Opsada Vukovara je bila operacija JNA, a četvorica oficira su glavni krivci za zločin
OPSADA Vukovara, koja je trajala od kraja kolovoza do kraja studenog 1991. godine, najkrvavija je bitka Domovinskog rata, u kojoj je Jugoslavenska narodna armija (JNA) sravnila sa zemljom jedan tada još uvijek jugoslavenski grad u kojem su i dalje formalno živjeli građani SFRJ, s obzirom na to da je međunarodno priznanje Republike Hrvatske došlo tek početkom 1992. godine.
U bitki za Vukovar poginulo je oko 900 branitelja grada, više od tisuću civila, a oko sedam tisuća vojnika i civila završilo je nakon pada Vukovara u logorima u Srbiji, gdje su bili i mučeni.
Kako se JNA okrenula protiv vlastitog naroda
U Vukovaru je tijekom opsade ubijeno 86 djece. Najpoznatije vukovarsko stratište je Ovčara, na kojoj su pripadnici JNA i srpskih paravojski u noći s 20. na 21. studenog 1991. ubili oko 250 hrvatskih vojnika i civila, većinom dovedenih iz lokalne bolnice.
Iako je širi kontekst političkih zbivanja, naravno, kompleksniji, a za zločine u Vukovaru nisu krivi samo pripadnici JNA već i arkanovci i šešeljevci, nema sumnje da je opsada i uništenje Vukovara prvenstveno monstruozni zločin u režiji JNA, koja se time potpuno diskvalificirala i kao vojska i kao institucija koja je trebala ujedinjavati sve narode i narodnosti Jugoslavije te se otvoreno stavila u službu velikosrpske politike Slobodana Miloševića.
Stoga vrijedi podsjetiti na oficire JNA koji su činili kičmu zločinačke opsade Vukovara, a to su tadašnji savezni sekretar obrane SFRJ general Veljko Kadijević te oficiri JNA na terenu Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić.
Veljko Kadijević
Veljko Kadijević rođen je u Glavini Donjoj kod Imotskog 1925. te je u Drugom svjetskom ratu sudjelovao u Narodnooslobodilačkoj borbi. Dijete je majke Hrvatice i oca Srbina, imao je strica koji je na strani republikanaca poginuo u Španjolskom građanskom ratu te se Kadijević 1943. kao 18-godišnjak pridružio partizanima i postao član Saveza komunista.
Po završetku rata general Kadijević je nastavio profesionalnu službu u JNA, 1963. je završio i američki Koledž za zapovjednike i generale te se postojano uspinjao u jugoslavenskoj vojnoj hijerarhiji.
Kadijević se u službu zločinačke politike Slobodana Miloševića otvoreno stavio u ožujku 1991., kada je u dogovoru s Miloševićevim pulenom u Predsjedništvu SFRJ Borisavom Jovićem pokušao nagovoriti ostale članove Predsjedništva da se proglasi izvanredno stanje, što bi omogućilo vojnu intervenciju JNA unutar Jugoslavije.
Kadijević je tada izjavio da se izazivanjem građanskoga rata stvaraju uvjeti za vanjsku intervenciju i definitivnu uspostavu marionetskih režima na prostoru SFRJ te da surova realnost sučeljava Oružane snage SFRJ s istim protivnikom kao i 1941. godine. Zapravo je igrao u korist Miloševićeve ekspanzionističke politike, što se pokazalo i time da je ostao u Beogradu nakon konačnog raspada SFRJ, pod zaštitom Miloševićeva režima.
"Oružane snage SFRJ ne prihvaćaju raspad Jugoslavije politikom svršenog čina i ugrožavanje njenog opstanka na bilo koji drugi protuustavan način. Svako njihovo drugačije ponašanje predstavljalo bi izdaju zemlje i najteži zločin prema narodu", govorio je Kadijević u proljeće 1991., da bi samo nekoliko mjeseci kasnije bio na vrhu vojne hijerarhije koja je u Vukovaru počinila ništa drugo doli zločin prema narodu. I to tek prvi od mnogih, jer je opsada Vukovara predstavljala i svojevrsni uvod i probu za kasniju trogodišnju opsadu Sarajeva, kao i genocid u Srebrenici.
Haag Kadijevića nije dirao, a u Hrvatskoj je za njime raspisana tjeralica zbog sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. Protiv Kadijevića su podignute tri optužnice u RH, no on pred sudom za svoje zločine nikada nije odgovarao. Kada je čuo da ga Haški tribunal zove za svjedoka, Kadijević je 2001. pobjegao u Rusiju te je umro u Moskvi 2014. godine. Hrvatska je od Rusije tražila izručenje Kadijevića, no Moskva mu je prvo dala azil, a onda i državljanstvo te ga štitila do smrti.
Bijeg u Rusiju je još jedan primjer Kadijevićeva dubokog licemjerja: početkom devedesetih je tvrdio da je "strani faktor već uvelike tu" i da radi na raspadu Jugoslavije, da bi ubrzo te 1991. sam otišao u Moskvu i tamo tražio podršku za izvođenje vojnog udara u Jugoslaviji.
U Moskvi je Kadijević 2007. izdao knjigu Kontraudar u kojoj je iznio tvrdnju da su mu Stjepan Mesić i Ante Marković još 1990. predlagali da uhiti Tuđmana i Miloševića. U rijetkim intervjuima je negirao bilo kakvu odgovornost za ratne zločine.
Kadijević se na kraju izvukao od svega, iako je nedvojbeno među najgorim ratnim zločincima ratova raspada Jugoslavije, osramoćeni jugoslavenski general koji je naredio i odobrio masovno ubijanje vlastitog naroda, koji je trebao štititi.
>> Deutsche Welle: Kadijević - heroj ili zločinac?
Mile Mrkšić
Mile Mrkšić je rođen 1947. godine u Gvozdu u Hrvatskoj, a 1991. je dočekao kao pukovnik JNA i zapovjednik Prve motorizirane gardijske brigade JNA, udarne pesnice u opsadi Vukovara.
Mrkšić je hijerarhijski najodgovorniji oficir za masakr hrvatskih zarobljenika nakon pada Vukovara. Prema iskazima brojnih svjedoka, upravo je Mrkšić odbio zahtjev da se tri autobusa zarobljenika transportiraju s Ovčare u Sremsku Mitrovicu. Na taj način zarobljeni hrvatski vojnici i civili ostavljeni su na milost i nemilost pripadnika srpskih paravojnih postrojbi.
Kako je na Haškom sudu svjedočio umirovljeni pukovnik JNA Bogoljub Kijanović, "bilo je jasno da zarobljenici neće više vidjeti bijela dana".
Mrkšić je negirao svoju krivicu i tvrdio da ništa nije znao, no sud mu nije povjerovao.
>> Krvnik iz Ovčare teško je bolestan: Srbija želi osloboditi ratnog zločinca Mrkšića
U Haagu je za to Mrkšić osuđen na 20 godina zatvora te je umro u Portugalu na odsluženju kazne 2015. godine. Mrkšić se žalio na presudu, no njegova je žalba u potpunosti odbačena.
Nakon opsade Vukovara odlikovan je i unaprijeđen u čin generala u Jugoslavenskoj armiji (JNA), a onda je postao zapovjednikom Srpske vojske Krajine, koja je 1995. doživjela slom u Oluji.
Veselin Šljivančanin
Veselin Šljivančanin rođen je u gradiću Žabljaku u Crnoj Gori 1953. godine. Priključio se JNA te je 1991. došao do čina majora. U Haagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđen je zbog ratnih zločina u Vukovaru isprva na 5, onda na 17 godina te završno na 10 godina zatvora.
Danas živi slobodno u Srbiji te uživa u statusu "heroja, a ne zločinca". Često se pojavljuje na srbijanskim televizijama, na kojima objašnjava da je "Vukovar uvijek bio srpski grad" te istovremeno poriče svoju odgovornost za bilo kakve zločine i hvali se time što je "oslobodio Vukovar" 1991. godine.
Objavio je knjige Branio sam istinu - 2450 dana u Haagu i U službi otadžbine, u kojima tvrdi da je sve radio po pravilima i da je uspješno vodio legitimnu vojnu operaciju. U svojoj megalomaniji Šljivančanin često daje kontradiktorne izjave pa je svojedobno izjavio: " Žalim što nisam dobro izvršio zadatak u Vukovaru, razoružao paravojne formacije i nisam pod svaku cijenu pronašao svoje zarobljene starješine i vojnike."
>> Vojvođanski sud kaznio aktiviste zbog prosvjeda protiv Šljivančanina
Pohvalio se da mu je po izlasku iz zatvora naročito pomogla Arkanova udovica Svetlana Ražnatović, srpska folk zvijezda, kao i da se u zatvoru sprijateljio s hrvatskim generalima Slobodanom Praljkom, Antom Gotovinom i Mladenom Markačem.
>> Ratni zločinac Šljivančanin: Želim sreću Gotovini i Markaču, dočekali su ih kao heroje!
A što je istina o Šljivančaninu i Vukovaru? Možda je najbolje citirati hašku presudu.
"Vijeće je zaključilo da je Veselin Šljivančanin odgovoran za ono što se dogodilo na Ovčari tijekom popodneva, znatno prije pogubljenja. Usprkos tome što je bio odgovoran za sigurnost ratnih zarobljenika i što je otišao na Ovčaru u vrijeme kad su oni zlostavljani, Veselin Šljivančanin nije poduzeo ništa da bi zaustavio premlaćivanja ili spriječio da se ona nastave. On je propustio izdati odgovarajuće upute vojnim policajcima koji su stražarili nad zarobljenicima i propustio je osigurati, pa čak i zatražiti, njihovo pojačanje, što je spadalo u njegove mogućnosti i ovlasti. Iz tih razloga ustanovljeno je samo da Veselin Šljivančanin snosi kaznenu odgovornost za pomaganje i podržavanje zločina mučenja i okrutnog postupanja jer je propustio djelovati", navodi se u prvoj haškoj presudi Šljivančaninu.
U žalbenom postupku je još gore prošao te je proglašen krivim i za "za pomaganje i podržavanje ubojstva 194 osobe", tj. za pokolj na Ovčari.
Pri pokazivanju kakva je JNA bila vojska nakon opsade Vukovara vrijedi spomenuti da je Šljivančanin za svoje "zasluge" u ratnim zločinima promaknut u čin pukovnika, a nakon toga je predavao na Vojnoj akademiji u Beogradu.
Miroslav Radić
Kapetan JNA Miroslav Radić još jedan je oficir JNA koji se "proslavio" svojim sudjelovanjem u opsadi Vukovara.
Radić je rođen 1962., a u napadu na Vukovar je zapovijedao prvim bataljunom u Prvoj gardijskoj motoriziranoj brigadi, koja je od kraja kolovoza do 18. studenog sudjelovala u ubijanju vojnika i civila u opkoljenom gradu na Dunavu te zapravo predstavljala glavnu vojnu snagu JNA u namjeri da se Vukovar sravni sa zemljom.
Haški sud je Radića optužio, između ostaloga, za zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnih običaja, napose za odgovornost za masakr na Ovčari, ali je 2007. oslobođen po svih osam točaka optužnice.
>> Ratni put zločinaca: Nakon vukovarskog pokolja promaknuti, slavljeni i oslobođeni
Dočekan je kao heroj na beogradskom aerodromu te je izjavio da je njegovim oslobađanjem od optužbe za zločin na Ovčari "dokazana istina" i izrazio nadu da neće biti posljednji Srbin koji je oslobođen optužbe pred Haškim sudom. Nakon toga se više nije pretjerano eksponirao u javnosti.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati