I TAKO je cijela ta stvar ispala puno jednostavnija od poznatog mita. Nema skrivenih sela na tromeđi Srbije, Bosne i Crne Gore, nema stotina tjelohranitelja iz brigada mučenika al-Karadžića spremnih u zaštiti svog idola poubijati cijeli svemir, nema ničega filmskog. Radovan Karadžić uhićen je usred Beograda, gdje je živio podosta neometano. I onda, u krajnjem obratu balkanske ironije, saznaje se kako se bivši psihijatar bavio ni više ni manje nego alternativnom medicinom. Time je napravljen puni krug, a Karadžić je konačno i u realnom svijetu postao suprotnost onome što je oduvijek bio u imaginaciji, obični seoski vrač sijede brade.

Puno se pisalo o tome kako je uhićenje Karadžića i njegovo dovođenje pred Haag ona stvar koja je potrebna Srbima da bi se, suočeni sa činjenicama o zločinima počinjenim pod Karadžićevom upravom, riješili kolektivnog ratno fetišističkog ludila. No, kad uzmemo u obzir mjesto i način uhićenja, vidimo da je balon junaštva Karadžićevog otpora već pukao.

Postao je mitološko biće

Svatko bi očekivao neku priču nalik onoj iz filma "The Hunting Party", one bljuzge u kojoj Richard Gere lovi fiktivnog Karadžića po šumovitim predjelima Republike Srpske, uz drvene straćare, legije odanih pristaša, blato, krv, znoj. Lelujava predodžba o Karadžiću uvijek ga je portretirala u šumi na planini, u nekom mračnom zaselku u kome je čak i sam Lucifer odavno rekao laku noć, kako hoda između srpskog drveća, kontemplira o srpstvu i čeka trenutak kad će ga ono pozvati u novi boj. 1996. Karadžić je prestao biti čovjek i postao je mitološko biće, toliko tajnovito i skriveno da više nitko nije očekivao da će ikad biti uhićen.

Genocidni psihijatar postao obični vrač

Kad ono, istina ispade bitno drukčija. Genocidni psihijatar nije uhićen u velikom vatrenom okršaju, niti je pronađen u nekoj mističnoj špilji Republike Srpske, nego usred Beograda, u kojemu je svoje medicinsko znanje iskoristio kako bi postao obični seoski vrač. Homeopatija i holizam, travarstvo, masaže, kristali, tko zna kakvim je sve metodama sijedi, oronuli starac imenom Dragan Dabić morao pribjeći da bi se uklopio u vrevu beogradskog života, koji ga nije uočio jer nije znao gdje treba gledati. Svi su očekivali dobro uhranjenu, snažnu junačinu, pa nitko nije obraćao pozornost na ispijenog bjelokosog vrača. 

Taktikom skrivanja naočigled svih Karadžić je lukavo izbjegao uhićenje, ali je nepovratno naškodio svom imidžu. Teško je izgledati kao odmetnik kad dokonim kućanicama prepisujete biljne čajeve. Teško je doimati se opasno kad se sakrivate iza sijede kose. I na kraju, teško je biti junak kad vas uhite kao običnog prevaranta. I to je upravo onaj prvi, najpotrebniji korak koji će dovesti do pucanja mitskog balona Karadžićevog junaštva. Malo pomalo će slika sijedog Dragana Dabića čak i najtvrdokornijim štovateljima lika i djela Radovana Karadžića pokazati da je to čovjek koji je ubojstva organizirao zato što je psihopat, a ne zato što se borio za mit o cijelom svijetu pod srpskom hegemonijom.

Jovan Dragišić
Foto: RTL Vijesti