POLA nacije se čudi što školski ravnatelji odoše na studijsko putovanje u New York, neki od njih uredno na račun škola. Radnici u Hrvatskoj, pa čak i oni na dobrim položajima jakih privatnih firmi, nemaju takvih mogućnosti, a ni vremena usred radne sezone. Niti će im firma sponzorirati takvo putovanje.

No postavimo stvari drugačije. Ponašanje školskih ravnatelja je savršeno racionalno. U modelu kako je Hrvatska posložila svoj javni sektor, baviti se umreženjem, putovati, družiti se s bitnim ljudima iz politike i struke upravo je ono što vas drži na funkciji. I zato je otići sa šefom udruge, županijskim predstavnicima i sličnima na put gdje će biti druženja i gdje će se zajednički ići na koktele sa škampima upravo racionalno ponašanje uspješnog ravnatelja. Upravo su ovakva i slična putovanja, veze i vezice koje se time stvaraju put prema dugoj i sretnoj karijeri. Ne vjerujete?

Za mjesto ravnatelja bitna je politika, ne uspješnost

Ravnatelje u Hrvatskoj uglavnom bira politika. Bila to škola, bolnica, nacionalni park, lučka uprava ili muzej. Možete biti najbolji na svijetu, ali odbor ili vijeće koje vas bira na funkciju su podešeni točno tako da politika ima većinu. Uostalom, sjetite se slučaja uspješnog ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak, docenta Bore Nogala. Nisu mu pomogli ni stručnost, ni podrška kolega, čak ni visoko odlikovanje koje je dobio upravo za svoj rad - kako se politici prestao sviđati, makli su ga bez problema. Imate formalno neka vijeća ili odbore koji biraju te ravnatelje, ali na kraju se to svodi na političku volju. Ako vijeće ne sluša politiku, promijene vijeće. Izuzetak su možda jedino sveučilišta vijeća, gdje rukovodstvo zahvaljujući izravnoj ustavnoj autonomiji biraju zaposleni. No drugdje bira politika, a u školama uglavnom lokalna politika.

Dakle, imamo školskog ravnatelja kojeg posredno bira politika. Naravno, možemo teoretizirati da od sedam članova školskog odbora politika imenuje tri (ostali su iz reda nastavnika i ostalih radnika te predstavnik roditelja), ali u praksi je ovako - ako imate tri politička, negdje ćete naći četvrtog. Taj ravnatelj ima određene ovlasti, no plaće nastavnika, realno, dolaze iz proračuna. Modeli nagrađivanja uspješnosti i kažnjavanja neuspješnosti gotovo da i ne postoje. Imali smo nedavno štrajk prosvjetara i rezultat je bio da 6% lijepo ide svima. Ma koje nagrađivanje prema radu i prema rezultatima (čim spomenete nagrađivanje prema rezultatima rada, nešto sasvim normalno u bilo kojoj djelatnosti, dio prosvjetara postane, blago rečeno, nervozan)!

Sjećate li se da je itko smijenjen zbog (ne)rada?

Dakle, ravnatelj upravlja školom i predstavlja školu, a slično radi i ravnatelj bolnice i kakve druge ustanove, no sjećate li se da je ikoji od njih smijenjen jer to radi neuspješno? Kao prvo, u nas je vrlo teško biti neuspješan - plaće se određuju po koeficijentima i dolaze svaki mjesec, radili ili ne radili. Možete biti vrhunski ili nikakav učitelj, nastavnik, liječnik, ali imate koeficijent puta osnovicu i to je to. Radili duplo i borili se do maksimuma, radili prosječno ili hvatali pauze i spajali vikende - to vam je isto. Mogućnost da dobijete otkaz je gotovo nepostojeća, osim u prosvjeti ako vam baš ne mogu sastaviti ni minimalan razred.

U takvom modelu gdje je financiranje osigurano izravno od države i neovisno o korisnicima usluga - dakle gdje ne postoji mogućnost izbora da plaćamo nekome drugom ili sustav vaučera koje imamo pravo iskoristiti za pohađanje bilo koje škole ili pregled u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi, državnoj ili privatnoj, po istim uvjetima - o mjestu ravnatelja ne odlučuje kvaliteta ustanove, nego politika. Dva su osnovna pravila: prvo, ne talasati. Ako se pojavi bilo kakav problem, od problematičnog učitelja do problematičnog učenika, stvari valja gurnuti pod stol koliko se može jer inače se gospodin načelnik, gradonačelnik ili župan ljuti zbog buke i naslova po novinama. Drugo pravilo je biti dobar s politikom jer možeš biti i najbolji na svijetu, ali ako se političaru ne svidiš, letiš neovisno o tome imao ti vrhunske rezultate u praksi, državno odlikovanje i znanstvenu titulu, kao doktor Nogalo, ili ne.

Model nulte odgovornosti

Novci za poslovanje i plaće dolaze odozgo, automatski, a imenovanje je od strane politike, što u konačnici stvara sustav nulte odgovornosti. Štoviše, što se manje ističete, što se manje bavite ustanovom, a više kavicama s bitnim ljudima, imate veće mogućnosti ostati na funkciji. Oni ravnatelji koji zaista rade i trude se oko svojih ustanova su ljudi kojima su radišnost i marljivost urođene, a nisu ničim na to prisiljeni. Uspješnost u našim ustanovama je stvar osobnih karakteristika pojedinih ljudi, a ne sustava koji je tako posložen. Sustav je posložen tako da nema dobrih i nema loših, a porezni novci dolaze svakog desetog. Vladavina prosječnosti i vladavina onih slizanih s politikom.

Tako je i ovaj put u New York sasvim racionalan. Malo umreženja, malo druženja s bitnim ljudima, malo koketiranja s politikom, to su stvari koje su bitne za novi mandat. U Hrvatskoj vam više vrijedi jedna večera s političarom ili županijskim službenikom nego da vam učenici dobiju hrpu nagrada na matematičkoj olimpijadi ili upišu najbolje fakultete. Tako smo sustav postavili. Jednakim plaćama, zajamčenim radnim mjestima i nemjerenjem kvalitete rada. Pa se stoga nemojmo čuditi da se ljudi, uz pokoji postotak entuzijasta, ponašaju upravo kako je oportuno u tom sustavu. Idu na putovanja s njima bitnim ljudima, druže se s onima koji će im sutra osigurati mandat i stvari pokušavaju posložiti da ide sve tiho, a za uspješan rad ih, realno, nitko neće nagraditi. Ovo je Hrvatska, zemlja gdje je za obnašanje javne funkcije važno jedino da si "naš čovik".

Vi ostali - plaćajte. Dok se poželjno zalagati za sustav u kojem nema ni nagrađivanja za dobar ni kažnjavanja za loš rad, a rukovodeće funkcije ovise o politici, sasvim je jasno da ćete sve više plaćati sve lošiju uslugu. Začinjenu studijskim putovanjima, barem dijelom na vaš račun. Svatko bira svoj razvojni put. Hrvatska je izabrala prosječnost do potonuća.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala