Foto: Goran Mehkek / Cropix

TKO ĆE sada braniti Jacu? Tko će i dalje zapošljavati rođake i članove? Tko će pričati nebulozne viceve? Tko će putovati? Tko će klepati haiku? Tko će priznavati da krši zakone? Tko će upadati u skandale i proizvoditi afere? Tko će se prilagođavati svakoj vlasti? Kome ćemo se smijati? I kome rugati?

Barba Luka ide u mirovinu. Mali je to korak za predsjednika Hrvatskog sabora, ali veliki za hrvatsku demokraciju. No, još gore, snažan je to - možda i tektonski - udar na javnu scenu koja preko noći (a ustvari nakon dvadeset godina) gubi omiljeni predmet sprdanja i omalovažavanja.

Čeka nas pust život

Dok zbunjena javnost još traga za odgovorom je li Luka Bebić tipično hadezeovski bahat, političarski bezobziran, povremeno zbunjen i neinformiran ili je doista - kako sam kaže - "ograničenih kapaciteta", on se već pakira u mirovinu. Tek se zahuktala - nimalo konstruktivna i zapravo prilično zajebantska - rasprava o Bebićevoj ulozi u hrvatskoj politici, a njega već neće biti. Dok smo rekli "haiku", on će nestati. U zalasku sunca, duboko u nasadima neretvanskih mandarina. A mi ćemo izbezumljeno tražiti koga bismo sprdali. Da, čeka nas pust život.

Čeka nas život bez sumanutih viceva koje je prepričavao sa svojim prijateljem Ivom Sanaderom. Čeka nas život bez haiku poezije koju je otkrio u Japanu ("Zmija gleda žabu, žaba plače, jadna žaba"). A čeka nas i život bez visokog dužnosnika vladajuće stranke čiji je misaoni sklop često podsjećao na krnji haiku ("Kad budem imao stav, onda ću ga reći i to će biti moj osobni stav").

Kineska mudrost? Ili samo kineska?

Na prvi pogled, neobično zvuči podatak da je Luka Bebić životne mudrosti crpio iz kineskog ratnika i filozofa Sun Tzua. Sve dok se ne otkrije o kojoj se mudrosti zapravo radi: "Učinite sve da vas protivnik podcijeni, onda ste dobili pola bitke". Mi smo ga bogme podcjenjivali. Na bacanje. A on je svejedno uvijek bio tu. U vodstvu vladajućeg HDZ-a, pri ruci Ivi Sanaderu, na usluzi Jadranki Kosor, na raspolaganju stranačkim akvizicijama po državnim službama, na oku zrakoplovnim kompanijama koje su ga razvozile po svijetu od nemila do nedraga.

No, jedna stvar kod Luke Bebića nije jasna: ako je podcjenjivanje put do pola bitke, što je onda druga polovica? Izvanredna mudrost? Iznimna bahatost? Izuzetna spretnost? Ako nas je uspio navesti da ga podcjenjujemo, čime je onda izborio tako visoke pozicije u politici: u socijalizmu, kao i u hrvatskoj državi?

Gospodin Chance

Onako izdaleka, jednosložnim rečenicama i uskotračnim mislima, Luka Bebić podsjeća na Petera Sellersa u legendarnom filmu "Dobrodošli, gospodine Chance". Na mentalno zaostalog vrtlara koji igrom slučaja i igrom sudbine uspije u politici i društvu. Ali ne vlastitom zaslugom, već zaslugom onih koji su u njegovim "haiku rečenicama" otkrivali dubokoumne metafore. Naprosto zato što nisu mogli vjerovati da netko može jednostavno biti glup.

No, Jakša Marasović se nije dao nasanjkati. Kad mu je Bebić u saborskoj polemici doviknuo da je "notorna pijančina", Marasović mu je munjevito uzvratio: "Gospodine Bebić, tko je pijančina, ima šansu da se otrijezni, ali kad se netko rodi kao budala, uvijek ostaje budala". Ili predsjednik Sabora.

Kako može biti tako utjecajan, a tako...

Kao što pripadnici establišmenta nisu mogli vjerovati kakve sve ludosti lupa gospodin Chance, pa su to pripisivali njegovoj mudrosti, tako ni hrvatska javnost ne može vjerovati da Luka Bebić otvoreno priznaje da ništa ne razumije. Da je ograničenih kapaciteta. Da krši zakone jer "ne poznaje sve propise". Da bi šutio kad bi znao da je prekršio zakon. Da zapošljava rođake i stranačke ljude u državnim firmama jer za sve poslove "treba preporuka". Da se otvoreno hvali kako na vlasti može raditi što hoće. Da odbija odgovarati na novinarska pitanja, budući da "za sat vremena može biti netočno".

I takav čovjek je predsjednik Sabora. Pa kako bi predsjednik Sabora mogao biti, hm, oprostite na izrazu... blesav? Nema šanse. Mora da je izuzetno mudar. Da se služi metaforama (odnosno vicevima) nedokučivima običnom čovjeku. Zacijelo se povodi za Sun Tzuom i namjerno se pravi budala, samo kako bi svoje protivnike učinio budalama. I kojeg li čuda, uspio je.

A sada, nakon bogate političke karijere, nakon visokih dužnosti i počasti, Luka Bebić se povlači u mirovinu. Kao politički bard. Kao doajen. Kao nedokučivi mislilac. Kao pjesnik i mudrac. Kao vicmaher. Možda nije bio Otac nacije, ali je barem ostao upamćen kao njezin Barba.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje