vrijednost tog projekta je milijun i 300 tisuća kuna.

Stara sljemenska žičara i dalje živi u kolektivnom sjećanju Zagreba, dok se njezini ostaci ne prepuštaju zaboravu.