TKO SE PRISTOJAN osjeća dobro nakon izglasavanja Rezolucije o Srebrenici, neka digne dva prsta? Može i sva tri, nema problema.

Dokument pijeteta je u Općoj Skupštini UN-a donesen poražavajućom većinom - 84 od 193 - gdje mu je čak 109 zemalja, iz najrazličitijih razloga, uskratilo podršku. Mučnina i nemir koje ćemo nakon 23. svibnja nositi kao kamen u bubregu proizlazi iz činjenice da je prvi put tip dokumenta koji je oduvijek podrazumijevao izvanraspravni konsenzus postao bojno političko polje na kojem se svijet dijeli.

Nikakve katarze i olakšanja tu nije bilo niti će skoro biti. To se moglo jasno pročitati na blijedom licu Senada Hadžifejzovića, kultnog autora na sarajevskoj FACE TV, dok je intervjuirao Dina Konakovića, ministra vanjskih poslova BiH, te večeri nakon Rezolucije. Podsjećanja radi, Hadžifejzović je onaj novinar u čijoj emisiji je Dodik 2007. eksplicitno okarakterizirao ratni zločin u Srebrenici kao genocid. 

Iako je ministar pokušao loše odglumiti zadovoljstvo donošenjem Rezolucije, novinar nije ni pokušavao sakriti duboko razočarenje Pirovom pobjedom zbog podjele glasova i pokazati iskreni strah i brigu za mir u BiH.  

Neprijatan ton razgovoru pojačalo je saznanje da je Konaković, kao autor Rezolucije, radio na njoj u dubokoj tajnosti od srpskih kolega do kojih sjedi u vladi BiH. Obojica su bila dodatno frustrirana činjenicom da je blatantno mali broj muslimanskih zemalja podržao Rezoluciju, bez obzira na to što su liderske države sunitskog i šiitskog svijeta Saudijska Arabija i Iran glasali za. Ministar je priznao da im je Vučić tu ozbiljno pomrsio račune.

Aktualna podjela svijeta

Višegodišnja antiglobalistička, suverenistička, antizapadna histerija, bez ikakvog plana i izvan zadanog konteksta srebreničke tragedije, probila se i u Opću skupštinu dajući nam, kao rijetko kad, moguću sliku matematičkog presjeka aktualne podjele svijeta.

Diverzifikacija glasova u četiri grupe, gdje predlagači nisu uspjeli osigurati ni prostu većinu prisutnih, ukazuju da članice UN-a, koje su pak na drugoj strani u zbiru činili tu većinu, nisu doživjele Rezoluciju kao pomiriteljski, topli čin komemoracije i suosjećanja s nevinim žrtvama Srebrenice, već kao ad hoc akciju političkog kažnjavanja jedne male članice u dnevno-političke svrhe, prije svega zbog Dodika i odnosa prema Rusiji. Možda pretjerujem, ali u najmanju ruku nešto im se tu nimalo nije dopalo.

Spletom političkih okolnosti, koje pritom nemaju blage veze s komemorativnom temom Rezolucije, pojavila se formacija od 90 zemalja / 68 suzdržanih plus 22 koje su "glasale nogama", tj.izašli i iz sale"/, kao najmnogobrojnija grupa koja se ili nije opredijelila ili se nije ni izjašnjavala o Deklaraciji. To su oni koji su se u većini (?!) pridružili aplauzu 19 suprotstavljenih, pogotovo nakon drugog Vučićevog obraćanja forumu. 

U normalnom, dobro poznatom svijetu glasanja njima je obično namijenjeno treće mesto - nakon izjašnjavanja ogromne većine za i protiv nekoga ili nečega. Ipak, 23. svibnja oni su dominirali kao nedefinirani međusvijet (u tranziciji?) koji se još ne vidi na političkom horizontu, ali se jasno čuje krčkanje u kara-kazanu povijesti koja se sprema. Naši "Lovci na snove" su ih užarenih očiju već sabrali s onih 19, projektirajući većinu od 89:84 i slaveći uspostavljanje novog svjetskog poretka.

Režimski mediji u Srbiji nakon usvajanja Rezolucije likuju proglašavajući pobjedu na East Riveru. Maše se odgovorom na pitanje koje nam nitko nije ni postavio. U njemu piše da MI NISMO GENOCIDAN NAROD. Implicira li se time što ne piše da NE POSTOJE GENOCIDNI NARODI, što je opće mjesto u civiliziranom svijetu, da mimo Srba "genocidaši" ipak postoje, ali da to "mi nismo..."?

Jesmo ubojice, ali nismo genocidni

Zanimljiva je povijesna suglasnost u pristupu i klasifikaciji zločina s ruskim kolegama po sličnom pitanju - jesmo ubojice, ali nismo genocidni - povodom masovnog pogubljenja Poljaka u Katinskoj šumi u proljeće 1940. Podsjetimo se da se zločin desio šest mjeseci nakon sovjetske okupacije istočne Poljske koja je rezultat dogovora Hitlera i Staljina o podjeli ove zemlje, čime je uostalom i započeo Drugi svjetski rat.

Naime, Moskva je ravno 50 godina negirala ubijanje 22.000-25.000 pripadnika poljske vojno-policijske i civilne elite po kratkom postupku, metkom u potiljak. Konačno, 1990. Gorbačov i Jeljcin su prihvatili odgovornost za ovaj... (dodaj po želji), ali je Jeljcin eksplicitno odbio da se tu radilo o genocidu. Rezolucije o Srebrenici i Katinskoj šumi donesene su u srpskom parlamentu i Dumi iste, 2010. godine.

Iako svakodnevno papagajski ponavlja da "u međunarodnoj politici nema ljubavi i prijatelja", Srbija je iznova neutješno razočarana i povrijeđena glasanjem susjeda, pogotovo iz bivše Jugoslavije. Ni ovako jedinstven stav ex-yu država o Srebrenici nije pomogao Beogradu da prihvati da su oni davno izabrali drugi put, u određenoj mjeri i zbog toga što su se željeli distancirati od bremena Srbije devedesetih, od "repova" i stigmi koje ona iz tog perioda vuče i kroz 21. stoljeće. Upravo zbog toga je pokazano opredjeljenje moglo razočarati, ali nikako i iznenaditi. 

Ono što pojačava bol u grudima i steže želudac sakriveno je, po dobrom starom običaju, u neizgovorenom. Činjenica da oni koji su nam i fizički najbliži, bilo kao sudionici, ali svakako kao svjedoci krvavog raspada zemlje, dobro znaju tko je i što radio. U svakom slučaju mnogo bolje od dalekih afričkih, azijskih i južnoameričkih i drugih prijatelja Srbije, na svim kontinentima.

Ovo nije zadnja velika uloga Vučića u UN-u

Nakon 23. svibnja, bez obzira smatrate li ga zaštitnikom genocidaša ili ponosnim čuvarem nacionalne časti; demonom putinovsko-trampističkog političkog kozmosa ili prkosnim zaštitnikom malih naroda na svjetskoj pozornici; bad ili good boys, možete sa sigurnošću računati da Aleksandru Vučiću ovo nije posljednja velika rola na pozornici UN-a, koja se zaista polako pretvara u teatar. Teatar apsurda, dodao bih. 

Ako bude krenuo ispunjavati prijetnju da su sljedeće na redu Rezolucije o Jasenovcu i streljanju đaka u Kragujevcu, bojim se da će biti ozbiljnog belaja. Naime, sasvim neoprezno svijet se ovoga puta preigrao i pružio priliku Vučiću za revanš na domaćem terenu, a to je teren na kojem su srpski političari "doktorirali" više puta u posljednjih 35 godina s varijacijama na temu "Korištenje i njegovanje (samo)nametnute pozicije žrtve i gubitnika kao strategije za osvajanje i održavanje političke vlasti". 

Ova neuništiva igračka za unutrašnju upotrebu, uz sporadično peckanje susjeda i velikih sila, nakon 23. svibnja, kao vrsta prava na revanš, dobila je i međunarodnu licencu. Otvoren je put "doktorima" s autogramom Dobrice Ćosića da operiraju "in vivo". Podsjećam zaboravne da pizdarije koje mi možemo napraviti na velikoj sceni zaista nisu do kraja zamislive.

Neka se spremi Hrvatska.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala