Foto: Pixsell/Igor Šoban

PRIKOVAN za predvidljivu hrvatsku stvarnost, nerijetko zabavljam um i dušu pitanjima tipa "što sve ulazi u cijenu komunalne naknade za slivne vode?" ili "boli li Zemlju dok hodamo po njoj?". Siguran sam da u međuvremenu Božo Petrov neće donijeti nikakvu odluku, da iznos vanjskog duga neće prestati rasti i da ćemo za sve nevolje optužiti Srbe ili Slovence.

No perspektiva je varljive naravi i u rasponu od nekoliko dana stjecajem okolnosti razgovarao sam s nekolicinom profesionalaca visoko pozicioniranih u administraciji i pratećim službama Europske unije, mahom analitičara koji na dnevnoj razini hrane relevantnim procjenama moćnu političku mašineriju EU.

Slika koju sam stekao temeljem njihovih zaključaka o značaju, ugledu i karakteru Hrvatske, kao i stvarnim političkim prioritetima EU, bila je, blago rečeno, potresna. Ne samo da smo gadno zaglibili, nego svi to znaju i nemaju nas namjeru otkopati.

Eventualno će nam povoljno prodati lopatu i neće se pretjerano začuditi ako sutra saznaju da smo je založili za hladni burek.

Da postoji takva praksa, EU bi davno uvela monitoring Hrvatskoj

Grijesi hrvatske politike toliko su teški da bi odavno bili pod monitoringom, posebice pravosuđe, kad bi postojala takva politička praksa za ravnopravnu članicu. Srećom po nas, nisu nas dobro poznavali dok su pisali Povelju Europske unije.

Krupan grijeh iz europske perspektive jest raširena i čini se, neiskorjenjiva korumpiranost državnog sustava. Nedostatak moralnog integriteta u pravosuđu i policiji kao prve linije obrane od mafijaškog modela upravljanja državom, kao i nedostatak stvarne volje za promjenom stanja čine im se nepremostivom preprekom. Kriminalno katastrofalni, to je sažetak i opis njihovog operativnog iskustva, a primjeri koje su iznosili o međusobnoj suradnji nerijetko su poprimali groteskne obrise. Kad sam im pokušao objasniti hrvatsku logiku i praksu da svi koristimo veze i usluge za ostvarenje svojih ciljeva te ih praktički tretiramo kao običajno pravo jer "tko bi za života dočekao sustav da se pokrene", pogledali su me na način kojim sudimo razmaženim i neodgojenim derištima.

"Svaki put kad iskoristite veze ili sistemom protuusluga ostvarite nepripadajuću vrijednost, vi ste zapravo nahranili korupcijsku zvijer i jednog dana kad vam otkine ruku u svojoj nezasitnosti, nemate pravo žaliti se na tretman. "

Drugim riječima, kad želite od države dobiti važan dokument po hitnom postupku, obratite se nadležnom tijelu, ne zovite rodicu na sud da vam ga donese na kavu u pauzi za ručak. Sve ste zajebali tim postupkom. Navike administracije će se promijeniti samo pod pritiskom. Ukoliko ste frustrirani inertnošću šaljite požurnice, osnujte interesnu skupinu sa zajedničkim ciljem i angažirajte odvjetnika, pa podijelite trošak s još dvadeset ljudi, obratite se svom zastupniku za kojeg ste glasali da postavi službeno pitanje u Saboru, iskoristite sve zakonske mogućnosti da pretilog tikvana koji igra pasijans u državnom uredu natjerate da se pokrene i počne raditi svoj posao. Takav utjecaj je dopušten i poželjan, sve ostalo potpada pod kriminal.

Nitko nije naivan ili nesvjestan svih poteškoća i frustracija koje iziskuje temeljita promjena radnog mentaliteta državne uprave, ali to je jedina dugoročno isplativa strategija.

I tako mi je na samo  jednom primjeru očitana brutalna antikorupcijska lekcija koju bi, usput budi rečeno, prvi trebali promovirati hrvatski političari, ali oni su samo otjelotvorenje naših želja i navika. Hoće li ikad jedan Jandroković ili Vrdoljak stati u red i poštivati proceduru ako ne mora? Odgovor svi znate, a njime dolazimo do drugog velikog grijeha hrvatske politike.

Nekompetentnost ili nesposobnost koja rađa autodestruktivnost psihotične žestine.

Slovenci su za nas uzor efikasnosti, a mi im se podsmjehujemo

Stalno jaučemo nad zlehudom sudbinom i proklinjemo "onog tko nam dade takvu nezasitnu i nesposobnu vlast", ali negativnu selekciju upravo smo mi začeli svojim osobnim izborima i linijom manjeg otpora. U Bruxellesu su poprilično iziritirani nedosljednošću i glupošću svih dosadašnjih hrvatskih vlada do te mjere da samo čekaju kad ćemo prodati Jadransko more prvom solventnom ponuditelju. Korupcijskih skandala ima i u Italiji i Njemačkoj, ali nigdje se tako sustavno ne troše nacionalni gospodarski i prirodni resursi bez jasne strategije razvoja. Čudi ih i izostanak reakcije stručne javnosti ukoliko već prosječni Hrvat ne razumije makroekonomske odnose i komparativne prednosti.

Skandalozno su im se činile usporedbe iz usta vodećih hrvatskih političara o državnom spašavanju Agrokora sa svojedobnom državnom intervencijom u talijanskom Parmalatu: "Znate li kad je talijanska Vlada učinila presedan i sanirala poslovanje Parmalata? Tek nakon što je vlasniku Stefanu Tanziju oduzeta imovina s kojom su se podmirili vjerovnici iz tzv. prvog reda i po socijalnom kriteriju, dobavljači i radnici. Banke su čekale svoja potraživanja, a država se angažirala nakon pokrenutog  kaznenog progona vlasnika i uprave." Suludo im djeluje rasprodaja turističkih resursa i investiranje neprovjerenog kapitala pod sumnjivim okolnostima u jedinoj gospodarskoj grani koja bilježi stalan rast i drži nam glavu iznad vode, a uvjerljivo najgori primjer lošeg upravljana je hrvatska strategija održivog razvoja i obnovljivih izvora energije.

Uz nezaobilaznu opasku kako smo potpuno pogrešno shvatili koncept korištenja sredstava iz europskih fondova, "oni nisu beskonačno duboka kasica prasica koja je čekala samo Hrvate da je isprazne i to tako da je razbiju o tlo", višekratno su ponavljali koliko je Stvoritelj bio dobrohotan darujući nam prirodno bogatu zemlju u kojoj živimo. Strategija održivog razvoja i obnovljivih izvora energije jedan je od ultimativnih prioriteta EU i jednostavno, za takve projekte uvijek postoje osigurana sredstva. I što mi napravimo? Bez jasne i dugoročne strategije razvoja iskoristimo sredstva EU kako bi stvorili nedjelotvoran i preskup sustav koji traži zakonsku doradu, opterećuje državni proračun i korisnike te pogoduje uskom krugu ljudi kako bi ostvarili nepripadajuću dobit.

Ok, naš problem, ali pristup je toliko autodestruktivan na više razina da djeluje kao inteligentna i proračunata manipulacija.

Općenito nam se zamjera da loše upravljamo državom, što je začuđujuće s obzirom na dobar ugled naših znanstvenika i stručnjaka koji rade u prestižnim svjetskim kompanijama. Usto se navode primjeri zemalja u okruženju kao recimo Slovenije kojoj se stalno rugamo zbog veličine i mentaliteta, ali njihovi gospodarski rezultati, efikasnost pravne države i politička stabilnost trenutno su nedostižni za Hrvatsku. Recimo, od deset stečajnih postupaka u Sloveniji, u prosjeku se obnovi proizvodnja i namire vjerovnici u devet tvrtki dok u Hrvatskoj tek u svakoj trećoj!?

Procjena Andreja Plenkovića kao "slabog premijera" koju prenose i tuzemni mediji očito se uvriježila u europskoj administraciji, a jedna od najvećih zamjerki odnosi se na otvorenoj rak rani hrvatskog društva: poštivanju ljudskih prava.

Poštivanje ljudskih prava je "crvena granica" Europske unije za Hrvatsku

Odnos države spram ljudskih prava, posebno društveno ugroženih skupina kao što su manjine ili LGBT zajednice, svi sugovornici jasno su istaknuli kao "jedan od najvećih hrvatskih problema". Društvo u cjelini, a posebno državne institucije kojima Ustav jasno nalaže da im je zaštita ljudskih prava prioritetna zadaća, skloni su to pitanje zanemariti ili tretirati kao od drugorazrednog značaja. Recimo, pravo na rad, na kvalitetnu medicinsku skrb, pravo na informaciju, kvalitetno obrazovanje, osobne izbore i životni napredak bez obzira na spolnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost pogrešno se tretira kao nešto što pada s neba ili raste iz zemlje.

HDZ i vlada premijera Plenkovića pokrenuli su i proveli nekoliko vrlo opasnih inicijativa, izravno se suprotstavljajući dominantnom političkom stavu Europske unije. Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier kao čovjek od posebna premijerova povjerenja, zaredao je s krajnje upitnim vrijednostima i obrazloženjima tražeći "pluralizam u rješenjima statusa ljudskih prava u Hrvatskoj". Riječ je o demagoškim floskulama jer opseg ljudskih prava pluralizmom se mogu samo proširiti, a ne ograničavati. Ne postoji aritmetička sredina u primjeni ljudskih prava, kompromisno rješenje koje će zadovoljiti Crkvu i liberale. Kršenje ljudskih prava sprečava se dosljednom zaštitom istih, u čemu baš državne institucije trebaju prednjačiti.

Plenković sustavno ograničava opseg ljudskih prava

Europska komisija i parlament odšutjeli su uzlet konzervativne desnice u doba Tomislava Karamarka tretirajući taj trend kao periodičnu pojavu tipičnu za HDZ-ove političke krize na koje ih je naučio još pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Na korupciju državnih razmjera naučio ih je Ivo Sanader, za kojeg ne mogu vjerovati da još nema niti jednu pravomoćnu presudu kakva god sadržaja bila, ali premijer Plenković je prvi koji sustavno ograničava opseg ljudskih prava kroz političku arbitražu i zakonskim paketima izravno se suprotstavljajući ciljevima europske politike koju navodno gorljivo zastupa.

Nitko se dosad nije usudio smanjiti razinu ljudskih prava pravdajući takve poteze demokratskim razvojem, iako je svima jasno da se pogoduje Crkvi i demokršćanskoj političkoj opciji. Prelaženje te crvene granice, Rubikona demokracije, Hrvatsku izravno vodi prema vjerski i politički netolerantnom društvu u kojem će različitosti biti trajan povod za sukobe i pojačanu represiju.

EU neće tolerirati isključivo deklarativnu podršku zajedničkoj politici u primjeni ljudskih prava i ako premijer Plenković nastavi ignorirati dolaske europskih povjerenika i savjete Bruxellesa, Hrvatsku će sasvim sigurno dugoročno politički izolirati i uvjetovati pristup novčanim fondovima.

A tada to znači život u sanitarnom koridoru, usporeni gospodarski oporavak, ubrzano iseljavanje i kraj svih političkih ambicija premijera Plenkovića. Ovakva problematična Hrvatska ne treba nikome, ponajmanje Europskoj Uniji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala