DVIJE iritantne rečenice ispisalo je Ministarstvo hrvatskih branitelja komentirajući tvrdnju svoga izaslanika brigadira Matka Raosa izgovorenu na splitskom skupu HOS-a, da "bez 10. travnja 1941. ne bi bilo današnje Hrvatske".

One glase: "Povodom obilježavanja 31. obljetnice ustrojavanja IX. bojne HOS-a Matko Raos bio je izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja na svečanoj akademiji i odavanju počasti poginulim pripadnicima te postrojbe, i to isključivo svojom nazočnošću te polaganjem vijenca i paljenjem svijeće. Napominjemo kako nikakvo obraćanje njega kao izaslanika nije bilo predviđeno."

Ministarstvo branitelja tvrdi da je njegov izaslanik samo trebao paliti svijeće

Dakle, Ministarstvo pod vodstvom Tome Medveda, inače potpredsjednika vlade Andreja Plenkovića, pošalje čovjeka na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske na skup u povodu uspostave Nezavisne Države Hrvatske, pa onda kaže kako nije bilo predviđeno da govori, nego da bude "nazočan" i da pali svijeće.

Odnosno, Ministarstvo, pod vodstvom Plenkovićeve desne ruke - zadužene za kontakt s radikalnim dijelom biračkog tijela koje je organiziranim blokadama prometnica, prijetnjama, zastrašivanjima, plinskim bocama... u rijetkim trenucima kada HDZ nije bio na vlasti guralo ovu zemlju prema ozbiljnom unutarnjem konfliktu - ne smatra problematičnim slanje izaslanika na proslavu NDH, nego mu je neugodno zato što je izaslanik bio pristojan i izgovorio rečenicu po ukusu domaćina. 

Da HOS-ovci desetljećima 10. travnja slave NDH, a ne "obljetnicu osnutka" jasno je i lako provjerljivo. Krajnje desna Hrvatska stranka prava osnovana je ili obnovljena 25. veljače 1990. godine, vod njezinih pripadnika u Splitu postoji od 22. siječnja 1991. godine, dok su Hrvatske obrambene snage, kao vojno krilo pravaša, utemeljene 25. lipnja 1991. godine.

Prema dostupnim podacima, smotra HOS-ovaca u Zagrebu održana je desetog, ali ne travnja, nego rujna 1991. godine. Svega ima u novijoj povijesti HOS-a i HSP-a, od siječnja, preko veljače i lipnja, do rujna, ali travnju, pa još i desetom, ni traga. 

HOS-ovsko ustaštvo bilo bi nebitno bez potpore državne vlasti

HOS-ovcima, naime, deseti travnja nije evokacija, nego inspiracija, ne obilježavaju ga kao dio proživljenog iskustva, nego kao komad nacionalne povijesti. Istina, taj dio nacionalne povijesti obilježen je zločinima i predajom dijela nacionalnog teritorija okupatorima, ali HOS-ovci na to gledaju drugačije. Oni vole ustaše. I bio bi to njihov mali, privatni, perverzni fetiš, kakve imaju ekstremisti širom svijeta, da ih ne podržava državna vlast.

HOS-ovski derneci u Splitu se održavaju od ranih devedesetih i kroz to su se vrijeme uspješno probili s ekstremističke margine - kamo su u Tuđmanovo doba izgurani iz taktičkih razloga, jer je bilo nezgodno međunarodno afirmirati državu inspiriranu ustaštvom - u sam centar državne vlasti.

Ove godine tulum je trajao dva dana, prvoga se održao u dvorani Hrvatske vojske u Lori, a među uzvanicima mediji su zapazili i Stipu Čogelju, mladu političku nadu HDZ-a, predodređenu za prijestolonasljednika splitsko-dalmatinskog župana Blaženka Bobana, zasiti li se dobra županova duša jednog dana vlasti.

Raos je, pak, nastupio drugog dana proslave, kod spomenika HOS-ovcima na Splitu 3, otkrivenog prije osam godina, u eri SDP-ova gradonačelnika Ive Baldasara. Oba splitska toponima nude intrigantnu simboliku.

U Lori je tijekom rata Hrvatska vojska organizirala mučilište čijem je zapovjedniku hrvatska država tek prošlog tjedna, 30 godina nakon zločina, odmjerila nepravomoćnu zatvorsku kaznu, bez ikakve ambicije da utvrdi tko je sve znao i tolerirao zlodjela. Split 3 je bivši vojni kvart koji je devedesetih mijenjao strukturu stanovnika, nerijetko i prisilno, metodom bespravne deložacije. 

Sve ovisi o Plenkovićevoj volji

Ako sve to znamo, a znamo, jer smo čitali, slušali ili proživjeli, ako sve to zna i država, sa svim svojim institucijama, povjesničarima i službama, onda ili ne šalje izaslanika, jer nije pristojno slaviti dan uspostave NDH, ili ga potakne da se ponaša u skladu s očekivanjima organizatora, da na svako "za dom", odgovori "spremni" i da na druge, više ili manje živopisne načine, iskaže razumijevanje za nježne HOS-ovske sentimente prema Pavelićevim koljačima.

Da je Andrej Plenković htio, o ovome danas ne bismo pisali. Mogao je kao dugogodišnji predsjednik vlade i vladajuće partije zabraniti korištenje ustaškog pozdrava i ustupanje državne, vojne dvorane za HOS-ovsku zabavu. Stoga je izaslanik Raos zapravo nebitan.

Čovjek je relativno anoniman i uskoro će se vratiti u relativnu anonimnost. Na Skeju i istomišljenike već smo se navikli kao na sezonsku gripu. Baš kao i na Medveda čije Ministarstvo godinama, sistematično rehabilitira ustaštvo različitim metodama: od organiziranja službenih pokopa za ubijene ustaše, do financiranja časopisa Hrvatski domobran i Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Vlast, rekao bi ribarsko-politički poučak, smrdi od glave. Ili, u konkretnom slučaju, od Plenkovića koji utjelovljuje specifičan tip političke šizofrenije: za vanjsku upotrebu gorljivo deklarira "europske vrijednosti" te vergla o antifašizmu, sve što se od njega očekuje po evropama i svjetovima dok, istodobno, u državi tolerira različite manifestacije ustaštva.

Vrhunac navedene političke bolesti izražen je u stavu poznatog Plenkovićeva povjerenstva da je ustaški pozdrav zabranjen, osim kad je dopušten. Raosova rečenica samo je jedna od nekoliko stotina ili tisuća posljedica.

A nje i njih ne bi bilo da je Plenković za šest godina vladanja htio dokinuti državnu podršku ustašofiliji.