NEDAVNO smo saznali da Hrvatska ima novog čudotvorca, franjevca Božu Mandarića. Javnost je na to, naravno, reagirala podijeljeno - jedni su sretni, drugi, naravno, skeptični i spremni na sprdnju.

U biti, ništa novo pod kapom nebeskom - pojavio se još jedan kršćanin kojemu se pripisuju čuda. Ta je priča stara dvije tisuće godina, možda je dobro podsjetiti se kako je sve počelo, pa će nam biti jasnije i ono što je slijedilo. I da uz to jednim racionalnim testom ispitamo događaju li se uistinu kod kršćana čudesna iscjeljenja kojima se svako malo pohvale. 

Vjerovanje u Isusova čuda

Prve priče o čudima u povijesti kršćanstva zabilježene su u evanđeoskim predajama o Isusu. Ako ste ikada čitali bilo koje Evanđelje, svakako ste naletjeli na čudesna iscjeljenja, pa čak i dizanja iz mrtvih.

Isus nije bio prvi čudotvorac kojega spominje Biblija, ima takvih priča i u Starom zavjetu, koje su služile kao dokaz da je nekoga poslao osobno Jahve. Ni u Palestini svog vremena Isus nije bio usamljeni slučaj. Najpoznatiji primjer ondašnjeg čudotvorca bio je rabin Hanina ben Dosa, koji je, baš kao i naš fratar Mandarić, liječio isključivo molitvom.

Kršćani bi svakako mogli uzvratiti da su priče o ben Dosi nastale puno kasnije.

I u pravu su, mi zapravo pojma nemamo je li povijesni Hanina ben Dosa izveo ijedno od onih čuda koja mu se pripisuju.

Sad istu tu logiku primijenite i na Isusa, budući da su Evanđelja nastala desetljećima nakon navodnih događaja i jasno je da ih nisu pisali osobni svjedoci.

Uz to, postoji i dvojba jesu li najranije predaje o Isusu uopće sadržavale priče o čudima ili su se one pojavile tek kasnije. Čini se da su najraniji kršćani u njemu vidjeli prije svega mudraca i proroka, a ne čudotvorca - no, ta rasprava još nije završena (i nije nam ni posebno bitna). 

Izmišljena Pavlova čuda

Čini se i da evanđelisti nisu bili neskloni izlaganje o nekom stvarnom junaku začiniti nestvarnim čudesima. Klasični primjer za to jesu priče o apostolu Pavlu, kakve nalazimo u Djelima apostolskim, tradicionalno pripisanim evanđelistu Luki. "Bog je činio neobična čudesa po Pavlovim rukama: ... bolesnici su ozdravljali, a zli dusi izlazili", stoji u Djelima 19,11-12 sažetak svega što je Pavao radio. Isti taj Luka, tko god on bio, slično piše za Isusa (Luka 6,17-19).

Djela apostolska, baš kao i Evanđelja, nastaju desetljećima nakon navodnih događaja.

No, dok nam Isus iza sebe nije ostavio nikakav pisani trag, apostol Pavao je u svojim poslanicama dosta toga rekao o sebi i nekim drugim osobama. Kad malo usporedite njegove izjave s onime što Djela pišu tridesetak godina kasnije, vidite bitne razlike i proturječja. A jedno od najznačajnijih je da Pavao nigdje ne spominje svoja čuda, nego samo svoje vizije Isusa i raja (vidi npr. Druga Korinćanima 12,4). Ne radi se o nekakvoj Pavlovoj skromnosti - jer bi onda prešutio i da je imao neke posebne doživljaje - nego o prilično jasnom znaku da on osobno nije nikoga čudesno izliječio.

I po svemu sudeći, tako je i s brojnim navodima o Isusovim čudima. Napokon, možete to nazrijeti i čitanjem samih Evanđelja - Mateju, Marku i Luki potpuno je nepoznat tekst o spektakularnom uskrsnuću Lazara kojega nam barem dva desetljeća kasnije donosi Ivan 11. Očito se legende gomilaju vremenom.

U očekivanju čuda

Naravno, sve to nije smetalo kršćane da kroz naredna stoljeća pa sve do danas raspredaju o nadnaravnim ozdravljenjima koja su nastala molitvom Isusu ili Mariji ili kakvom svecu. A danas je tih kršćanskih čudotvoraca vjerojatno i više nego ikada.

Dok sam bio vjernik i držao da Bog uistinu može izvesti sve što mu padne na pamet, osobno sam čuo za mnoge izvanredne priče o iscjeljenjima ljudi od kojih je medicina digla ruke. Nikada, nažalost, nisam upoznao osobu koja je stvarno imala potvrđenu terminalnu dijagnozu, a onda doživjela izliječenje. Vjerovao sam u moć molitve i revno tražio da Bog ozdravi ljude koje sam znao. Moja mala statistika je bila prilično porazna: i oni koji su pobijedili bolest, to su učinili uz pomoć liječnika, terapija i operacija. A kad bi kome liječnici priopćili da su nemoćni više išta napraviti, nesretniku ne bi pomogla nikakva usrdna molitva, nego bi prije ili kasnije skončao.

Osobno sam poznavao i mladu ženu koja nakon dijagnoze raka dojke nije htjela ići liječnicima nego se posvetila isključivo molitvi. I danas me srce stegne zbog njezina preranog kraja i sina kojega je ostavila za sobom.

Statistika i izliječenja

Naravno, ovo je samo moje osobno iskustvo - iako mislim da ima još jako puno kršćana koji bi vam mogli ispričati isto što i ja.

Međutim, puno je pouzdanije pogledati statistiku, ona nam daje vrlo jasne naznake što se događa s kršćanima koji obole od karcinoma i sličnih fatalnih bolesti. Za sad imamo jednu opširnu meta-analizu iz 2009. godine (Chida i suradnici), koja je utvrdila da nema razlika u smrtnosti između vjernika i nevjernika kad se radi o takvim oboljenjima.

Kad bi molitve i čudesni iscjelitelji stvarno mogli liječiti karcinom, onda biste po pitanju smrtnosti od te i dan danas najopakije bolesti vidjeli velike razlike između vjernika i nevjernika. Njih, htjeli ili ne, jednostavno nema i zakon velikih brojeva je tu jasan.

Jednostavnije rečeno, rak uopće ne zanima vaš vjerski status. I ništa vam tu ne pomaže neki jurodivi fratar koji vidi spiralu u ženi.

Razumijem kad ljudi u teškim situacijama pribjegnu molitvi. Svejedno, trebaju se neizostavno javiti liječnicima, jer ipak živimo u vrlo posebnom vremenu kad je medicina sposobna i za stvari koje su se donedavno smatrale čudima.