Foto: Index/123rf

VLAST i opozicija oko jedne teme se slažu, i jedni i drugi smatraju da treba povećati minimalnu plaću, najniži mjesečni bruto iznos koji se isplaćuje radnicima. Nakon što je SDP predložio povećanje minimalca koji u brutu iznosi 3.726 kuna (2.621 kunu neto) i to tako da godišnje raste pet posto pa do 2021. dosegne 60 posto prosječne plaće, premijer Plenković najavio je rast minimalca od pet posto.

U HDZ-u tvrde da će paketom mjera kojim će minimalac narasti na 3.440 kuna bruto biti zadovoljni radnici i poslodavci. Ministar Marko Pavić najavio je da će minimalna plaća rasti za 131 kunu neto, a istodobno će poslodavcima koji isplaćuju minimalne plaće za 50 posto smanjiti osnovice za obračun doprinosa, no samo onima koji u zadnjih 12 mjeseci isplaćuju minimalac. Na taj će način radniku rasti plaća, a ukupni trošak za poslodavca bit će za 104 kune manji, tvrdi ministar rada.

U istom paketu, koji će u četvrtak usvojiti vlada, bit će i olakšice za poslodavce koji zapošljavaju sezonske radnike. Njihova je prva reakcija bila je negativna: "Mi u HUP-u nismo bili dovoljno informirani oko povećanja minimalne plaće i ja sam danas jasno potpredsjednici Dalić rekao kako nam je drago da se minimalna plaća povećava, ali da mi to sami nismo u stanju napraviti te da očekujemo pomoć vlade, što je ona i obećala", komentirao je Branko Roglić, predsjednik NO HUP-a.

U Hrvatskoj 50 tisuća ljudi prima minimalac

Minimalne plaće u Hrvatskoj prima oko 50.000 radnika većinom u tekstilnoj, metalnoj, drvoprerađivačkoj i industriji kože i gume. U većini europskih zemalja minimalac je propisan, no ima i onih koji smatraju da propisivanje minimalne plaće negativno djeluje na gospodarstvo.

Index je kontaktirao zagovornika i kritičara minimalne plaće; profesora s Ekonomskog fakulteta Josipa Ticu i Zorana Löwa iz udruge Lipa. Pitali smo ih podržavaju li povećanje minimalca, kako to utječe na gospodarstvo, može li spriječiti egzodus mladih, što kažu na teoriju da minimalac povećava nezaposlenost i kako komentiraju činjenicu da većina najrazvijenijih zemalja ima minimalac.

Zoran Löw, izvršni direktor udruge Lipa

Iako je uvijek popraćeno populističkim frazama o brizi za najslabije, svako određivanje minimalne plaće zapravo povećava nezaposlenost. Na slobodnom tržištu sve plaće se pozicioniraju na svoju tzv. graničnu produktivnost rada, odnosno na onu vrijednost koja ne prelazi produktivnost radnika. U suprotnom, poslodavac bi radnika plaćao više nego što mu ovaj pridonosi. Zakon o minimalnoj plaći otežava (ili potpuno onemogućava) da oni radnici čija je granična produktivnost ispod minimalne plaće nađu (ili zadrže) posao.

Kada netko istakne da je posrijedi zakon neželjenih posljedica, jave se ovakvi komentari: "Ako industrija X ne može postojati osim isplaćivanjem plaća na granici siromaštva, onda nam takva industrija i takvi poslodavci ne trebaju!“ Međutim, ova „hrabra“ primjedba slijepa je na stvarnost. Zaboravlja da radnike u toj industriji praktički osuđuje na nezaposlenost. Nadalje, zanemaruje da, iako su plaće isplaćene u industriji X niske, još uvijek su najbolje među svim alternativama - inače bi radnici otišli u neku drugu djelatnost. Tako će, stoga, radnici koji su prethodno bili zaposleni u toj industriji biti prisiljeni okrenuti se alternativama, što uključuje i rad na crno.

Jednom riječju, zaključak da će minimalna plaća povećati nezaposlenost i smanjiti standard, teško je oboriv.

Klasična ekonomska škola razmišlja ovako: Radnik je spreman preuzeti posao uz nižu nadnicu, a poslodavac ga želi zaposliti. Ali zakon to uredno sprječava te time stvara prisilnu nezaposlenost. Takva prisilna nezaposlenost uklanja konkurenciju marginalnih radnika i podiže plaće preostalih radnika u toj djelatnosti. Dakle, dok je deklarativni cilj zakona poboljšati dohodak najugroženijih radnika, stvarni učinak upravo je suprotan - čini ih nezapošljivima u okviru zakona. Što je minimalna plaća veća (u odnosu na plaću koju bi radnik imao na slobodnom tržištu), to je veća nezaposlenost.

Plaća je, u stvari, cijena rada. Nije najsretnija činjenica da je taj pojam tako zamagljen i da cijena radne snage ima potpuno drugo ime od ostalih cijena. To pojmovno skrivanje većini ljudi otežava prepoznavanje principa koji upravljaju sa svim cijenama pa tako i cijenom rada, sviđalo se to nama ili ne.

Najbolji način podizanja plaća je podizanje produktivnosti. Realne plaće stvaraju se u proizvodnji, a ne državnim odlukama.

Minimalac nema nikakve veze s egzodusom mladih. Mladi traže životnu šansu u poštenoj utakmici – ne žele ostati u zemlji u kojoj ne vide da će to imati.

Postoje vrlo razvijene zemlje koje uopće nemaju državno propisani minimalac: Švedska, Danska, Island, Švicarska, Norveška, npr.

Prof. dr. sc. Josip Tica, Ekonomski fakultet

Povećanje minimalne plaće postalo je jako popularna mjera nakon krize iz 2008. godine i svega onoga što je kriza donijela od rastuće nezaposlenosti i ekonomske nejednakosti. Prvenstveno se koristi kao instrument za sanaciju rastućih ekonomskih nejednakosti, poticanje potrošnje kućanstava iz nižih dohodovnih skupina i borbu protiv siromaštva.

Povećanje minimalne plaće prvenstveno makroekonomski djeluje na rast potrošnje iz razloga što najniže dohodovne skupine najmanje štede, pa skoro čitav dohodak odlazi na potrošnju, a to je dobro jer potrošnja znači i više radnih mjesta i više proizvodnje. Povrh toga, smanjenje ekonomskih nejednakosti djeluje umirujuće u kontekstu iracionalnih ponašanja u ekonomiji, ali i društvu općenito i u toj dimenziji donosi dodatne koristi.

Kada govorimo o iseljavanju, mislim da je jako važno poslati poruku da će se naše gospodarstvo i rastom plaća boriti da zadrži ljude u zemlji ili u najgorem slučaju da privuče dodatnu radnu snagu. Kod visokoobrazovne emigracije puno je veći problem što naše gospodarstvo ne stvara dovoljno radnih mjesta takvog profila, a to je posljedica neartikulirane industrijske politike i tehnološkog zaostajanja našeg gospodarstva.

Povećanja minimalnih plaća prema nekim teorijama mogu imati i negativne posljedice, posebno na radno intenzivne grane, ali u prosjeku rezultati ekonomskih istraživanja su poprilično neuvjerljivi po pitanju utjecaja povećanja minimalnih plaća na ukupan broj radnih mjesta. Jedno je dakle teorija, a drugo je što to donosi u praksi i što pokazuju istraživanja rađena na stvarnim podacima. Najnovija, vrlo sofisticirana istraživanja, npr. Evana Tottija, ukazuju na gotovo nepostojeće negativne efekte u smislu zapošljavanja.

Visoko razvijene zemlje općenito imaju višu razinu zaštite radničkih prava, pa tako i više minimalne plaće. S jedne strane, radi se o tome da su ljudi koji rade u tim zemljama produktivniji, pa viša minimalna plaća odražava vežu produktivnost, ali s druge strane radi se i o višoj razini svijesti po pitanju socijalne pravednosti i negativnih posljedica ekstremne ekonomske nejednakosti s druge strane.