OD POČETKA godine su dokumenti njemačkog ministarstva vanjskih poslova o procesu priznavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 1991. dostupni javnosti.

Je li Njemačka kriva za izbijanje najgorih ratova u Europi do danas od 1945. godine? Snosi li njemačka politika odgovornost za raspad jedne države, za višegodišnje krvoproliće s brojnim pokoljima, za više od 120.000 mrtvih i stotine tisuća protjeranih i izbjeglica? Kada bi oni koji optužuju bili u pravu, to bi značilo da je Savezna Republika Njemačka agresivna razbojnička država koja bezobzirno započinje ratove.

Legenda koja se širi već desetljećima

To otprilike tvrdi legenda koja se širi već desetljećima u raznim varijantama, ali u osnovi uvijek govori kako je Njemačka 1991. godine "preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije" pokrenula krvavi raspad Jugoslavije. Ovisno o zagovorniku, ovaj se narativ proteže sve do danas, pa se Berlin tako može djelomično učiniti odgovornim i za aktualne sporove na Balkanu, piše novinar Michael Martens za Deutsche Welle.

Među onima koji zastupaju takve optužbe su i umovi kao što je američki lingvist Noam Chomsky. On tvrdi da je politika Bonna 1991. bila "recept za građanski rat" u Jugoslaviji. Godinama on neuvijeno insinuira da su Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher kao neku vrstu nastavljanja Hitlerove osvajačke politike oživjeli savez koji je Njemačka imala od 1941. do 1945. sa zločinačkom i ubilačkom hrvatskom ustaškom državom. Njemačka je navodno željela rat na Balkanu kako bi povratila prevlast u jugoistočnoj Europi na ruševinama multietničke socijalističke države.

Nije svaka apsurdna tvrdnja vrijedna raskrinkavanja. Ali Chomsky nije sam u tom uvjerenju. Knjige, članci i navodno znanstveni prilozi o "njemačkom razaranju Jugoslavije" čine teško preglednu zbirku prebacivanja krivice sa stotinama tekstova. Nije iznenađujuće da su bivši akteri poput francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda ili britanskog premijera Johna Majora kasnije u memoarima ili intervjuima pothranjivali različite varijante te legende.

Od 1992. godine Pariz, a prije svega London, igrali su kobnu ulogu u Bosni i Hercegovini i s toga su kasnije pokušavali skrenuti pozornost. Kada je "Le Monde" 1991. bio uvjeren da se ponovo čuju njemačko-hrvatska nacistička zvona ili kada je britanski publicist Mischa Glenny u "New York Review of Books" optužio Njemačku da je priznala Hrvatsku i Sloveniju u političkom aktu "sumnjive moralne vrijednosti" i ne obazirući se na demokratske standarde, to su bili primjeri novinarskog pisanja na način koje je i danas prisutan: Njemačka je kriva. I na njemačkom govornom području ovo gledište ima svoje pristaše do dan-danas.

Bonn (pre)dugo nije htio shvatiti da Jugoslaviji nije bilo spasa 

No, zagovornici teze o destruktivnoj njemačkoj posebnoj ulozi dosad su bili uskraćeni jednog središnjeg izvora: dosjei pohranjeni u političkom arhivu Njemačkog ministarstva vanjskih poslova nisu bili dostupni. Tek od početka godine, nakon uobičajenog razdoblja blokiranja od 30 godina, oni su otvoreni – i svatko tko prouči materijal vidjet će da nema nikakvih naznaka koje bi potkrijepile tvrdnju da je Bonn namjerno doveo do razbijanja Jugoslavije 1991. godine.

Baš suprotno: stotine izvješća o stanju na terenu iz njemačkog veleposlanstva u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripata sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kohlovih i Genscherovih razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, njegovim hrvatskim pandanom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji sugeriraju da Bonn dugo, predugo nije htio uvidjeti da se jugoslavenska država, desetljećima cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, već i zbog toga nije mogla spasiti jer je vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopće nisu htjele spasiti.

Točno je, međutim, da se njemačka pozicija promijenila pod dojmom eskalacije sukoba. Stav, koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991., da se Jugoslavija mora sačuvati po svaku cijenu, postupno je gubio podršku, iako se prije svih njemačko veleposlanstvo u Beogradu držalo fikcije da se jugoslavenska država može nekako zakrpati i protiv volje njenih najvećih naroda.

Budući da se to iz dana u dan pokazivalo sve iluzornijim, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kohl i Genscher su došli do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslavenskoj dilemi. Nakon toga su bili spremni - i u toj točki je bajka o samostalnom njemačkom djelovanju donekle točna - braniti svoje stajalište od prigovora iz Washingtona, Londona i Pariza.

