DANA 12. kolovoza 2000. u Barentsovu moru dogodila se jedna od najtežih podmorničkih katastrofa u povijesti. Ruska nuklearna podmornica K-141 Kursk, jedan od simbola vojne moći zemlje, potonula je tijekom velike vježbe Sjeverne flote. Poginulo je svih 118 članova posade.

Katastrofa je bila težak udarac za Rusiju, ali priča o Kursku nije završila samim potonućem. Naknadno je utvrđeno da je dio posade preživio prve eksplozije. Dani neuspješnog spašavanja, odbijanje strane pomoći i proturječne informacije koje su stizale iz Moskve pretvorili su nesreću u veliku političku krizu i jedan od prvih ozbiljnih testova predsjednika Vladimira Putina.

Ponos ruske Sjeverne flote

Kursk je bio podmornica klase Oscar II, projektirana tijekom Hladnog rata prvenstveno za napade na velike američke pomorske skupine predvođene nosačima zrakoplova. Bio je dug oko 154 metra, imao je dvostruki trup i dva nuklearna reaktora, a u službu je ušao 1994. godine.

Takve su podmornice predstavljale neke od najvećih napadnih podmornica ikad izgrađenih. Upravo zbog njihove veličine, konstrukcije i dvostrukog trupa Kursk se smatrao iznimno otpornim.

U kolovozu 2000. sudjelovao je u velikoj vježbi Sjeverne flote u Barentsovu moru. Rusija se tada još oporavljala od gospodarskog i vojnog propadanja tijekom 1990-ih, pa su vježbe trebale demonstrirati da njezina mornarica ponovno može izvoditi velike operacije.

Umjesto toga dogodila se katastrofa.

Dvije eksplozije u samo nekoliko minuta

Ujutro 12. kolovoza u prednjem dijelu Kurska dogodila se eksplozija. Otprilike dvije minute kasnije uslijedila je druga, mnogo snažnija, koja je teško razorila pramac podmornice. Eksplozije su zabilježile i seizmološke postaje daleko od mjesta nesreće.

Kursk je završio na dnu Barentsova mora, na dubini od oko 108 metara.

Neposredno nakon katastrofe pojavile su se različite teorije. Ruski vojni vrh govorio je o mogućem sudaru sa stranom podmornicom, a spominjala se i mogućnost udara u staru minu iz Drugog svjetskog rata. Ni za jednu od tih teorija nisu pronađeni uvjerljivi dokazi.

Ruska državna komisija 2002. zaključila je da je katastrofu izazvalo curenje visokokoncentriranog vodikova peroksida iz torpeda. Kemijska reakcija izazvala je prvu eksploziju, nakon čega je požar zahvatio torpedni prostor i doveo do detonacije drugih torpeda. Druga eksplozija bila je dovoljno snažna da teško razori podmornicu.

Najmanje 23 mornara nisu poginula odmah

Dugo nije bilo poznato što se događalo unutar Kurska nakon eksplozija. Kasnije je pronađen jedan od najpotresnijih dokaza cijele tragedije.

Poručnik Dmitrij Kolesnikov ostavio je rukom napisanu poruku. Iz nje se doznalo da su najmanje 23 člana posade preživjela prve eksplozije i sklonila se u deveti, krmeni odjeljak podmornice.

Kolesnikov je zapisivao u gotovo potpunom mraku. Njegova poruka pokazala je da je barem dio posade nakon katastrofe još bio živ i svjestan da se nalazi zarobljen na morskom dnu.

Koliko su točno dugo preživjeli ostalo je predmet rasprava i istraga. Pretpostavlja se da su na kraju stradali zbog kombinacije požara, nedostatka kisika, otrovnih plinova i prodora vode.

Rusija je danima odbijala stranu pomoć

Na površini je istodobno trajala kaotična operacija spašavanja. Ruske spasilačke podmornice više su puta pokušavale spojiti se s Kurskom, ali nisu uspijevale. Loše vrijeme, snažne struje, slaba vidljivost i problemi s opremom dodatno su otežavali operaciju.

Britanija i Norveška ponudile su pomoć, no Moskva ju je u početku odbijala. Tek nekoliko dana nakon nesreće Rusija je pristala na međunarodnu pomoć.

Norveški ronioci 21. kolovoza uspjeli su otvoriti jedan od izlaza Kurska. Unutrašnjost je već bila poplavljena. Potvrđeno je ono čega su se obitelji mornara najviše bojale: nitko od 118 ljudi nije preživio.

Nikada nije dokazano da bi raniji dolazak stranih spasilačkih ekipa sigurno spasio mornare koji su preživjeli početne eksplozije. No spora reakcija i početno odbijanje pomoći ostali su jedan od najkontroverznijih dijelova cijele tragedije.

Katastrofa koja je pogodila i Putina

Potonuće Kurska dogodilo se samo nekoliko mjeseci nakon što je Vladimir Putin preuzeo predsjedničku dužnost. Njegova reakcija izazvala je snažne kritike jer tijekom prvih dana krize nije prekinuo odmor i vratio se u Moskvu.

Još veći problem bila je komunikacija vlasti. Javnosti su stizale proturječne informacije, uključujući tvrdnje da postoji kontakt s posadom, dok su istodobno izgledi za spašavanje bili iznimno mali.

Kursk je 2001. podignut s morskog dna u iznimno zahtjevnoj operaciji. Istraga je pomogla rekonstruirati događaje koji su doveli do eksplozija, ali tragedija je ostala simbol stanja ruske vojske nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Podmornica koja je trebala demonstrirati povratak ruske pomorske moći postala je upravo suprotno, dokaz problema s održavanjem, sigurnošću, opremom za spašavanje i sustavom koji je u prvim danima katastrofe više pokušavao kontrolirati informacije nego objasniti što se dogodilo.