IMA JEDNO učenje u monoteističkim religijama koje načelno razumijem: ovaj je svijet duboko nepravedan, prečesto stradavaju nevini, a izvlače se krvnici. Stoga bi bilo lijepo kad bi postojala neka svemirska pravda koja će jednom dodijeliti svakome po zasluzi. Kako je svojedobno rekao francuski filozof Derrida, Bog je transcendentalni zahtjev za pravdom.

Mučenje i pravda

Osim što i kod Židova i kod muslimana i kod kršćana to dodjeljivanje pravde ne izgleda pretjerano pravednim, jer svi koji ne ispunjavaju određene kriterije na kraju završavaju u vječnom mučilištu. Kod Židova talmudsko učenje o mjestu mučenja nazvanom Coa Rotahat („ključajući izmet”) nije detaljno razvijeno, ostaje nam dosta dvojbi što se tamo zapravo zbiva (i je li tamo stvarno netko smjestio i Isusa).

S druge strane, Kuran i tradicionalno kršćanstvo tu su već sasvim jasni, Džehenem ili Pakao mjesto je vječnih tjelesnih i duševnih muka svih koji su živjeli nasuprot Božjoj volji. I eto vama te konačne pravde: za par desetljeća života u grijehu - kako god taj grijeh definirali - slijedi vam doslovce vječno ispaštanje u neopisivim tjelesnim mukama. Iskreno vam se čini da je to sasvim u redu?

Meni nije, čak ni u slučaju Hitlera. Nemojte se izvlačiti pseudoargumentom da su nedokučivi putevi Gospodnji, jer se i judaizam i islam i kršćanstvo zasnivaju na ideji da je pojam pravde svakome jasan. Nema tu neke više matematike, trostrukih integrala i Cantorovih teorema, svi mi dobro shvaćamo što znači dijeliti po zasluzi. 

Nepravedno i teolozima

Nisu ovo samo zanovijetanja jednog ateista koji stalno traži neke mane inače savršenoj religiji. Imate i teologe kojima ovakva ideja sadističkog iživljavanja nad grešnicima ne ulazi u glavu, pa pokušavaju nekako drugačije protumačiti svete spise. U kršćanstvu još od Origena te preko Eriugene do, primjerice, suvremenog Milbanka opstoji ideja univerzalizma: dakle, paklene su muke samo privremene i prije svega u svrhu pročišćenja, tako da će se na kraju i najgori zlikovci preporođeni i obnovljeni pridružiti svetima u Raju. Koliko sam upoznat - a moje poznavanje islama je katastrofalno plitko - takvih teologa imate i među muslimanima.

Origen je branio tezu da Bog može i želi spasiti svakoga te zaključio da će na kraju spasiti i Sotonu. To ne znači da se Sotonu neće kazniti, kako je stoljećima kasnije objašnjavao Eriugena, najveća kazna će mu biti upravo to što više neće moći biti Sotona. Pakao je, dakle, više kao neko Čistilište.
Mada tradicionalni vjernici sigurno prave grimase dok čitaju ovakve ideje, univerzalizam je puno bliži našim etičkim intuicijama i ideji da svaka kazna mora imati mjeru.

Hitlera će se mučiti jedan priličan niz godina ili desetljeća, a onda će mu se širom otvoriti biserna vrata nebeskog Jeruzalema. U mom slučaju stvar bi bila puno lakša - onog trenutka kad jasno vidim da sam se zeznuo sa svojim ateizmom, opet se vraćam vjeri i eto mene kod Isusa (pod pretpostavkom da su se i Židovi prešli).

Metak u potiljak grešnicima

Druga moguća opcija, onu koju sam i ja prihvaćao kad sam bio vjernik, jest učenje prema kojemu će na Sudu svi zlikovci biti jednostavno osuđeni na smrt i uništeni. Doktrina anihilacionizma (annihilatio - uništenje) dugo je vremena bila samo na marginama kršćanstva (prije svega kod adventista i Jehovinih svjedoka), ali se u posljednjih par desetljeća počela probijati i kod, primjerice, anglikanaca. Gorljivo ju je zastupao John Stott, vjerojatno najbolji propovjednik kojega sam imao prilike slušati, kao i cijeli niz drugih anglikanskih biskupa i teologa.

Sotona i njegovi anđeli, Hitler, sve moguće ubojice i zlikovci, kao i mi ateisti (koji u zadnjem trenutku pokušavamo shvatiti gdje smo to zabrljali), dobivamo metak u potiljak - ili, kako glasi slikovitija verzija te priče - bace nas u veliko ognjeno jezero, finito. Nema tu preodgajanja, tko nije htio biti s Bogom jednostavno nestaje.

Ne čini se baš sasvim pravednim da, na primjer, lajavi novinar Indexa završi baš isto kao i krivac za desetke milijuna nevinih, ali se mogu kladiti da se većini vjernika ovakva ideja prilično dopada. Postoje i verzije po kojima će najgori grešnici umirati u većim mukama od nas običnih grešnika. Uglavnom, meni osobno kao nekome tko je sasvim prihvatio ideju vlastite smrtnosti ovo uglavnom djeluje prihvatljivo. Doduše, ne shvaćam zašto bi me se dizalo iz mrtvih i onda teatralno bacalo u oganj, no, hajde, religija ionako ne može bez teatra.

Bolje Pakao

Ipak, i univerzalizam i anihilacionizam ne uspijevaju zadobiti većinu u kršćanstvu, tako da je i dalje glavno učenje o Raju i Paklu (i Čistilištu kod katolika, a u nekom smislu i kod pravoslavaca). Ne moram vam sad objašnjavati što inače mislim o istinitosti ovakvih ideja. Zamislimo da je to stvarnost, da uistinu postoje i mjesta gdje ljudi uživaju u vječnoj blagodati i gdje zlikovci trpe u vječnim mukama. 

Ja onda bez pardona biram Pakao. Ne zato što mislim da ću tamo imati bolje društvo, iako je vjerojatno to stvarno tako. Nego zato što najgore što bi mi se moglo desiti, puno gore od prženja u vrelom ulju, jest da provedem cijelu vječnost s Bogom koji je stvorio mjesto besprizornog iživljavanja nad svima koji ga nisu prihvatili. 

I kad kršćani u svom napadaju ljubavi od svog dobrostivog srca meni požele da završim u Paklu, ja njima još iskrenije poželim da završe u Raju. To su i zaslužili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala