MANUEL II. Paleolog (27. lipnja 1350. – 21. srpnja 1425.) bio je bizantski car od 1391. do 1425. godine, poznat po svojoj diplomatskoj vještini i naporima da osigura pomoć zapadnih sila u borbi protiv osmanske prijetnje. Rođen kao drugi sin cara Ivana V. Paleologa i Helene Kantakuzene, Manuel je živio u doba kada je Bizantsko Carstvo bilo svedeno na male teritorije oko Konstantinopola i dijela Grčke, pod stalnim pritiskom Osmanlija.

Njegovi napori da dobije vojnu i financijsku pomoć od zapadnih zemalja obilježili su njegovu vladavinu, ali su uglavnom bili neuspješni zbog unutarnjih sukoba u Europi i nedostatka interesa za bizantsku stvar. Osim toga, Manuel je bio plodan pisac, ostavljajući za sobom značajna književna, teološka i filozofska djela.

Rani život i uspon na prijestolje

Manuel je rođen u obitelji Paleologa, posljednje dinastije koja je vladala Bizantom. Njegov otac, Ivan V., bio je prisiljen postati vazal osmanskog sultana, plaćajući danak i pružajući vojnu pomoć.

Manuel je 1369. imenovan guvernerom Soluna, a 1373. proglašen je nasljednikom i sucarom nakon neuspješnog pokušaja uzurpacije njegova starijeg brata Andronika IV. Godine 1391., nakon smrti svog oca, Manuel je pobjegao iz osmanskog dvora i preuzeo prijestolje, osiguravajući Konstantinopol od potencijalnih zahtjeva svog nećaka Ivana VII.

Ubrzo nakon krunidbe 1392., zajedno sa svojom suprugom Helenom Dragaš, Manuel se suočio s osmanskom prijetnjom pod sultanom Bajazidom I., koji je započeo opsadu Konstantinopola 1394. godine. Ovaj događaj potaknuo je Manuela da intenzivira napore za traženjem pomoći sa Zapada.

Napori za dobivanje zapadne pomoći

Manuel II. nastavio je politiku svog oca tražeći saveznike u Europi kako bi se suprotstavio osmanskom napredovanju. Njegovi diplomatski pothvati bili su ambiciozni, ali često ograničeni političkim i vjerskim preprekama između pravoslavnog Bizanta i katoličkog Zapada.

Rani pokušaji (1396. – 1398.)

Godine 1396. Manuel je podržao križarski pohod pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, koji je završio katastrofalnim porazom u Bitci kod Nikopolja. Bizant je poslao deset brodova kao pomoć, ali poraz je dodatno oslabio nade u značajnu zapadnu intervenciju.

U listopadu 1397. Manuelov ujak Teodor Kantakuzen i Ivan od Natala posjetili su francuski dvor Karla VI., noseći pisma datirana 1. srpnja 1397. u kojima je Manuel tražio vojnu pomoć. Francuski kralj pružio je financijsku podršku, ali ograničenu, te je poslao maršala Jeana II. Le Maingrea s šest brodova i 1.200 vojnika iz Aigues-Mortesa za obranu Konstantinopola.

Maršal je potaknuo Manuela da osobno posjeti zapadne dvorove kako bi pojačao svoje molbe. Ova misija rezultirala je privremenom pomoći, ali nije donijela značajne saveze. Manuel je također pokušao dobiti podršku engleskog kralja Rikarda II. u travnju 1398., ali Rikard je bio zaokupljen unutarnjim problemima i nije mogao pružiti pomoć.

Veliko putovanje na Zapad (1399. – 1402.)

Godine 1399., dok je Konstantinopol bio pod opsadom, Manuel je poduzeo hrabar korak i krenuo na veliko putovanje po Europi, ostavljajući grad pod upravom svog nećaka Ivana VII. i francuskog garnizona od 300 ljudi pod vodstvom Jeana de Châteaumoranda. Putovanje je započelo 10. prosinca 1399., kada je Manuel isplovio iz Konstantinopola prema Moreji, gdje je ostavio svoju obitelj pod zaštitom svog brata Teodora I.

Manuel je posjetio niz zapadnih dvorova, uključujući Veneciju, Padovu, Vicenzu, Paviju i Milano, gdje se sastao s vojvodom Gianom Galeazzom Viscontijem. U travnju 1400. stigao je u Veneciju, gdje je dobio galije i financijsku pomoć za nastavak putovanja.

Od lipnja 1400. proveo je dvije godine u Parizu, gdje ga je s velikim počastima primio Karlo VI. U prosincu 1400. postao je prvi i jedini bizantski car koji je posjetio Englesku, boraveći na dvoru Henrika IV. u Elthamu, gdje je organiziran turnir u njegovu čast.

Manuel je također posjetio dvor Svetog Rimskog Carstva pod Žigmundom, kraljicu Margaretu I. od Danske i kralja Martina od Aragona. Unatoč srdačnom dočeku, konkretna vojna ili financijska pomoć izostala je zbog unutarnjih sukoba u Europi, poput Stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske te husitskih ratova u Češkoj.

Kasniji diplomatski napori

Nakon povratka u Konstantinopol 1403., zahvaljujući privremenoj slabosti Osmanlija nakon poraza Bajazida I. od Timura u Bitci kod Ankare 1402., Manuel je iskoristio priliku za jačanje carstva. Potpisao je mirovni sporazum s Mehmedom I. 1403., kojim je Bizant povratio teritorije poput Mesembrije, Varne i obale Marmarskog mora. Međutim, Manuel je nastavio diplomatske napore, šaljući izaslanika Manuela Krisoloru u Veneciju, Genovu, Pariz i Aragon 1407. – 1408. kako bi formirao koaliciju protiv Osmanlija.

Godine 1414. Manuel je osobno vodio flotu od četiri galije kako bi učvrstio bizantsku vlast na Tasosu i u Solunu, pokazujući svoju odlučnost u očuvanju preostalih teritorija.

U posljednjim godinama života Manuel je ponovno posjetio Zapad, ovaj put dvor kralja Žigmunda u Budimu 1424., tražeći pomoć protiv novog sultana Murada II. No, Žigmund je bio zaokupljen husitskim ratovima, a mađarske snage bile su potrebne za obranu kraljevstva, pa pomoć nije bila moguća.

Odnos s Osmanlijama

Manuelova vladavina bila je obilježena složenim odnosom s Osmanlijama. Iako je bio prisiljen biti vazal sultana Bajazida I., njegovo povjerenje u osmansku milost narušeno je 1393. kada je Bajazid pozvao svoje kršćanske vazale na sastanak u Serresu s namjerom da ih pobije, od čega je odustao u posljednji trenutak. Ovaj događaj uvjerio je Manuela da je diplomatska borba za zapadnu pomoć ključna za opstanak carstva.

Nakon Bajazidova poraza 1402., Manuel je uspostavio prijateljske odnose s Mehmedom I., ali njegovo miješanje u osmansku sukcesiju dovelo je do nove opsade Konstantinopola od strane Murada II. 1422. godine.

Književni doprinos i nasljeđe

Manuel je bio izuzetno obrazovan i plodan pisac, ostavljajući za sobom pisma, teološke rasprave i filozofska djela. Njegova "Rasprava s Perzijancem" i pisma, uključujući ona pisana tijekom osmanskih pohoda, pružaju vrijedan uvid u njegovo razmišljanje i odnose s Osmanlijama. Njegov književni rad odražavao je njegovu borbu za očuvanje bizantske kulture i identiteta.

Manuel je preminuo 21. srpnja 1425., nakon što je postao monah pod imenom Matej. Njegova supruga Helena Dragaš osigurala je da njihovi sinovi, Ivan VIII. i Konstantin XI., postanu carevi. Iako njegovi napori za dobivanje zapadne pomoći nisu donijeli značajne rezultate, Manuelova diplomatija odgodila je osmansko osvajanje Konstantinopola za gotovo 50 godina.