HRVATSKA je postala mala zemlja za velike prijetnje. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci svjedočili smmo različitim primjerima. Neke prijetnje poslužile su za običnu promociju, poput najave Zdravka Mamića kako će završiti kao Ivo Pukanić. Neke su izmišljene u svrhu obrane pred sudom, poput tvrdnji zaposlenice Fonda za privatizaciju Vesne Čizmar da su joj policajci zaduženi za slučaj Maestro prijetili egzistencijom i prisiljavali je da izmišlja optužbe o makinacijama u privatizaciji.

Prijetnja od prijetnje

Neke su prijetnje naprosto bile tragikomične, kao SMS poruke Krunoslava Fehira upućene novinaru Dragi Hedlu kojima je glavni svjedok u suđenju Branimiru Glavašu navodno samo želio skrenuti pažnju na sebe. Neke su bile originalne, poput nedavnog polijevanja bojom profesora s Fakulteta političkih znanosti. Pojedine su imale sudski epilog:  bivši doministar prosvjete Miroslav Dorešić osuđen je na godinu dana zatvora zbog prijetnji bivšoj ljubavnici, novinarki HTV-a Sunčici Findak. Brojne prijetnje uglavnom su prihvaćene kao rutinske, recimo one upućene Damiru Kajinu zbog zabrane Thompsonova koncerta u Istri, mnoge se pripisuju rizicima profesije, poput prijetnji novinarima i političarima, a neke nikad ne bi očekivali: recimo, prijetnje upućene istarskom astronomu Koradu Korleviću. A u zadnje vrijeme počelo se vrlo ozbiljno prijetiti i sportašima. Neki "ozbiljni ljudi" poručivali su Tomi Šokoti i Marijanu Vlaku da se "maknu od Dinama", dok je direktor ATP teniskog turnira Zagreb Indoors Branko Horvat iz inozemstva dobio e-mail u kojem mu netko tko je očito izgubio velike novce na kladionici prijeti da "neće doživjeti sljedeći turnir".

Neke prijetnje bile su izraz obične ljubomore - SMS poruke koje su stizale na mobitel Mirele Rupić i Vanje Halilović - neke su pak bile vrlo konkretne, poput dizanja automobila u zrak gradonačelniku Vira ili premlaćivanja Dušana Miljuša i Igora Rađenovića. Bilo je i prijetnji kojih se zapravo nije trebalo bojati, recimo ruskih poruka predsjedniku Mesiću da se ostavi Vladimira Zagorca, ali i onih koje su itekako zlokobne, poput pisama potencijalnih ratnih zločinaca iz Siska upućenih sugrađanki Vjeri Solar koja godinama istražuje smrt svoje kćeri 1991. godine.

Ismijavanje s prijetnjama

Ali pored svih tih prijetnji - od stvarnih preko rutinskih do izmišljenih - ne pamtimo kad se netko s njima tako otvoreno sprdao, kao što je to u subotnjem Jutarnjem listu učinio Ante Tomić u kolumni posvećenoj nedavnim prijetnjama splitskom poduzetniku Željku Kerumu. Neslužbeni kandidat za gradonačelnika Splita prijavio je u razmaku od dva tjedna policiji dva pisma u kojem je nekakva "Crna ruka" prijetila da će ubiti njega i njegovu obitelj ako se upusti u utrku za gradonačelnika.

Ta informacija poslužila je Anti Tomiću kao savršena inspiracija za tekst pod naslovom: "Nema šanse da ubijete Keruma". S inspirativnim zaključkom: "Tko se sprema ubiti Željka Keruma, dao je sebi neostvarivu zadaću. Ta je stvar, da ne duljimo, osuđena na propast. Pucanj u Željka Keruma je pucanj uprazno".

I eto, nekim pričama o prijetnjama nismo vjerovali, za neke se pokazalo da su izmišljene, golema većina nikad se nije ostvarila, mnoga uopće nisu prijavljena. Ali ovo je prvi puta da se s nekim prijetnjama ismijavamo. Možda to uđe u anale, kao što je u anale ušao i William Randolph Hearst.

Zašto su prijetnje Kerumu odjednom tako smiješne?

Čuveni izdavač u svojim je novinama početkom prošlog stoljeća podržavao koncepciju političkog atentata kao "mentalne vježbe", pa čak i tiskao poemu Ambrosea Biercea u kojoj se ovaj šalio s mogućnošću ubojstva predsjednika države. Ali kad je 1901. godine jedan anarhist ubio predsjednika SAD-a Williama McKinleyja, stvar je prestala biti smiješna. Otad nije bilo previše preporučljivo sprdanje s raznim prijetnjama, jer je uvijek postojala opasnost da smijeh zastane u grlu. Sve dok Ante Tomić opet nije popularizirao žanr.

Zbog čega su upravo prijetnje Željku Kerumu odjednom tako smiješne? Samo zato što se radi o Kerumu? I otkud Tomiću uvjerenje da su dva pisma koja su iz policije procurila u javnost tako neozbiljna da se s njima može otvoreno sprdati? Nije ih valjda sam napisao? Ili zna da ih je napisao sam Kerum?

Svakakvi ljudi primaju prijetnje, svakakvi ih šalju. Od ljubomornih SMS poruka do korištenog toalet papira. Možda je nekome smiješno ono što je Dorešić radio Sunčici Findak, ali njoj sigurno nije bilo. Kao ni sudu koji je bivšem doministru dao godinu dana zatvora. Svi su znali da Mamićeva upozorenja kako će završiti kao Pukanić nisu ništa drugo nego još jednom ludovanje neuračunljivog direktora - koji je, uostalom, i sam znao novinarima prijetiti da će ih prebiti "nekakvi Rumunji" - ali ipak su se svi suzdržali od otvorene sprdačine.

Možda je Kerum većini smiješan, ali dovoljno je da jedan Tomića shvati ozbiljno

Na sreću, mnoge prijetnje obično se pokažu bezveznim i lažnim ili se jednostavno prihvaćaju kao rizik posla, ali kako takve prijetnje razlikovati od onih ozbiljnih? Zar tako što se "prave" prijetnje ne najavljuju u pismima, nego provode u djelo: premlaćivanjem, eksplozijama, otmicama članova obitelji, otkazima...?

Ali što ako netko Tomićev satirični tekst, a najviše naslov "Nema šanse da ubijete Keruma", jednostavno shvati kao izazov? Neki PTSP-ovac, frustrirani luđak, neki siromah ili netko tko jednostavno prezire Keruma? S nekim stvarima naprosto nema šale.

Možda se cijeli Split smije Kerumovim upozorenjima da prima prijetnje. Možda svi misle kako on to koristi kao instrument političke promocije. I možda je Kerum, onakav kakav jest, Tomiću i mnogima u Hrvatskoj jednostavno smiješan što god napravio: pjevao, pričao, boksao, jedrio, kulturno se uzdizao ili politički angažirao. Pa čak i prijavljivao prijetnje. Ali dovoljan je samo jedan koji će ga shvatiti ozbiljno.

Mala zemlja za velike prijetnje

Sjetimo se kako je Dušan Miljuš osvanuo u mafijaškoj čitulji u Večernjem listu, policija to nije shvatila ozbiljno, da bi nekoliko tjedana kasnije novinar bio brutalno pretučen, a napadači još nisu pronađeni. Isto tako, sjetimo se kako gotovo nitko nije vjerovao Ivi Pukaniću kad je u detalje opisivao onaj pokušaj atentata ispred svoje kuće. Neki su mu se čak i smijali. Da bi pet mjeseci kasnije bio ubijen u eksploziji bombe. I više ništa nije bilo smiješno.

Valja se stoga samo nadati da se neće naći netko tko će osjetiti potrebu da demantira Tomićev naslov "Nitko ne može ubiti Keruma". Jer mi smo ipak mala zemlja za velike prijetnje.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Joško Ponoš / CROPIX