SJEDINJENE Američke Države su danas jedina supersila na svijetu. Unatoč usponu Kine, unatoč rađanju multipolarnog svijeta, unatoč tome što Putinova Rusija voli pokazivati svoje mišiće, pa i unatoč tome što je trenutni američki predsjednik bivša zvijezda reality showa Donald Trump, SAD je i dalje jedina država svijeta koja ima takvu vojnu, političku, kulturnu i ekonomsku moć da zaslužuje titulu supersile. Možda tako neće biti za dvadeset ili pedeset godina, ali u ovom trenutku jest.

Iz toga slijedi logičan zaključak da je svim državama svijeta, osim ako ih vode antiamerički fanatici, u interesu imati korektne odnose sa SAD-om. To ne znači nužno da se mora biti američki saveznik, ali znači da je najpametnije ne biti američki protivnik ili, još gore, neprijatelj. Politika izbjegavanja otvorenog sukoba sa SAD-om pametna je vanjska politika koju vodi ogromna većina država na svijetu, a naročito je važna za male države, što Hrvatska nedvojbeno jest. 

Svi hrvatski lideri od Tita do danas su htjeli imati barem korektne odnose sa SAD-om

Toga da sukob sa SAD-om nije baš pametan potez bili su svjesni svi hrvatski lideri otkako je SAD postao supersila, od Tita preko Tuđmana pa do svih premijera koji su se nakon toga izredali - Račan, Sanader, Kosor, Milanović i, osjećam transfer neprijatnosti jer ga moram spomenuti, Oreškovića.

Tito je 1948. godine Staljinu rekao povijesno NE i uspostavio dobre odnose sa SAD-om, s kojima je saveznički surađivao i tijekom Drugog svjetskog rata, bez obzira na različite ekonomske i političke sisteme u SAD-u i Jugoslaviji. Pazilo se i da Pokret nesvrstanih ne bude u permanentnom sukobu sa SAD-om, iako su za to imali razloga.

Tuđman je također znao da minimalno korektan odnosa sa SAD-om, a još bolje saveznički, mora biti ključna komponenta hrvatske vanjske politike. Bilo je i tada trzavica oko raznih tema, koja su se većinom ticale Tuđmanova autoritarnog stila vladanja i katastrofalne politike prema BiH, ali se uvijek pazilo na to da se ne ulazi u otvoreni sukob s Washingtonom koliko je god to moguće te da se zadrže dobri pa i bliski odnosi kada je riječ o vojnoj suradnji. Uostalom, bez američkog odobrenja i konkretne vojne podrške ne bi bilo ni Oluje niti mirne reintegracije istočne Slavonije, odnosno ne bi bilo teritorijalne cjelovitosti RH. 

Miloševićeva Srbija kao primjer male države koja se odluči ići protiv SAD-a

Dapače, devedesete godine prošlog stoljeća su u istočnom susjedstvu Hrvatske, u Srbiji, nudile savršen primjer kako izgleda kada se jedna smiješna mala država odluči suprotstaviti SAD-u. Milošević je Srbiju prvo odveo u sankcije koje su toliko ekonomski ruinirale Srbiju da se od toga nije ni do danas oporavila, a onda i u direktan oružani sukob s NATO savezom, koji je naravno predvodio SAD. U Hrvatskoj je ipak bilo više promućurnosti, čak je i rigidni nacionalist Tuđman razumio da se s najrogatijim na svijetu ne treba bosti.

Ista je politika Hrvatske prema SAD-u, uz određene trzavice (primjerice, pametan ali delikatan stav predsjednika Mesića da se ne pridružimo invaziji na Irak koju je poveo američki predsjednik Bush junior), nastavljena sve donedavno, do vlade premijera Andreja Plenkovića. Ovih dana svjedočimo nečemu što bi se - da nije istovremeno i karikaturalno i suludo - moglo nazvati povijesnim zaokretom hrvatske vanjske politike. Plenkovićeva vlada se zbog obrane fotelje koleričnog i nesposobnog ministra obrane i potpredsjednika vlade Damira Krstičevića upustila u akciju frontalnog napada na SAD preko svojih medijskih eksponenata u Večernjem listu. 

Amerikancima su neprijateljski signali koje Plenkovićeva vlada šalje preko Večernjeg lista itekako jasni

Index je već detaljno pisao o tom suicidalnom potezu, pa nema potrebe da ga se i u ovom tekstu još jednom objašnjava. Nas sada interesira kontekstualizirati takav Plenkovićev potez u nekoliko relevantnih razina. Ona povijesna je već obrađena, pa krećemo dalje.

Treba naglasiti da za razliku od Plenkovića, kojemu američki signali u vezi potencijalnih problema kupovine borbenih aviona od Izraela “nisu bili dovoljno jasni”, nema sumnje da će SAD i njihov ambasador u Hrvatskoj Robert Kohorst znati prepoznate kakve im signale sada šalje službeni Zagreb. Neprijateljske.

To znači da je sva fama o strateškom savezništvu sa SAD-om (i Izraelom) koju je Plenkovićeva vlada širila, i to najviše kroz izjave ministra obrane Krstičevića, sada u sekundi nestala kao probušeni mjehur od sapunice. To znači i da se u najavljeni sljedeći pokušaj kupovine borbenih aviona ulazi s još težom hipotekom od one koju je proizvela drama s izraelskim Baracima.

Krstičević nehotice SAD usporedio s mafijaškim bossom

Krstičević je već provalio - dokazujući da njemu jezik nije brži od pameti nego je oboje podjednako sporo - kako očekuje da će mu Amerikanci dati ponudu koja se ne može odbiti. Potkapacitirani ministar obrane vjerojatno nije bio svjestan da time citira Coppolin mafijaški ep “Kum”, prizivajući da se jednog jutra on (ili Hrvatska?!) probudi s odrezanom konjskom glavom u krevetu, odnosno stavljajući SAD u poziciju mafijaškog bosa. Plenković je onda morao spašavati svog ministra obrane od tog faux pasa.
Ta očajnička akcija spašavanja vojnika Krstičevića se nastavlja napadom na ambasadora Kohorsta i SAD, što definitivno ne može biti u interesu Republike Hrvatske. 

Znakovito je da je prethodno “država Izrael” od strane Krstičevića amnestirana zbog fijaska s avionima, čak se njihove pohvale kako je Hrvatska navodno divno i uzorno vodila cijeli proces (koji je završio krahom) koriste kao krunski argument, dok se osula paljba po SAD-u jer je blokirao prodaju izraelskih Baraka, iako je SAD detaljno i sustavno upozoravao na sve moguće probleme tog sumnjivog deala. 

Amerikanci su krivi jer je Hrvatska upala u rupu na koju su Hrvatsku mjesecima upozoravali

Famozni white paper je ništa drugo nego crtanje svih mogućih komplikacija tako da ih može shvatiti i predškolsko dijete, pa i Damir Krstičević, ali odjednom su Plenković, Krstičević i njihovi medijski serviseri zaključili da je SAD kriv za sve. SAD koji je Hrvatskoj mjesecima vikao “pazi, rupa!” je kriv što je Hrvatska svojevoljno i naglavce skočila u tu rupu. Ne Izrael, ne Krstičević, ne premijer Plenković koji ga drži na mjestu ministra obrane za koje očito nije sposoban, nego su glavni krivci ambasador Kohorst i SAD. Blaženi su oni koji u to vjeruju jer nikad nisu bili pogođeni kletvom korištenja vlastitog mozga i očiju.

A sve to se događa ne motivirano nekakvim korjenitim zaokretom hrvatske vanjske politike, ne zato što je Plenković dugo razmišljao i zaključio da je za budućnost Hrvatske najbolje pokazati srednji prst Washingtonu, nego kao prozirna improvizacija spašavanja fotelje premijera i njegovog ministra obrane. Zbog sitnošićardžijskih, dnevnopolitičkih razloga, zbog odnosa snaga u štetočinskom HDZ-u Plenković dovodi Hrvatsku u sukob sa SAD-om. Može li gore?

Zadrtost HDZ-ovog glasačkog tijela čuva Krstičevićevu fotelju

Hrvatska je vanjska politike već godinama talac smiješnih unutarnjopolitičkih dramoleta, primjerice blejanja iz neke veteranske udruge ili desetak ribara u Piranskom zaljevu, ali ovime se dosegnulo novo dno. 

Plenkoviću Krstičević treba jer je magnet za glasove u Dalmaciji, jer je stao na njegovu stranu kad je krenuo u smjenu Karamarka i jer mu drži stranu u sukobu s Vasom Brkićem. Predsjednik HDZ-a je dovoljno inteligentan da zna kakvi su glasači HDZ-a, iako sam nije ponikao iz tog miljea. Zna Plenković da HDZ-ovce nije briga za činjenice, za to što Krstičević ne zna složiti prostoproširenu rečenicu, za to što se ponaša kao histerik, za to što baca makete aviona i kuka pred televizijskim kamerama, za to što je već tjednima svjedočimo nesvakidašnjoj slow motion blamaži ministra obrane na svakom nivou njegove političke odgovornosti. Dovoljno je izreći dvije magične riječi - Domovinski rat - da Krstičević bude vječno neupitan. I kao takav on Plenkoviću ipak treba, jer se po ukusu mnogih HDZ-ovaca premijer ipak previše sukobio s nekim drugim vječno svetim ratnicima Domovinskog rata koji je, podsjetimo, završio prije više od dva desetljeća. 

Plenković je najvjerojatnije hladno izračunao da mu se s obzirom na općepoznatu iracionalnu zadrtost HDZ-ovog glasačkog tijela više isplati pokazivati srednji prst SAD-u, nego s pozicije ministra obrane maknuti osobu za koju svatko racionalan vidi da nije sposoban za taj posao. Dapače, u ovom trenutku o Krstičevićevoj nesposobnosti da bude ministar obrane najzornije svjedoči to što ostavku sam nije podnio, a račun za taj tipično sebični HDZ-ovski potez Plenković bez problema ispostavlja cijeloj Hrvatskoj, kako je već tradicija HDZ-ovih lidera. 

Dok se Srbija svima moćnima udvara, Hrvatska se sa svima svađa

Povrh toga, sve to se događa u kontekstu sve veće regionalne nestabilnosti i Vučićeva neukusnog, ali ne nužno i neučinkovitog javnog umiljavanja predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. 

Dok Srbija pokušava sjediti na što više stolica istovremeno, udvarajući se i Moskvi i Berlinu i Bruxellesu i Washingtonu, Hrvatska pod vodstvom troje bivših diplomata uspijeva posvađati se sa svima s kojima se uopće može posvađati. Svađe sa susjedima im valjda nisu bile dovoljne, kao ni lobiranje diljem EU-a za separatističku čovićevsku politiku u BiH, sad provincijski pjetlić Plenković kidiše i na Washington. I to da bi spasio ministra hodajućeg primjera ćorave koke koja nije u stanju ubosti niti jedno jedino zrno. 

Tko će hrvatske interese zaštititi od hrvatskog premijera i njegova ministra obrane?

Hrvatska se u ovom trenutku nalazi u situaciji da najveću prijetnju njenim interesima i nacionalnoj sigurnosti predstavljaju ljudi koji su na njenom čelu.

Možda se čini nategnutim, ali odavno smo u Hrvatskoj u stanju trajne psihotične epizode, pa vrijedi podsjetiti koji je to hrvatski lider prije Plenkovića objavio rat SAD-u. Bio je to Ante Pavelić. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala