POČETKOM kolovoza 1716. golema osmanska vojska približavala se Petrovaradinu (današnjem Novom Sadu), važnoj habsburškoj utvrdi na desnoj obali Dunava. Osmanlije su brojčano nadmašivale protivnika i očekivale pobjedu koja bi im otvorila put prema središnjoj Europi. Umjesto toga, 5. kolovoza doživjele su težak poraz od vojske kojom je zapovijedao princ Eugen Savojski, jedan od najsposobnijih vojskovođa svoga vremena.

Bitka je završila za samo nekoliko sati, ali je snažno utjecala na nastavak rata. Habsburškoj Monarhiji otvorila je put prema osvajanju Temišvara i Beograda, dok je Eugen Savojski još jednom potvrdio reputaciju zapovjednika koji je znao pobijediti i kada mu okolnosti nisu išle u prilog.

Osmanlije su željele vratiti izgubljeni utjecaj

Nakon niza poraza krajem 17. stoljeća Osmansko Carstvo izgubilo je velik dio Ugarske, a granica prema Habsburškoj Monarhiji pomaknula se prema jugu. Novi sukob izbio je nakon što su Osmanlije napale Mletačku Republiku i zauzele Peloponez. Habsburški car Karlo VI. stao je na mletačku stranu, pa je 1716. počeo novi habsburško-osmanski rat.

Veliki vezir Damad Ali-paša okupio je snažnu vojsku i krenuo prema Petrovaradinu. Točan broj vojnika nije moguće pouzdano utvrditi. U različitim izvorima pojavljuju se procjene od približno 100 tisuća do više od 150 tisuća Osmanlija, dok je Eugen raspolagao s oko 60 do 80 tisuća ljudi. Takve brojke treba uzeti s oprezom jer su suvremeni izvještaji često preuveličavali snagu protivnika i veličinu pobjede.

Petrovaradin je zbog položaja i snažnih utvrda bio poznat kao svojevrsni Gibraltar na Dunavu. Njegov bi pad Osmanlijama omogućio daljnje napredovanje prema sjeveru, a Habsburgovcima bi oduzeo jednu od najvažnijih obrambenih točaka na tom području.

Eugen nije čekao opsadu

Eugen Savojski nije namjeravao ostati zatvoren unutar tvrđave i čekati da ga protivnik iscrpi. Odlučio je izvesti vojsku iz utvrđenog logora i napasti prije nego što Osmanlije potpuno učvrste svoje položaje.

Bitka je počela u rano jutro 5. kolovoza. Prvi habsburški napad nije prošao prema planu. Neravan teren, magla i teškoće pri izlasku vojske iz logora izazvali su nered, a osmanski janjičari uspjeli su potisnuti dio habsburškog središta. U jednom trenutku činilo se da bi Eugenov rizični potez mogao završiti katastrofom.

No Eugen je zadržao nadzor nad bitkom. Preusmjerio je postrojbe, učvrstio ugroženo središte i naredio konjici da napadne osmanska krila. Istodobno su habsburške snage pritisnule osmanske položaje s više strana. Osmanlije nisu uspjele iskoristiti početnu prednost, njihova se linija počela raspadati, a povlačenje se ubrzo pretvorilo u bijeg.

Veliki vezir smrtno ranjen

Damad Ali-paša pokušavao je zaustaviti rasulo, ali je tijekom borbe teško ranjen. Preminuo je nedugo nakon bitke, a njegova je smrt dodatno pogodila moral osmanske vojske. Habsburške snage zauzele su osmanski logor, topove, zastave, zalihe i veliku količinu ratne opreme.

Procjene gubitaka također se razlikuju. Najčešće se spominje nekoliko tisuća poginulih na habsburškoj strani te između deset i dvadeset tisuća poginulih i ranjenih Osmanlija. Pojedini stariji izvori navode i mnogo veće brojke, ali njih povjesničari uglavnom smatraju pretjeranima.

Pobjeda nije bila samo posljedica jedne genijalne zapovijedi. Eugen je imao iskusne postrojbe, kvalitetnu konjicu i potporu topništva iz Petrovaradina. Ipak, njegova odluka da napadne brojčano jačeg protivnika, kao i sposobnost da reagira kada se početni plan počeo raspadati, pokazale su zašto je smatran jednim od najboljih europskih vojskovođa.

Pobjeda koja je promijenila tijek rata

Nakon Petrovaradina Osmanlije više nisu mogle ozbiljno ugroziti habsburške položaje u tom dijelu Podunavlja. Eugen je već u listopadu 1716. osvojio Temišvar, posljednje veliko osmansko uporište u Banatu. Sljedeće godine zauzeo je i Beograd nakon još jedne iznimno rizične operacije.

Rat je završen mirom u Požarevcu 1718. godine. Habsburška Monarhija dobila je Banat, sjevernu Srbiju s Beogradom, dijelove Bosne i Malu Vlašku. Bio je to vrhunac habsburškog teritorijalnog širenja prema jugoistoku Europe, premda su neki od tih teritorija ponovno izgubljeni već nakon sljedećeg rata s Osmanlijama.

Bitka kod Petrovaradina ostala je jedna od najvećih pobjeda Eugena Savojskog. Francuz po rođenju, kojega francuska vojska u mladosti nije željela primiti, postao je u habsburškoj službi feldmaršal i jedan od najutjecajnijih ljudi u Beču. Petrovaradin je bio još jedan dokaz da njegova najveća snaga nije bila samo hrabrost, nego sposobnost da u kaosu bojišta prepozna trenutak u kojem se poraz može pretvoriti u pobjedu.