U ROMANU The Hollow Agathe Christie, ekscentrična Lucy Angkatell priređuje večeru za Christowove (Johna, poznatog liječnika i njegovu ženu Gerdu), razne članove svoje šire obitelji i svog susjeda, detektiva Herculea Poirota. Sljedećeg jutra Poirot svjedoči sceni koja se čini čudno namještenom: Gerda stoji s pištoljem u ruci pored Johnova tijela dok ono krvari u bazen. Lucy, Henrietta (Johnova ljubavnica) i Edward (Lucyin rođak) također su prisutni. John izgovara posljednju riječ "Henrietta" i umire.

Čini se očiglednim da je Gerda ubojica. Henrietta korakne naprijed kako bi uzela revolver iz njezine ruke, ali očito petlja i ispušta ga u bazen, uništavajući dokaz Gerdinih otisaka prstiju na dršci. Poirot shvaća da je "Henrietta" iz usta umirućeg čovjeka bila poziv njegovoj ljubavnici da zaštiti njegovu ženu od zatvora zbog njegove smrti.

Bez ikakvog svjesnog plana, cijela obitelj uključuje se u zavjeru i namjerno krivo usmjerava Poirota. Svaki od njih zna da je Gerda ubojica, pa insceniraju mjesto zločina, ali na refleksivan način: prevara je u samoj činjenici da se doima insceniranim. Istina se maskira kao umjetnost, tako da su lažni elementi zapravo "tragovi". Kao što Jane Marple, još jedna slavna detektivka Agathe Christie, primjećuje u They Do It with Mirrors: "Nikada ne podcjenjujte snagu očitog."

To je Francuska nakon parlamentarnih izbora ovog ljeta

Ako Johnovo tijelo zamijenimo demokracijom, a Gerdu francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, možemo vidjeti Francusku nakon parlamentarnih izbora ovog ljeta. Nakon što je ekstremno desno Nacionalno okupljanje pobijedilo u prvom krugu Macron je uhvaćen kako drži pištolj koji se dimi. Ali u tjednima i mjesecima nakon toga uspio je zaštititi francusku demokraciju djelomično je suspendirajući, uskraćujući tako pobjedniku drugog kruga - ljevičarskoj koaliciji pod nazivom Nova narodna fronta (NFP) - plodove njegove pobjede.

Francuski ustav - koji je nametnuo Charles de Gaulle prilikom uspostave Pete Republike 1958. godine - propisuje da predsjednik imenuje premijera, čija vlada može funkcionirati čak i ako njezine članove nije potvrdila Nacionalna skupština. Upravo je zbog te osobitosti François Mitterand kasnije osudio Petu Republiku kao nedemokratsku, opisujući je još 1964. kao "permanentni državni udar".

Macron je dobio potreban prostor

Obrazloženje za ovu ustavnu značajku bilo je da francuski narod treba prisiliti na izbor, a ako je njegov izbor nejasan, predsjednik ima ovlasti i dužnost održavati red i stabilnost. I izbori za Europski parlament u lipnju i parlamentarni izbori u Francuskoj pokazali su da francuski glasači nisu bili u mogućnosti ili nisu htjeli napraviti jasan izbor. Čineći to, Macronu su dali prostor koji mu je bio potreban da makne ekstremnu desnicu i NFP u stranu udruživanjem vlastite koalicije s degolističkim republikancima.

Macron je bio kritiziran zbog raspisivanja izbora tako brzo nakon što je Nacionalno okupljanje izbilo na prvo mjesto na izborima za europski parlament. Ali Nacionalno okupljanje je na kraju završilo na trećem mjestu, a druge su stranke de facto podržale njegovo rješavanje situacije ne pozivajući na glasanje o povjerenju nedavno imenovanom premijeru Michelu Barnieru.

Nešto slično dogodilo se u Francuskoj tijekom povijesnih prosvjeda u svibnju 1968. godine, koji su umalo srušili De Gaullea i njegovu vladu - ili se barem tako činilo - samo da bi se on vratio na poziciju s novom Narodnom skupštinom. Naime, prosvjedi su izbili na samom vrhuncu francuske socijalne države, kada je životni standard bio viši nego ikada prije.

Implikacija je, retrospektivno, da postoji jak argument za prosvijećenu diktaturu. Francuska ima sreće jer njezin ustav dopušta vrstu djelomične suspenzije parlamentarne demokracije kojoj se Macron prepustio. Zamislite samo što će se dogoditi u Njemačkoj kada ne bude moguće formirati vladu bez uključivanja ekstremno desne Alternative za Njemačku.

Njegova odluka je bila riskantna

Iako se ne slažem s Macronovom politikom i politikama, poštujem njegovu brzu reakciju na očiti uspon ekstremne desnice ovog ljeta. Njegova odluka da raspusti parlament bila je riskantna, ali to je bio rizik koji se isplatio prihvatiti. Protiv novog fašizma treba se boriti žurno i snažno gdje god se pojavio.

Marine Le Pen iz Nacionalnog okupljanja uskraćena je pobjeda u drugom krugu, a CNN je dobro opisao ishod: "Macronovo kockanje držalo je krajnju desnicu izvan vlasti, ali je Francusku gurnulo u kaos." Budući da su Macron i Jean-Luc Mélenchon (ključna figura u NPF-u) toliko udaljeni, nije se činilo da je moguć dogovor o stvaranju velike koalicije. Umjesto toga, činilo se da se zemlji sprema dugotrajno razdoblje nestabilnosti i antiljevičarskih prevara - loše vijesti za ionako krhku ekonomiju i napore da se obrani od krajnje desnice na predsjedničkim izborima 2027. godine.

Francuska ipak nije utonula u kaos

Umjesto toga, Francuska nije utonula u kaos. Zasad se čini da je Macronovo kockanje vratilo privid normalnosti. Neki će se zapitati može li se neizabrana vlada razvlačiti unedogled, ali drugi će odgovoriti: "Zašto ne?" Svakako je poželjnija od neodlučnog parlamenta, dugotrajnih političkih nemira te društvenog i ekonomskog kaosa.

Kroz de facto djelomičnu suspenziju demokracije, Macron je zadržao ekstremnu desnicu izvan vlasti i vratio stabilnost. Zbog toga zaslužuje čestitke i podršku. Uz globalni porast neofašizma, slične mjere mogle bi se pokazati potrebnima i drugdje. Kao što je filozof Jon Elster zaključio 2020. godine: "Možemo preokrenuti uobičajenu izreku da je demokracija pod prijetnjom i potvrditi da je demokracija prijetnja, barem u svom kratkoročnom populističkom obliku."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala