OSAMDESET je godina otkako je Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Bilo je to, vele povijesni fakti, oko 13 sati u Banskim dvorima u prisustvu Hitlerova izaslanika Edmunda Veesenmayera. Četiri sata kasnije, nakon što će od HSS-ova prvaka Vladka Mačeka dobiti izjavu kojom poziva na poslušnost novim vlastima, Kvaternik će nastanak endehazije oglasiti i na radiju:

"Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas, pred dan uskrsnuća Božjega Sina, uskrsne i naša Nezavisna Hrvatska Država. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni!" rekao je Kvaternik.

Ustaški pozdrav, kojim je završio najavu najsramnijeg dijela hrvatske povijesti, uskrsnut će u javnom životu pet desetljeća kasnije, a debatu o opravdanosti njegove upotrebe okončat će vlada Andreja Plenkovića proglasivši ga faktički legalnim. Pet dana nakon Kvaternikove objave u Zagreb će iz egzila u fašističkoj Italiji stići spomenuti poglavnik, naime Ante Pavelić, s ustašama nakrcanima u talijanskim kamionima.

Rasni zakoni, pogromi

Država će, pokazat će se, biti kakva je jedino mogla biti tvorevina nastala voljom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Pa i gora. Prvog mjeseca nastanka endehazija će donijeti rasne zakone nalik nacističkima te započeti progone Židova, Roma, Srba i Hrvata, antifašista. Povijesni izvori bilježit će da se ni nacistima nije sviđala ustaška okrutnost, naročito ona usmjerena protiv Srba jer je, posljedično, jačala antifašistički otpor. Četiri godine ustašluka bile su doba terora, prijekih sudova, vješanja, klanja i strijeljanja gotovo svih koji nisu bili po ustaškoj mjeri. A po njihovoj mjeri nije bilo pristojno biti. Već u ljeto 1941. godine ustaše će smaknuti skupinu komunista i otvoriti zloglasni Jasenovac.

Ustaški će se režim uz to za interese svojih saveznika odreći dijela hrvatskih teritorija, posebno Dalmacije. Kada se danas novovjeki ustašofili, poput onih nesretnika iz Bilica kod Šibenika koji su postavili spomen-ploču Mili Budaku, jednom od istaknutijih ustaških luđaka, snebivaju zbog predaka u partizanima, oni ne znaju, zanemaruju ili zaboravljaju jednostavnu činjenicu da u ustaškoj nezavisnoj državi nije bilo lako biti ni Hrvat. U Dalmaciji je, recimo, bilo lakše biti Talijan.

S padom Italije i Njemačke crkla je i endehazija

Sa slomom savezničkih režima, prvo talijanskog, a potom i nacističkog, nestao je i ustašluk. Nezavisnost je, naime, bila samo dio imena NDH, ali ne i dio političkog koncepta. Postojala je dok je trebala Mussolinijevim i Hitlerovim interesima. Crkla je s njima.

Status zla, koji je imalo u socijalističkoj Jugoslaviji, ustašovanje će u Hrvatskoj izgubiti početkom devedesetih godina. Prvo u idiotskoj formulaciji Franje Tuđmana, prvog predsjednika i bivšeg antifašista - NDH je nazvao ne samo kvislinškom tvorevinom nego i izrazom težnji hrvatskog naroda - a potom i u nizu gesta i odluka novih vlasti. Otvaranje tema o likvidacijama ustaša i domobrana, naročito onim poratnima, bilo je opravdano - i zbog istine i zbog ljudske želje potomaka stradalih da izbore pravo na žaljenje za bližnjima - baš kao i propitivanje brojki stradalih koje je dotad propisivala službena istina. No za simboličko oživljavanje ustaštva u režiji HDZ-a nije moguće naći nijedno opravdanje.

Pakt ustaša i udbaša

Gradeći državu kao pakt udbaša i ustaša, Tuđman je jednima dao pravo na miran nastavak života i rada, a drugima rehabilitaciju. Tuđmanov HDZ je, primjerice, nazivao ulice po Mili Budaku. Čak je i hrvatskom novcu vraćeno ime koje je imao u Pavelićevoj državi. Režimski obračun s pravašima kojima je dopuštena doza ustaštva bila premalo, pa su paradirali u crnim uniformama, s Pavelićevim slikama i visoko podignutim rukama, nije bio izazvan ozbiljnim svjetonazorskim razlikama jer ih između Tuđmana i njegova najvjernijeg ministra Gojka Šuška s jedne te pravaških lidera s druge strane zapravo nije ni bilo, nego taktičkim razilaženjima. Tuđman i njegovi nisu podnosili oponiranje, a i vjerovali su da će do željenog međunarodnog priznanja nove države teže doći ne bude li štovanje ustaštva pod njihovom kontrolom.

Navodni Tuđmanov antifašizam

Zbog toga, a ne zbog navodnog Tuđmanova antifašizma, nije bilo baš sasvim poželjno javno paradirati u crnim odorama i pozdravljati visoko podignutom desnicom na ulici, ali je bilo sasvim ok u vojarnama koristiti ustaški pozdrav i pripadajuću vojnu terminologiju. I po gradskim vijećima poštovati Milu Budaka ili promovirati Vinka Nikolića, ostarjelog ustašu, u nekakvog senatora, mudru glavu nacionalne politike. Konačno, tada je počelo i idealiziranje Alojzija Stepinca, kontroverznog i historijskim okolnostima nedoraslog zagrebačkog nadbiskupa, bliskog ustaškom režimu. Hadezeovu je režimu trebala crkvena podrška: zauzvrat je dao mnogo našeg novca, ali i punu potporu idealiziranju jedne od najvažnijih ličnosti Katoličke crkve na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu, čovjeku čiji su antikomunizam i sklonost ustašama odražavali i odražavaju većinsko raspoloženje ovdašnjega klera.

Danas filoustaška scena živi i radi. Javno, glasno. Ima svoje medije, tribine, intelektualce, ima Katoličku crkvu s poslovičnim razumijevanjem za negatore Jasenovca, ima dobar dio navijačke scene, a u državnoj i mnogim lokalnim vlastima ima političku volju da se simboli ustaštva očuvaju i zaštite. Eto, zato pišemo o 10. travnju, a ne zbog toga što bi taj dan značio uspostavu nečeg što valja slaviti i obilježavati.

Barem ako smo koliko-toliko normalna bića.