Očuvanje Jugoslavije je interes Zapada

Međutim, još početkom 1991. Bonn je slijedio jednu drugu liniju. Među mnogim dokumentima koji to dokazuju je bilješka Ministarstva vanjskih poslova od 4. siječnja 1991., napravljena u okviru pripreme za predstojeće francusko-njemačke konzultacije, koje su trebale uključivati ​​i usuglašavanje stavova o Jugoslaviji. U njoj se navodi njemački stav: "U interesu europske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije." Tako je bilo i krajem mjeseca kada je njemački veleposlanik u Beogradu Hansjörg Eiff napisao izvješće Bonnu u kojem je sažeo pedesetominutni razgovor koji je vodio s Franjom Tuđmanom u Zagrebu.

U svom standardnom šifriranom teleksu, koji je zaprimljen u Bonnu 30. siječnja, veleposlanik izvještava da je Tuđman nakon razgovora odletio u Beč, "gdje su ga primili predsjednik Waldheim i kancelar Vranitzky." U Bonnu su u to vrijeme još uvijek striktno odbijali susret s Tuđmanom na najvišoj razini kako ne bi bili optuženi za miješanje u jugoslavenske unutarnje stvari. Eiff sugerira da bi možda bilo dobro da Bonn slijedi primjer Beča i razmisli o "popuštanju dosadašnjeg standarda". No to ne nailazi na dobar odjek. Jedan službenik - vjerojatno Michael Libal, šef odjela za Balkan u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova – komentira prijedlog rukom uz opasku: "Austrija NIJE mjerilo za nas!"

I Tuđmanovi pokušaji da zaobilaznim putem dođe do izravnog susreta s  Kohlom i Genscheron su propali. O tome svjedoči izvješće njemačkog veleposlanika pri NATO-u u Bruxellesu Hansa-Friedricha von Ploetza. On je 26. veljače izvijestio Bonn da je na "privatnom ručku" veleposlanika NATO-a bilo riječi i o tome da je glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner bio suočen s Tuđmanovim zahtjevom za razgovore "putem 'privatnih kanala' (očito preko bavarskih predstavnika)". "Njegova - negativna - reakcija naišla je na nepodijeljeno odobravanje", izvještava von Ploetz.

Čak i kada su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost, stav Bonna je ostao negativan. Još istog dana su veleposlanik Eiff u Beogradu i generalni konzul Hans Julius Boldt u Zagrebu dobili iz Bonna upute s naslovom "Izjava za novinare". Na sva pitanja o njemačkom stajalištu oni su trebali odgovoriti: "Njemačka savezna vlada, zajedno sa svojim partnerima u EZ, uvijek se zalagala za očuvanje jedinstva Jugoslavije na demokratskim osnovama i uz poštovanje ljudskih i manjinskih prava… Pitanje priznavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske trenutno se ne postavlja."

Za internu upotrebu u razgovorima s jugoslavenskim političarima Bonn diplomatima predlaže i sljedeći argument: budući da se ne može predvidjeti hoće li ostale jugoslavenske republike prihvatiti odvajanje Hrvatske i Slovenije, "rano priznanje bi predstavljalo miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije. U svakom slučaju, ostvarivanje prava na samoodređenje ne može se promatrati odvojeno od obveze suzdržavanja od jednostranih radnji na štetu ostalih pripadnika multietničke države i nastojanja da se s njima nađe sporazumno rješenje." Dva dana kasnije u izvješću o situaciji stoji da su Genscher i talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis telefonom uvjeravali jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara da će "samo Jugoslavija biti priznata. Oba ministra podržavaju proces demokratizacije u Jugoslaviji i njenu teritorijalnu cjelovitost".

"Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze"

Ali interno je već u to vrijeme počelo unutar njemačkog ministarstva dolaziti do promjene u razmišljanju. Potvrda za to je tekst pod naslovom "Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze", koji ima 13 stranica i klasificiran je kao "Tajno. Samo za službenu uporabu". Taj dokument, što je sasvim neuobičajeno, nije ni datiran ni potpisan niti je zabilježeno iz kojeg odjela dolazi. Osim toga ne postoji ni popis osoba koji bi upućivao na to koliko je širok krug ljudi koji ga je dobio. No, s obzirom na to kako je dokument arhiviran, može se pretpostaviti da je bio napisan u lipnju i da je došao iz Stožera za planiranje.

To je neka vrsta think-tanka Ministarstva vanjskih poslova koji ima službenu dozvolu za nesputano, neortodoksno i slobodno razmišljanje. Oslobođeni ograničenja i obzira koji proizlaze iz svakodnevnog rada, tu okupljene pametne glave bi trebale razmišljati nekonvencionalno i analizirati sve moguće scenarije vanjskopolitičkog razvoja neke situacije. U tom se tekstu uspoređuju argumenti za i protiv priznanja Slovenije i Hrvatske.

Protiv priznanja raspada Jugoslavije odnosno zalaganja za neku "obnovu" Jugoslavije govori procjena da u tom slučaju prijeti rat. Mora se osigurati da Hrvati i Srbi "ponovo ne podlegnu iskušenju i pokušaju anektirati Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive", navodi se. Osim toga je važno uključiti Srbiju: "Izolirana Srbija će vjerojatno pokazati još manje sklonosti reviziji svoje politike na Kosovu od Srbije koja se, zajedno s drugim republikama, pokušava približiti Europi." Stoga se Jugoslaviju, "u nekom obliku", mora sačuvati jer su "s izuzetkom središnje Srbije, krajevi u kojima žive Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani toliko međusobno isprepleteni da je stvaranje čistih nacionalnih država nemoguće", navodi se u toj argumentaciji.

Promjena stava

U mjesecima koji su uslijedili, međutim, u Bonnu su sve više na težini dobili oni argumenti izloženi u dokumentu prema kojima bi priznanje Hrvatske i Slovenije bilo manje zlo. Između ostalog se tu ukazivalo na drastičan pad autoriteta jugoslavenske vlade, koja više gotovo da nema nikakvog utjecaja na republike. Pritom su anonimni autori sve prije samo ne oduševljeni krajem Jugoslavije koji je bio na pomolu: "Svakako je jasno da bi međunarodnoj zajednici, a posebno europskoj zajednici bilo lakše imati posla s jednom jugoslavenskom državom nego s nizom manjih, nužno nestabilnih i u nekim slučajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija) jedva održivih država sljednica", navodi se.

Ali potom se u tekstu dodaje: "Ako ovo bude vodeće načelo našeg ponašanja naspram pojedinih jugoslavenskih naroda, a da pritom ne pokažemo barem razumijevanje za brige i želje nesrpskih naroda, mogli bismo se naći pod sumnjom da cinično stajemo na stranu jačeg, dakle Srbije." Stoga Hrvatska mora Srbima priznati pravo na "stvarnu političku autonomiju" na svojoj teritoriji, "koja jamči fizičku zaštitu te gospodarski i kulturni razvoj u nesmetanom kontaktu sa svojim sunarodnjacima u Republici Srbiji".

Ova promjena stava se može razumjeti prije svega kada se na umu ima razvoj događaja u Jugoslaviji u drugoj polovici 1991. godine. Kao reakcija na slovensko proglašenje nezavisnosti, "Jugoslavenska narodna armija", koja je tada već bila pod velikom dominacijom Srba, pokušala je u takozvanom desetodnevnom ratu povratiti kontrolu nad Slovenijom i jugoslavenskim granicama. Genscher je bio ogorčen. Razmještaj vojske "nije ničim, apsolutno ničim opravdan", rekao je 1. srpnja uoči sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu.

Tuđman u Bonnu: Bez crvenog tepiha

Jedna od posljedica postupne promjene kursa u Bonnu je bila i da Tuđmanovi pokušaji da se sretne s Kohlom i Genscherom više nisu bili glatko odbijani. Nakon razgovora u Beču, Budimpešti i Londonu te nakon što su ga u Italiji primili i predsjednik Francesco Cossiga i premijer Giulio Andreotti, Tuđman je mogao 18. srpnja doći na razgovore i u Bonn. Ali pritom se htjelo osigurati da on to ne može shvatiti kao potvrdu njemačke spremnosti da prizna hrvatsku želju za samostalnošću. U podnesku kancelarskom uredu od 4. srpnja Odjel 215 Ministarstva vanjskih poslova, koji je nadležan za Jugoslaviju, sastavio je u vezi s tim prijedloge i pritom upozorio da je važno "izbjeći svaki privid priznanja. Puki razgovori, na što smo načelno spremni sa svima, sami po sebi ne mogu donijeti priznanje."

Zatim se predlaže da se Tuđman primi na najnižoj mogućoj razini protokola: "Sastanak u zračnoj luci protokolarnog službenika (a ne glavnog šefa protokola). Nema crvenog tepiha. Policijsko zapovjedno vozilo (bez počasne pratnje (motocikli), nema hrvatskih obilježja na vozilima, nema hrvatskih zastava. Po potrebi smještaj u hotel (ne na Petersbergu) (službeni hotel za goste njemačke države, prim. prev.). Preuzimanje troškova. Razgovor sa saveznim kancelarom (bez hrane)." U "prijedlogu za raspravu", koji je za Genschera sastavilo Ministarstvo vanjskih poslova, osim toga se sugerira da bi, ako Tuđman zatraži njemačko priznanje Hrvatske, najbolji odgovor bio da ta tema nije na dnevnom redu jer bi priznanje predstavljalo "miješanje u unutarjugoslavenski proces razjašnjavanja".

Dokumenti iz tjedana koji su uslijedili jasno pokazuju kako se stav Bonna, s obzirom na poplavu vijesti o krvavim sukobima, akcijama vojske protiv hrvatskih i slovenskih civila, teroru srpskih i hrvatskih dragovoljaca, nepoštovanju dogovora o prekidima vatre i neuspjehu različitih rundi pregovora od kasnog ljeta 1991., sve više okretao u pravcu priznanja. To je bilo povezano i s učinkom koji je krvoproliće na Balkanu imalo na medijsko izvještavanje, javno mnijenje te raspoloženje u strankama, uključujući i veći dio oporbe. Naročito je zamjenik predsjednika zastupničkog kluba Socijaldemokrata (SPD), Norbert Gansel, vodio kampanju i u javnosti i iza kulisa o tome kako je nužno prestati poricati neminovnost raspada Jugoslavije.

Hrvatska i rješavanje pitanja manjina

Nakon što je vojska počela nasilno intervenirati i u sukobu u Hrvatskoj - navodno "kako bi razdvojila sukobljene strane", a zapravo uvijek na strani srpskih dobrovoljaca - Genscher je 26. kolovoza pozvao jugoslavenskog veleposlanika u Bonnu Borisa Frleca k sebi kući. "Ako se primirje ne počne odmah poštovati, njemačka će vlada morati preispitati pitanje priznanje Slovenije i Hrvatske. U tom slučaju će se ona za to založiti i u okvirima EZ-a", zaprijetio je Genscher ovom diplomatu – s čim se on složio. Oružane snage Jugoslavije "više nisu narodna vojska, budući da tu više nisu zastupljeni Slovenci, Hrvati i Makedonci. Dakle, riječ je o čisto srpskoj vojsci koja vrši agresiju na Hrvatsku", odgovorio je Frlec, Slovenac, stoji u transkriptu razgovora. Ubrzo nakon toga on je u znak protesta istupio iz jugoslavenske diplomatske službe.

Prema jednom drugom arhiviranom transkriptu, Helmut Kohl je novoimenovanom hrvatskom ministru vanjskih poslova Zvonimiru Šeparoviću tijekom razgovora u Bonnu 8. listopada 1991. rekao da je "uspio u dugim razgovorima uvjeriti francuskog predsjednika Mitterranda da se pokrene po tom pitanju". No, presudno bi bilo to da Hrvatska riješi "pitanje manjina". I doista, njemačka je vlada sada priznavanje Hrvatske (slovenski slučaj je bio manje problematičan) činila ovisnim o tome da tamošnja srpska manjina dobije opsežna prava – i to kroz ustavni zakon koji će parlament odobriti dvotrećinskom većinom. U tu svrhu Genscher je u studenom "ponudio" Hrvatskoj slanje jednog njemačkog stručnjaka kao savjetnika.

Budući da je Bonn u međuvremenu doista postao glavni zagovornik hrvatske težnje za samostalnom državnošću, Genscherova ponuda je bila takva da ju nije bilo mudro odbiti. Berlinski stručnjak za međunarodno pravo Christian Tomuschat poslan je u Zagreb s prevoditeljem da ispita hrvatski nacrt zakona i, ako je potrebno, zatraži izmjene i dopune. Kao primjer kojem treba težiti je služio model Južnog Tirola. Nakon što je zakon nekoliko puta revidiran, Tomuschat ga je konačno pohvalio u detaljnom izvješću Bonnu kao "sasvim uravnotežen i pošten". 4. prosinca 1991. zastupnici u Zagrebu usvojili su ustavni zakon "O pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj", koji im je predstavljen kao bezalternativan.

Njemačko istrčavanje

Tri dana ranije veleposlanik Eiff, koji je još uvijek tražio argumente da nekako održi Jugoslaviju na okupu, poslao je u Bonn teleks upozorenja: "Čini se da barem dio hrvatskog vodstva povezuje međunarodno priznanje s očekivanjem međunarodne vojne pomoći, koju između ostalih otvoreno traži Reißmüller u FAZ-u (Frankfurter Allgemeine Zeitung, prim. prev.). S naše točke gledišta bi u razgovorima o budućim odnosima to trebalo razjasniti." Johann Georg Reißmüller, tada jedan od izdavača FAZ-a, bio je omiljeni Eiffov protivnik, na kojeg se veleposlanik kritički osvrnuo u brojnim izvješćima ministarstvu. Reißmüller, koji je tu zemlju poznavao još iz vremena dok je bio dopisnik u Beogradu, prepoznao je prije mnogih drugih da je "Jugoslavija" samo kulisa.

To je proturječilo Eiffovom gledanju na situaciju, koji je želio ostati veleposlanik za cijelu Jugoslaviju. Ne imenujući Reißmüllera, veleposlanik se već 9. rujna požalio u teleksu klasificiranom kao "citissime" (hitno): "Jednostrano izvještavanje znatno nam otežava pozitivan politički utjecaj na unutarjugoslavenski sukob. Veleposlanstvo savjetuje da se ovo pitanje na odgovarajući način tematizira naspram tamo poznatih njemačkih medija."

Tijek događaja to nije promijenilo, pogotovo nakon što je u studenom Jugoslavenska narodna armija bombardiranjem Vukovar sravnila sa zemljom. U noći na 17. prosinca 1991. dvanaest država Europske zajednice odlučilo je zajednički priznati Sloveniju i Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine. Tada je doista došlo do jednog njemačkog istrčavanja, kada je Njemačka, po nalogu Helmuta Kohla, odluku o priznavanju objavila već 23. prosinca.

To je razljutilo mnoge u Ministarstvu vanjskih poslova, uključujući šefa odjela Michaela Libala. Još dvadeset godina kasnije napisao je u pismu uredniku FAZ-a: "Objava naše odluke tri tjedna ranije, koja je uz to bila popraćena neprimjerenim trijumfom, pokazala se velikom psihološkom pogreškom. Njemačka je previdjela da je time dala dodatne argumente kritičarima i klevetnicima njemačke politike." Na sam sukob u Jugoslaviji ova tri tjedna nisu, međutim, imala nikakvog utjecaja.

Jugoslavija nema budućnost

Podrazumijeva se da arhiv njemačkog Ministarstva vanjskih poslova ne može biti jedini ključ za razumijevanje njemačke uloge u raspadu Jugoslavije. Ostavština Helmuta Kohla, arhive političkih zaklada, Quai d'Orsay, Foreign Office ili srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova mogli bi pružiti dodatne informacije. To primjerice sugerira jedno izvješće Wolfganga Ischingera od 14. svibnja 1991.

Ischinger, tadašnji njemački veleposlanik u Parizu, izvijestio je o razgovoru s Mitterandovim savjetnikom Pierreom Morelom, koji je zamjerio da u "dijelovima njemačkog tiska postoje simpatije za napore Hrvata i Slovenaca", jednako kao što su i u Beču na djelu snage "kojima nedostaje potrebna suzdržanost". Pariz se očito boji prejakog njemačkog utjecaja na jugoistoku, izvijestio je veleposlanik Ischinger.

Međutim, kao što se i očekivalo, nakon procjene više od 2500 stranica dosjea, u arhivi njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nema nikakvih naznaka u prilog tvrdnji da je Njemačka 1991. provodila sustavnu politiku uništavanja Jugoslavije nastavljajući se time na neku raniju njemačku velikodržavnu politiku. Činjenice govore drugačije: u Bonnu je 1991., tek nakon višemjesečnog oklijevanja, prevladalo uvjerenje da Jugoslavija nema budućnosti – jednako kao ni Sovjetski Savez, koji se već raspadao.

*Michael Martens je njemački novinar specijaliziran za vanjskopolitičke teme. Tijekom 1990-ih godina je živio i radio u Ukrajini, Rusiji i centralnoj Aziji. Od 2000. radi za njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), a od 2002. je dopisnik lista za jugoistočnu Europu. Kao publicist je između ostalih objavio knjige "U potrazi za junakom: priča o vojniku koji nije hteo da ubije" (Clio, 2013), te "Vatra u vatri: Ivo Andrić – jedan europski život" (Ljevak, 2020.). Trenutno radi na knjizi o raspadu Jugoslavije, gledano kroz prizmu dokumenata iz arhive njemačkog Ministarstva vanjskih poslova koji donedavno nisu bili dostupni javnosti. U okviru rada na toj knjizi je nastao i ovaj tekst koji Deutsche Welle objavljuje istovremeno s FAZ-om.