HRVATSKA se zbog pandemije koronavirusa, baš kao i cijeli svijet, suočava s novom gospodarskom krizom.

Svaka kriza je točka koja određuje budućnost

Svaka gospodarska kriza je specifična točka prijeloma u kojoj se primarno određuju srednjoročni i dugoročni gospodarski rast neke države, a time i rast ili pad standarda građana. Stope gospodarskog rasta su u dugom roku većinom ujednačene, a glavne točke u kojima se trend mijenja su gospodarske krize.

Tako će i ova gospodarska kriza, baš kao i prošla, odrediti gospodarski rast, odnosno pad Hrvatske i ostatka svijeta u narednih nekoliko godina. Točnije, odluke iz sfere ekonomske politike koje donesemo sada će odrediti intenzitet gospodarskog rasta u budućnosti.

U proteklim krizama Hrvatska je radila ono što sad predlaže Ribić

Što je Hrvatska radila prošlu krizu? Uglavnom ono što sada predlaže sindikalist Vilim Ribić - povećanje javnog duga i održavanje državne potrošnje. 

> Ribić: Ovo što rade poduzetnici je potpuno nerazumijevanje globalne ekonomije

Krenimo prvo od poreza. PDV je 2009. podignut s 22% na 23%, a 2012. s 23% na 25%. U svega par godina porez na dodanu vrijednost, koji spada u kategoriju poreza na potrošnju, podignut je za tri postotna boda.

Problem s PDV-om je u tome što više pogađa siromašne nego bogate jer siromašni veći dio svog dohotka troše tj. manji dio štede, pa podizanje PDV-a više šteti siromašnima. 2013. je ukinuta nulta stopa PDV-a za mlijeko, kruh, lijekove, ortopedska pomagala i kino ulaznice, a nulta stopa je zamijenjena stopom od 5% PDV-a. Samo time je državni proračun uprihodovao oko 1,3 milijarde eura. Na početku 2014. je podignuta i stopa PDV-a za smještaj, ugostiteljske usluge i dječju hranu s 10% na 13%. 

Nije porastao samo PDV, uvedeni su i novi porezi

Uvedeni su i novi porezi. Tako je Hrvatski sabor izglasao Zakon o porezu na plaće tj. "krizni porez", u javnosti poznatiji kao harač, na plaće iznad 3000 kuna po stopama od 2 i 4%. Uveden je porez na dividende i udjele od dobiti, također od 2 i 4%. Važno je naglasiti da tim "kriznim porezom" nisu bili obuhvaćeni samo radnici nego i umirovljenici. 2015. je uveden i porez na kamate na štednju u iznosu od 12%, a sljedeće godine je uveden i porez na kapitalnu dobit.

Zadnjih nekoliko godina su provedene mnoge porezne reforme, neke su čak deklarativno i imale namjeru poreznog rasterećenja, ali udio poreza u BDP-u Hrvatske raste iz godine u godinu. To znači da poreznog rasterećenja nije bilo, baš naprotiv.

> Porezni stručnjak: Marićevo porezno rasterećenje ne postoji

Plaćamo poreze kao da smo bogataši, a BDP per capita nam je manji od svih novih članica osim Bugarske

Nadalje udio poreza u BDP-u je među najvišima u EU s obzirom na države usporedivog gospodarskog stanja. Hrvatska se još uvijek nalazi ispod prosjeka EU, ali ipak s višim udjelom poreza u BDP-u od usporedivih država Nove Europe. Tako Hrvatska ima veći udio poreza u BDP-u od Slovenije, Mađarske, Češke, Poljske, Slovačke, Estonije, Litve, Latvije, Bugarske i Rumunjske.

Praktično to znači da je su stanovnici i gospodarstvo RH oporezivani kao da se radi o bogatoj državi Europske unije, dok je BDP po stanovniku manji od svih novih država članica osim Bugarske. 

U privatnom sektoru izbrisano 200 tisuća radnih mjesta, a javni sektor je bujao

Hrvatska je cijelo vrijeme krize, od 2008. pa sve do 2017., imala duboki proračunski deficit do čak 8%. To znači da je cijelu krizu državni proračun Hrvatske imao daleko više rashoda od prihoda, unatoč uvođenju novih poreza i povećavanju starih. Državni rashodi su cijelo razdoblje krize ostali na istoj razini dok su se prihodi smanjivali zbog odumiranja privatnog sektora, u kojem je kroz krizu posao izgubilo i do 200.000 ljudi. Zanimljivo, u istom razdoblju se broj zaposlenih u javnom sektoru nije smanjivao. Sasvim suprotno, povećavao se, a izdaci na plaće u javnom sektoru su rasli, unatoč zakonskoj zabrani zapošljavanja. 

Slijedom toga je javni dug s manje od 40% BDP-a 2008. narastao na skoro 85% 2014. godine. To je bio logičan slijed događaja kada prihodi proračuna padaju zbog smrti privatnog sektora, a rashodi ostaju isti, unatoč podizanju poreza. Takvi proračuni su u teškom deficitu koji se mora pokriti iz zaduživanja.

Eksplozija javnog duga zbog očuvanja radnih mjesta i privilegija javnog sektora

Tako je javni dug narastao s 40% BDP-a na 85%. Stavljeno u kontekst svakog stanovnika Hrvatske, javni dug po stanovniku je narastao s nešto više od 6.000 dolara po stanovniku na više od 11.000 dolara po stanovniku. U isto vrijeme su smanjivanje državne investicije pa se može zaključiti da je jedini razlog zbog čega su podizani porezi i javni dug gotovo isključivo čuvanje radnih mjesta, plaća i privilegija u javnom sektoru. 

Sve su to javni podaci koje je lako provjeriti. Dakle, teze Vilima Ribića o tome da se zadnju krizu u Hrvatskoj smanjivala državna potrošnja su sasvim promašene. Radi se ili o neznanju ili o bezobraznom laganju javnosti u svrhu promoviranja interesa interesne skupine koju zastupa tj. radnika u javnom sektoru. 

U praksi štednja najbolje funkcionira kad se štedi na državnoj potrošnji

Točno je da je Hrvatska u trenutku prošle krize, kao i sadašnje, ubrzo trebala donijeti politike štednje. No politike štednje su širok pojam koji obuhvaća sve politike od podizanja poreza do smanjivanja državnih rashoda. Većina država kod uvođenja politika štednje (engl. austerity) izabire nešto između jednog i drugog ekstrema, ne isključivo ni podizanje poreza ni smanjivanje rashoda. Ipak, naglasak se stavlja više na jednu ili drugu stranu. 

Prošle godine je objavljena knjiga koja je svojevrsni pregled dotadašnjih ekonomskih radova i analiza o utjecaju raznih politika štednje u krizama kroz povijest, od druge polovice prošlog stoljeća do zadnje krize 2008. Knjiga jednostavno nazvana "Austerity" ("Politike štednje"), autora Alberta Alesina, dokazala je da politike štednje koje su bazirane primarno na smanjenje državne potrošnje imaju puno bolje učinke na gospodarstvo od politika štednje povećavanjem poreza, što je radila Hrvatska i to se samo u prošloj krizi nego kod svih kriza u prošlosti za koje postoji dovoljno podataka.

Do kraja 2020. javni dug bio mogao biti iznad 100% BDP-a

Jasno je da će Hrvatska vrlo brzo trebati uvesti politike štednje da bi smanjila rast javnog duga, koji se snažno povećao nakon nekoliko godina relativnog pada (kao postotak u BDP-u) i apsolutne stagnacije (kao ukupno novčano izraženi dug). Iako je zadnjih godina udio javnog duga u BDP-u padao, to je rezultat blagog rasta BDP-a, a ne pada javnog duga. Javni dug se otprilike kretao na razini od 250 milijardi kuna, bez smanjenja. Ove godine se očekuje da će javni dug narasti na gotovo 300 milijardi kuna, a kako će BDP pasti za 8-9% onda će udio javnog duga u BDP-u naglo narasti. Postoji mogućnost da do kraja 2020. Hrvatska ima javni dug iznad 100% BDP-a, što praktički znači da duguje vrijednost svih gospodarskih aktivnosti koje se u njoj dogode kroz godinu dana. 

Vilim Ribić predlaže isti recept kao i prošle krize tj. podizanje poreza, rast javnog duga, zadržavanje radnika u javnom sektoru, odgađanje reformi i općenito zadržavanje dosadašnjeg načina djelovanja države dok kriza ne prođe. To obuhvaća zaštitu radnih mjesta, plaća, božićnica i drugih privilegija zaposlenih u javnom sektoru dok privatni sektor odumire. Još gore, podrazumijeva to da se na leđa privatnom sektoru natovare dodatni porezi da bi se zaštitili radnici u javnom sektoru. To naravno neće biti dovoljno pa uz to Ribić predlaže snažno zaduživanje države. 

Upravo zbog politika kakve predlaže Ribić zadnja kriza u Hrvatskoj je trajala dulje nego drugdje

Ako znamo da je Hrvatska zbog takvih politika produbila i odužila zadnju krizu u odnosu na druge države, ideja da treba ponoviti isti recept je u najmanju ruku pogrešna.

> Može li netko objasniti Ribiću da privatni sektor svoje božićnice mora zaraditi

Može se razumjeti da Ribić zastupa interesnu skupinu koja zbog takvih politika nije ni osjetila zadnju krizu, ali bi bilo lijepo od njega da pokaže malo solidarnosti na koju se toliko često poziva i razmisli o svim građanima Republike Hrvatske, a ne samo o onima koje predstavlja. 

Ako propadne privatni sektor, javni sektor neće imati za plaće, pa čak ni zaduživanjem

Na kraju krajeva, ako privatni sektor propadne, a radnici isele iz Hrvatske, neće biti nikoga da puni proračun za plaće javnog sektora, a tako ni božićnice. Tada će biti nemoguće i zaduživanje jer nitko neće htjeti dati novce državi koja je izgubila privatni sektor, bez kojega nema tko puniti proračun i bez kojega država ne može vraćati dugove.