FLAVIJE Petar Sabatije Justinijan, poznatiji kao Justinijan I. ili Justinijan Veliki, bio je jedan od najznačajnijih bizantskih careva koji je vladao od 527. do 565. godine. Rođen oko 482. u Tauresiju, selu na području današnje Sjeverne Makedonije, potjecao je iz skromne ilirske obitelji.

Njegov ujak Justin, koji je iz vojnika stigao do carskog prijestolja 518., doveo ga je u Carigrad i omogućio mu obrazovanje u pravu, teologiji i vojnoj vještini. Justinijan je postao suvladar 527., a nakon ujakove smrti preuzeo je punu vlast. Njegova vladavina obilježena je ambicioznim projektom obnove nekadašnjeg Rimskog Carstva, velikim zakonodavnim reformama i monumentalnim građevinskim pothvatima poput Aja Sofije, ali i epidemijama, pobunama i iscrpljujućim ratovima.

Dolazak na prijestolje i brak s Teodorom

Justinijan je naslijedio stabilno, ali teritorijalno suženo Istočno Rimsko Carstvo. Zapad je bio pod vlašću germanskih kraljevstava, a granice su bile izložene prijetnjama Slavena, Gota i, od kasnih 550-ih, Avara. Car je bio duboko religiozan i predan kalcedonskom kršćanstvu, vjerujući u ideju univerzalnog carstva pod jednim vladarom i jednom vjerom.

Godine 525. oženio se Teodorom, ženom iz nižeg sloja koja je ranije bila glumica i plesačica, što je izazvalo skandal među aristokracijom. Teodora se pokazala izrazito inteligentnom, politički vještom i utjecajnom, često sudjelujući u ključnim odlukama. Posebno se istaknula tijekom pobune Nika 532., kad je odbila bijeg i potaknula cara da ostane u Carigradu.

Obnova Carstva: ratovi s Vandalskim i Ostrogotskim kraljevstvom

Justinijanov cilj obnove Rimskog Carstva provodio se kroz vojne kampanje pod vodstvom talentiranog generala Belizara. Godine 533. Belizar je s relativno malom vojskom porazio Vandalsko Kraljevstvo u Sjevernoj Africi te u kratkom roku zauzeo Kartaginu.

Afrika je vraćena pod carsku kontrolu, a Bizant je uspostavio vlast i nad Sardinijom, Korsikom i dijelom južne Hispanije. Godine 535. započela je invazija na Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji. Belizar je ušao u Rim 536., ali rat je potrajao do 552. i donio goleme štete. Italija je naposljetku vraćena Carstvu, ali je ostala demografski i gospodarski oslabljena te ranjiva na nove upade.

Istodobno je Justinijan vodio i dugotrajne ratove s Sasanidskim Perzijskim Carstvom. Nakon pobjeda kod Darasa 530. i sklapanja "Vječnog mira" 532., sukobi su se ubrzo rasplamsali. Perzijski kralj Hozroje I. 540. opljačkao je Antiohiju, a rat je potrajao do 562., kada je potpisan novi mir uz plaćanje godišnjeg tributa. Unatoč vojnim uspjesima, česte kampanje iscrpile su carske financije i vojsku.

Pravne reforme: Corpus Iuris Civilis

Najtrajnije Justinijanovo nasljeđe jest kodifikacija rimskog prava. Godine 528. osnovao je komisiju pod vodstvom pravnika Tribonijana koja je izradila Corpus Iuris Civilis - sveobuhvatnu zbirku koja obuhvaća Codex Justinianeus, Digeste, Institucije i Novelae.

Ova kodifikacija uredila je stoljeća pravnih propisa, uklonila proturječnosti i prilagodila zakonodavstvo tadašnjim društvenim i religijskim okolnostima. Corpus je postao temelj pravne tradicije srednjovjekovne Europe i snažno je utjecao na kasnije građanske zakone, uključujući i Napoleonov zakonik.

Pobuna Nika i uloga Teodore

Godine 532. Carigrad je zahvatila pobuna Nika, izazvana nezadovoljstvom fiskalnom politikom, korupcijom i rivalstvom hipodromskih frakcija Plavih i Zelenih. Pobunjenici su spalili velike dijelove grada i proglasili novog cara. Justinijan je u jednom trenutku razmišljao o bijegu, no Teodora ga je uvjerila da ostane, navodno izrekavši: "Najljepša mrtvačka odora jest purpur."

Belizar i general Mundus potom su ugušili pobunu na Hipodromu, pri čemu je ubijeno oko 30 tisuća ljudi. Ovaj krvavi obračun učvrstio je Justinijanovu vlast, ali je i pokazao spremnost režima na brutalnu represiju.

Kuga i prirodne katastrofe

Godine 541. izbila je Justinijanova kuga, jedna od prvih velikih pandemija bubonske kuge u povijesti. U Carigradu je dnevno umiralo na tisuće ljudi, a Carstvo je izgubilo značajan dio stanovništva, što je teško pogodilo ekonomiju, vojsku i porezne prihode.

Justinijan se i sam zarazio, ali je preživio. Uz kugu, dodatne teškoće donijeli su potresi, uključujući onaj 557. koji je oštetio Aja Sofiju, te neobične klimatske prilike 536.–537., kada je zabilježeno globalno zahlađenje i nestašica hrane.

Vjerska politika i zatvaranje Akademije

Justinijan je bio snažno predan kalcedonskom kršćanstvu i težio je jedinstvu Carstva kroz jedinstvenu vjeru. Ograničavao je djelovanje pogana, Židova i raznih kršćanskih heretičkih zajednica, osobito monofizita. Godine 529. zatvorio je Platonovu Akademiju u Ateni, koja je tada okupljala ostatke neoplatoničke filozofske tradicije, čime je simbolički okončana antička filozofska baština u tradicionalnom obliku. Pokušaji teološkog pomirenja, uključujući Peti ekumenski sabor 553., nisu postigli željeni učinak, a vjerske napetosti povremeno su izazivale nemire u istočnim provincijama.

Aja Sofija i arhitektonsko nasljeđe

Nakon gušenja pobune Nika, Justinijan je započeo opsežnu obnovu glavnog grada. Najveći njegov projekt bila je izgradnja nove Aja Sofije između 532. i 537., pod vodstvom arhitekata Antemija iz Trala i Izidora iz Mileta.

Crkva s monumentalnom kupolom promjera oko 31 metar bila je čudo inženjerstva i simbol moći Carstva. Prema predaji, nakon dovršetka Justinijan je uskliknuo: "Solomone, nadmašio sam te!" Car je podizao i druge značajne građevine, uključujući crkve u Ravenni te brojne utvrde diljem Carstva.

Smrt i nasljeđe

Justinijan je umro 14. studenoga 565., bez izravnih nasljednika. Naslijedio ga je nećak Justin II. Iako je Carstvo pod Justinijanom dosegnulo najveće teritorijalno proširenje u stoljećima, ono je do njegove smrti bilo financijski iscrpljeno i demografski oslabljeno.

Italija je već 568. pala pod Langobarde, a Afrika i Hispanija suočile su se s novim prijetnjama. Unatoč tome, Justinijanovo nasljeđe ostalo je iznimno snažno: Corpus Iuris Civilis oblikovao je europsku pravnu tradiciju, Aja Sofija stoljećima je dominirala panoramom Carigrada, a vizija obnove Rima inspirirala je kasnije vladare poput Karla Velikog.

Justinijan se često smatra posljednjim carem čiji je materinski jezik bio latinski i jednim od posljednjih vladara koji su iskreno vjerovali u obnovu rimskog imperija u njegovu klasičnom obliku.