SINIŠA Labrović jedan je od najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnika, performer širokog zamaha i nepresušne kreativnosti koji kao da je rođen za taj posao.

Labrović je rođen u Sinju 1965. te je završio studij hrvatskog jezika i književnosti, pa godinama radio kao profesor hrvatskog u Sinju i okolnim mjestima. Kao performer se na scenu probio s performansom Zavijanje ranjenika u rodnom Sinju na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 2000. godine, u kojemu je stavio zavoje na uništeni spomenik partizanskom heroju.

Od tada je izveo niz provokativnih performansa, a neke njegove radove čuvaju u Muzeju suvremene umjetnosti.

Labrović je rado pristao izabrati svojih pet omiljenih knjiga, a onda nam je poslao izbor sastavljen od njih šest, koji i objavljujemo.

Sun Tzu na prozorčiću - Predrag Lucić

Zbirka pjesama koje su nastajale u gotovo direktnom prijenosu zla, tuposti, nasilja i oholosti (po)ratnog društva. Parodirajući i "parazitski" remiksajući više ili manje poznate festivalske šlagere, folk pjesme, usmenu epsku, dječju, kanonsku i drugu poeziju, sa zapanjujućom erudicijom i fascinantnom jezičnom zaigranošću, Lucić je ispjevao jedan od najboljih opusa hrvatske poezije. Urnebesno smiješno i beskrajno tužno. Povijesno usađeno u točan dan i događaj, a vječno. (Također genijalan, na skroz suprotnom kraju književnoga polja stajao bi Atlas života, dnevnik Dubravka Detonija.)    

Kino Lika - Damir Karakaš

Šest priča s likovima koji imaju nade, želje i ambicije jednake našima, jednake svim ljudima svih vremena, ali u grotesknom raskoraku s onim što im vrijeme i prostor mogu ponuditi. Karakaš majstorski pleše na žici razapetoj između tragičnog i komičnog.  

Moramo razgovarati - Tanja Mravak

Rasplićući čvorove naizgled banalnih bračnih i drugih žensko-muških svakodnevnih zapetljancija, petnaestak priča s finom ironijom izlažu našu nemogućnost da se razumijemo i tu divnu alatku jezika koji nam svojim postojanjem nudi produžetke jer je, u najboljem slučaju, rezultat neriješen. Premda usađene u prostor katoličkog etnosa, priče su bliže primijenjenom zen i/ili stoičkom etosu, a što rezultira profinjenim gorkim humorom. Kao neizlječivi zavičajac, u korist knjige računam i to da su likovi često karakterizirani specifičnom vlaškom leksikom pa s njima lako dijelim smijeh i tugu.        

Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina - Viktor Ivančić, Hrvoje Polan, Nemanja Stjepanović

Ivančićev esej, Polanove fotografije i Stjepanovićeva kronologija potresno svjedoče o nekadašnjim domovima kulture pretvorenim u mučilišta i stratišta u postjugoslavenskim ratovima. Kada bi itko imao ikakvu namjeru promijeniti sudbinu, čiju kičmu čini koncept (čiste) nacionalne kulture, koju su nam zasad čvrsto zacrtale pobjedničke hijene iz tih ratova, a u koje svakako spadaju i nacionalistički kulturni bardovi – vrdoljaci, bećkovići, aralice i noge, morao bi u škole kao obaveznu lektiru uvesti ovu knjigu. Jedna od najvažnijih knjiga napisanih u regiji u posljednjih trideset godina. 

Bogovi neona - Nenad Stipanić

U nešto više od sto stranica bešavno su stopljeni bizaro fikcija, (kvazi)autobiografski elementi, djedova partizanska sjećanja, futuristička borba za spas svijeta putovanjem glavnog lika Nenada Stipanića, koji je ujedno i Bog, kroz Kristovu aortu, teologija, svemirski eros, biotehno utopija i apokaliptična distopija, kao i upute na izvanknjiške ekstenzije u svijetu interneta koje će se nastaviti pisati - rad u nastajanju... A ponešto sam sigurno i zaboravio jer nisam niti Bog niti Stipanić. Iščašeno, nježno, politično, surovo, futuristično, poetično, duhovito, tužno, eruditno i empatično štivo kao stvoreno za ova zbunjujuća i prijelomna vremena.

Uvod u smiješni ples - Robert Perišić

 "Uvod" zbog kojeg sam se u tramvaju glasno cerio, a u stanu plakao od smijeha, promašivao stanice, posljedično kasnio na sastanke i otvorenja izložbi. Melankolični i ironični, pametni i ubitačno duhoviti "autofabularni" eseji o, koliko se sjećam, neuspješnoj karijeri jednog galeba, predinternetskoj studentskoj potrazi za podstanarskom sobom, Perišiću posebno dragoj kulturi kafića, zvjezdanoj epizodi s crvenog tepiha u Cannesu, književnom gostovanju u Gruziji, urnebesno smiješnom povratku u rodni kraj u kojemu pripovjedaču u goste dolazi ljubitelj čaše vina koji ga pokušava kontekstualizirati pa mu kao referentni okvir nudi lokalnog haiku pjesnika... Knjiga koja bih volio biti.