SVAKOG jutra, dok se sunce probija iznad isušenih planina Kabula, za milijune ljudi počinje ista, očajnička borba - borba za vodu. Zvuk tutnjave cisterni koje prolaze Raheelinom četvrti u afganistanskoj prijestolnici znak je za uzbunu. 42-godišnja majka četvero djece tada izjuri na ulicu kako bi napunila izgrebane kante i kanistre svoje obitelji. Zalihe su im, kaže, uvijek na izmaku, a svaka litra je dragocjena i skupa, što im iscrpljuje kućni budžet.

"Mi uopće nemamo pristup pitkoj vodi", ispričala je za CNN Raheela, koja je otkrila samo svoje ime. "Nestašica vode ogroman je problem koji utječe na naš svakodnevni život."

Njezina priča, nažalost, nije iznimka. Kabul se opasno približava katastrofi. Prema nedavnom izvješću nevladine organizacije Mercy Corps, mogao bi postati prva moderna prijestolnica na svijetu koja će u potpunosti presušiti. Kriza je toliko ozbiljna da prijeti izazvati i potpuni gospodarski kolaps.

Stručnjaci upozoravaju da su rast stanovništva, klimatska kriza i desetljeća nekontroliranog crpljenja vode iscrpili podzemne zalihe, a gotovo polovica gradskih bunara već je presušila. Raheela i njezina obitelj moraju plaćati za svaku kap vode i pažljivo je racionalizirati, često se odričući hrane i drugih potrepština samo kako bi imali dovoljno za piće i osnovnu higijenu.

"Duboko smo zabrinuti", kaže ona. "Nadamo se da će pasti više kiše, ali ako se situacija pogorša, ne znam kako ćemo preživjeti." Ovo je izvanredna situacija koja nadilazi puki nedostatak vode, upozorava Marianna Von Zahn, programska direktorica Mercy Corpsa za Afganistan. "Ovo je zdravstvena, ekonomska i humanitarna kriza – sve u jednom."

Kobni spoj uzroka

Prije samo tri desetljeća Kabul je imao manje od dva milijuna stanovnika. Međutim, nakon pada talibanskog režima 2001. godine, grad je doživio ogroman priljev ljudi privučenih obećanjima o većoj sigurnosti i boljim ekonomskim prilikama. S rastom stanovništva, rasla je i potražnja za vodom.

Grad se gotovo u potpunosti oslanja na podzemne vode, koje se prirodno obnavljaju otapanjem snijega i leda s obližnjeg planinskog lanca Hindukuš. No, godine lošeg upravljanja i prekomjernog crpljenja dovele su do toga da je razina podzemnih voda u posljednjem desetljeću pala za čak 30 metara, navodi Mercy Corps. Kabul danas godišnje ispumpa 44 milijuna kubičnih metara vode više nego što priroda može nadoknaditi.

Neke obitelji, poput one Ahmada Yasina, odlučile su kopati dublje bunare u potrazi za vodom. Yasin, 28-godišnjak koji živi s još devet članova obitelji na sjeveru grada, mjesecima je sa svojim bratom svakodnevno satima čekao u redu pred obližnjom džamijom kako bi napunili kante. "To nas je sprječavalo u radu i utjecalo na naše prihode", rekao je.

Zato su šest mjeseci štedjeli, odričući se i hrane, kako bi prikupili 40.000 afganija (oko 550 dolara) za kopanje bunara u vlastitom dvorištu. Kopali su do dubine od 120 metara prije nego što su pronašli vodu. Iako im ta voda sada pokriva osnovne potrebe, ne mogu je piti. "Nije sigurna", priznaje Yasin. "Budući da smo sav novac potrošili na bunar, nemamo za filtere ili pročišćenu vodu. Zato vodu iz bunara dugo kuhamo, pustimo da se ohladi i tek je onda pijemo."

Prema podacima Mercy Corpsa, čak 80% podzemnih voda u Kabulu je zagađeno, što je posljedica masovne upotrebe septičkih jama i zagađenja iz industrijskih postrojenja. Proljev i povraćanje postali su svakodnevica za mnoge. "Stalno se razbolijevamo zbog zagađene vode", kaže 36-godišnji Sayed Hamed, državni službenik. "Dovoljno je da popijete vodu u tuđoj kući, restoranu ili samo operete zube vodom iz bunara."

Krizu dodatno produbljuje izloženost Kabula klimatskim promjenama. "Imamo sve više kiše, a sve manje snijega", objašnjava Najibullah Sadid, stručnjak za upravljanje vodnim resursima. "Snijeg nam je ključan za obnovu podzemnih voda, a sada ga je sve manje, što nam nanosi veliku štetu." Ako se ovi trendovi nastave, UNICEF predviđa da bi Kabul mogao u potpunosti ostati bez podzemnih voda već do 2030. godine.

Cisterne kao jedini spas

Oni koji nemaju novca za kopanje dubokih bunara prepušteni su na milost i nemilost privatnim tvrtkama koje prodaju vodu ili se moraju oslanjati na donacije. Rustam Khan Taraki, primjerice, troši čak 30% svojih prihoda na kupnju vode od licenciranih dobavljača s cisternama. Za siromašnije obitelji, jedina opcija često je pješačenje do džamija koje imaju pristup vodi.

Državni službenik Hamed svako jutro satima čeka u redu kod obližnjeg bunara kako bi napunio dvije kante za svoju obitelj. Tijekom dana, njegovo dvoje djece, staro devet i trinaest godina, preuzimaju tu dužnost, ponekad čak i izostajući iz škole kako bi nosili teške kante uz strmo brdo pod jakim suncem.

"Kriza uništava budućnost djece", ističe Von Zahn iz Mercy Corpsa. "Sate koje bi trebali provoditi u školi, oni sada troše na donošenje vode za svoje obitelji. Takve strategije preživljavanja samo produbljuju začarani krug siromaštva i ranjivosti, posebno za žene i djecu."

Upravo žene snose ogroman teret ove krize. Prisiljene su pješačiti satima po Kabulu kako bi donijele ono malo vode što mogu, izlažući se pritom rizicima pod opresivnom talibanskom vlašću koja im brani izlazak bez muškog skrbnika, mahrama. "Nije lako ženi izaći van, pogotovo u ovim okolnostima", rekla je za CNN 22-godišnja stanovnica Kabula, želeći ostati anonimna. "Na putu po vodu žena ili djevojka može doživjeti uznemiravanje ili zlostavljanje." CNN je zatražio komentar od talibanskih vlasti, ali nije dobio odgovor.

Neizvjesna budućnost

Osim klimatske krize, rasta stanovništva i lošeg upravljanja, nestašicu vode u Kabulu pogoršavaju i duboki politički nemiri. Nakon što su talibani u kolovozu 2021. preuzeli vlast, a zapadne snage se povukle, zemlja je gurnuta na rub ekonomskog sloma jer je međunarodna pomoć zamrznuta.

Iako je humanitarna pomoć djelomično popunila prazninu, odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da početkom godine zaustavi stranu pomoć dodatno je unazadila zemlju. Zamrzavanje sredstava USAID-a imalo je "jedan od najvećih utjecaja", kaže Von Zahn. Do početka 2025. godine, za sektor vode i sanitarnih uvjeta osigurano je tek 8 milijuna od potrebnih 264 milijuna dolara.

"Svjedočimo opasnoj mješavini: kolapsu lokalnih sustava, zamrznutim sredstvima i rastućim napetostima, dok se obični Afganistanci svakodnevno suočavaju sa sve gorom krizom", zaključuje ona.

Sve to ostavlja budućnost stanovnika Kabula potpuno neizvjesnom. Prije mnogo godina, kada su se Raheela i njezina obitelj doselili u sadašnju četvrt, najamnina je bila niža, a džamija je imala vodu. Život je bio podnošljiv, kaže. Danas ne zna koliko dugo još mogu izdržati.

"Nećemo imati drugog izbora nego ponovno otići", kaže s tugom. "A kamo ćemo odavde? Ne znam."