POLITIČKA ponuda na izborima 17. prosinca za državni, pokrajinski i beogradski parlament, kao i za dio lokalnih zajednica u provinciji, dobila je skoro konačnu formu. U nedjelju, 26. studenog, u ponoć bio je rok za prijavljivanje izbornih listi. Nominalno je predano njih 18, poduprtih s po 10.000 potpisa građana. Neke još nisu usvojene zbog neispravnih potpisa, a prednjači lista bivšeg, smijenjenog ministra Baste, koji u dodatnom zakonskom roku mora osigurati 8000 validnih potpisa.

Šest kolona

Ako bismo htjeli razvrstati izborne liste po patriotskom ključu - jer samo je taj pristup ovdje konvertibilan, što nam sugerira jedan od medijskih prvosvećenika "srpskog sveta", ljotićevac Dragoslav Bokan - došli bismo do podjele aktera u nekoliko kolona. Prvu, drugu, treću i četvrtu kolonu činili bi Vučić, Dačić i njihovi sateliti, računajući i one koji, s posebnim listama, imaju zadatak odvući dio birača od Vučićevih rivala. 

Petu kolonu, koju tradicionalno, prema Bokanu, karakterizira manjak patriotizma ili, kako se to ovdje voli reći, nacionalna izdaja i autošovinizam, činile bi snage koje predvode listu Srbija protiv nasilja, sa svim svojim ideološkim šarenilom u prtljazi. Konačno, definirajući status nacionalističkih, proruskih i antieuropskih stranaka koje boluju od viška patriotizma, lucidni bijeli srpski orao ih je svrstao i etiketirao kao novu - šestu kolonu. 

To su, po njemu, oni dobronamjerni, zalutali mučenici, koji iz najboljih namjera nanose štetu svojoj državi i njenim nacionalnim interesima, optužujući Vučića za izdaju Kosova. Njima se, na prvi pogled, na izbornom listiću za Srbiju i Beograd priključila i famozna Ruska stranka. Volšebna lakoća kojom su domaći "Rusi" prikupili 10.000 potpisa ukazuje na to da su oni prije četvrta nego šesta kolona i da su ih, grešna mi duša, projektirale Vučićeve službe kako bi odvukle glasove superpatriotima.

Ako se u sljedećem koraku pozabavimo izbornim listama, lako ćemo se uvjeriti u kojoj mjeri je medijski kreirani teror višedesetljetnog inzistiranja na nekakvom "jedinstvu" i "pomirenju" uništio svaki razumni pluralizam i suštinske postulate klasične građanske demokracije.

Neprirodne predizborne koalicije

Na prvi pogled jasna ideološka linija razdvajanja na proeuropske i antieuropske stranke, zatim na one koje su za ili protiv uvođenja sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, pa i na one koje su za ili protiv priznanja Kosova dovedena je do apsurda stvaranjem neprirodnih predizbornih koalicija.

Čak i koalicijska lista vladajućih stranaka Srbija ne smije stati - parola Zorana Đinđića pretvorena u izborni slogan Aleksandra Vučića - ima partnere koji su programski potpuno suprotstavljeni jedni drugima bar po jednom od tri pitanja u vezi s kojima se srbijanska politika, navodno, oštro dijeli.

Ne radi se tu samo o kandidatima stranaka Rasima Ljajića i Aleksandra Vulina na istoj listi već i o dvojici kandidata Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića koji su, da bi cirkus bio kompletan, navedeni na listi kao članovi SNS-a, a ne SPO-a (!?). Time su nam ostavili zabavnu nedoumicu jesu li tako Vučić ili Drašković, a možda i u dogovoru, željeli još više prikriti višegodišnju političku švaleranciju pred Vukovim sljedbenicima, a pogotovo pred biračima Srpske napredne stranke.

Politička šizofrenija

Kada su u pitanju opozicijske liste, politička šizofrenija je još kompleksnija. Naime, u opoziciji postoje bar dvije liste na kojima su u istom stroju ideološki potpuno suprotstavljene stranke. Primjera radi, uzmimo liste Srbija protiv nasilja i onu koja je spojila europejca Tadića i suverenista, antieuropejca Radulovića.

Tu dolazimo do jednog od ključnih pitanja ove političke patologije: zašto, pobogu, proeuropske stranke s ovih lista nisu napravile jednu, a antieuropske drugu izbornu listu, nego su se neprirodno izmiješale? "Do not mix grandmothers and frogs", dobacio bi na hercegovačkom engleskom Vuk Drašković.

Potpunoj predizbornoj kakofoniji, pored baba i žaba, doprinosi i otvoreni pokušaj neokrunjenog Robina Hooda Srbije protiv nasilja Aleksandra Jovanovića Ćute da nam proda mačka u vreći. Naime, još na početku kampanje on je izjavio kako bi ga "...bilo sramota da priča o nekakvim političkim programima dok je Vučić na vlasti". Ima cinika koji su ovo protumačili kao način da se sakrije činjenica da se opozicija s vlašću ustvari slaže u svim strateškim opredjeljenjima, a da je u pojedinim točkama čak i ratobornija.

U svakom slučaju, Ćuta od nas očekuje da mu povjerujemo na "majke mi" kako bi on nakon preuzimanja vlasti mogao raditi i pričati što mu padne na pamet, jer ionako ništa nije prethodno ponudio, osim da nam treba "kalif umjesto kalifa". Koncept "da samo njega nema" smo već jednom popušili 2000. s Miloševićem, pa smo vidjeli kamo su nas odvele babe i žabe, na čelu s Koštunicom.

Sva takva "pomirenja" i "ujedinjenja", koja su se naročito intenzivirala nakon 5. listopada, u proteklih par desetljeća metastazirala su u više pravaca. Ona su uništila i "ugušila u bratskim zagrljajima" krhku demokraciju i euroatlantsku alternativu, pogotovo na ljevici, dok autentična proeuropska desnica, nakon Koštuničinog europskog odricanja, nije ni postojala.

Metamorfoza od ljevice prema desnici

Metaforu te metamorfoze od ljevice ka desnici, dok se u suprotnom smjeru ništa nije ni događalo, svakako oslikava nezaobilazna Marinika Tepić, koja je od izvorne ljevičarske Lige socijaldemokrata Nenada Čanka, preko centrističko-građanskog Pokreta slobodnih građana Saše Jankovića, osvanula na potpredsjedničkom mjestu u stranci desnog centra Dragana Đilasa. Imajući u vidu njenu predizbornu izjavu od prije neki dan, da "...iskreno poštuje Zavetnike", ne bismo se trebali začuditi ako jednog dana "izroni" na plaži na kojoj se sunčaju Milica Zavetnica i Boško Obradović.

Izborna očekivanja u medijima, pogotovo režimskim, toliko su jasna da se, osim redovnih direktnih prijenosa Vučićevih mitinga po Srbiji, o izborima uglavnom šuti. Rijetko tko spominje Europsku uniju, osim načelno i deklarativno, o otvaranju novih poglavlja i klastera više nitko ne priča. Kao da smo digli ruke od te Europe. 

Vanjskopolitičke teme i dalje dominiraju, televizije su prenapučene analitičarima koji, kao da su na intervjuima za Miss Universe, u prvi plan stavljaju zalaganje "za mir u svijetu". To, naravno, podrazumijeva pobjedu Rusa u Ukrajini i povlačenje Izraela iz Gaze, a u prijevodu znači - poraz Amerike i "kolektivnog Zapada".

Jačanju antieuropskog sentimenta doprinosi i pljuckanje po Hrvatskoj koje već godinama predstavlja stvar dnevne rutine, jer je to po pravilu win-win varijanta, zgodna za svaku, pa i predizbornu kampanju.To vam nitko neće zamjeriti, nek smo živi i zdravi.

Nakon špijunske afere i protjerivanja diplomata u oba smjera, jučer nam je glavna tema bila, pored Vučićevih aktivnosti, je li novi predsjednik Argentine Javier Milei praunuk Ante Pavelića. Koplja su se lomila oko toga možemo li zbog toga nekako opet najebati ili trebamo biti mirni s obzirom na činjenicu da je Argentina, ipak, predaleko.

Sva smo rješenja za predizborne dileme ponudili, sve smo jasenovačke žrtve popisali i prebrojali, samo još da istražimo rodoslov argentinskog predsjednika. Izbor ovako nerazumnih tema samo potvrđuje da je zainteresiranost za EU u slobodnom padu, jer se uporno produbljuje jaz s državom koja sutra treba podići ruku za vaš ulazak u ovo ili ono.

Otrovne razmirice

Izbore dočekujemo u atmosferi otrovnih razmirica i gole, neprincipijelne međustranačke matematike. Nema nijedne zajedničke referentne točke u odnosu na koju bi vlast i opozicija ocjenjivale jedna drugu, što bi trebalo biti suština svake demokratske izborne kampanje. Vlast sebe zbraja po formuli 1+1=3, dok joj opozicija oduzima po formuli 1+1=1.

O eventualnim iznenađenjima, programskoj ponudi sačuvanoj za finiš kampanje, najnovijim istraživanjima javnog mnijenja - pogotovo kada su u pitanju izbori za velike lokalne samouprave, Beograd, Vojvodinu i druge veće gradove - pisat ćemo pred izbornu šutnju, sredinom prosinca.

Vidjet ćemo hoće li u međuvremenu lutka argentinskog predsjednika visjeti na Terazijama.

Političkim "pomirenjima" prethodila su povijesna, koja su po pravilu počinjala ili u kavani ili za pijanom slavskom trpezom, zalivena pročišćenim pjevačkim repertoarom. Naime, tu se više nije pjevalo o pobjedama i pobjednicima, već samo o Draži i četnicima, kako dolikuje srpskoj domaćinskoj kući. Prvi korak k nacionalnom pomirenju u nas predstavlja prelazak na stranu poraženog, opisala bi ovu teško objašnjivu patologiju povjesničarka Dubravka Stojanović.

Ideološka i programska uniformnost i pomirenost vlasti i opozicije učinila je izlišnim normalan predizborni dijalog i izmjestila kampanju u tabloidnu ravan, u taj brlog gdje su osobne uvrede, vađenje dosjea tajnih službi iz ladica, prozivanje za krađu i izdaju, ostrakizam i strančarenje apsolutno u prvom planu.

Mimo ove "bjesomučne, zaludne, krvave laveži...", što bi rekao Krleža, u tišini doma svoga Sigurnosno-informativna agencija formira novu, Devetu upravu za hapšenja sigurnosno opasnih pojedinaca i grupa. U ovom procesu njoj će biti pridodana Specijalna antiteroristička jedinica, nekadašnje Crvene beretke Milorada Ulemeka Legije.

Njenim pomicanjem u okviru Ministarstva unutarnjih poslova bitno se mijenja lanac zapovijedanja, što ih čini još netransparentnijim i dovodi pod direktnu komandu Aleksandra Vučića. Što god to značilo, jel da... 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala