POREZ na ekstraprofit, prema kojem će sve kompanije s više od 300 milijuna prihoda plaćati dodatni porez ako su u 2022. ostvarile 20 posto veću dobit nego prethodne četiri godine, izazvao je negodovanje poslodavaca.

>> VIDEO Objavljeno tko će i koliko plaćati novi porez

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) tvrdi da će novi porez zaustaviti investicije, usporiti rast plaća i da je diskriminatoran prema velikim kompanijama. Prema procjenama Ministarstva financija, kriterije za oporezivanje novim porezom ispunjava oko 200 kompanija u Hrvatskoj, a ukupni prihod bi trebao biti dvije milijarde kuna.

Pravi obuhvat poreza, a time i ukupni državni prihod od njega, vjerojatno će biti puno veći zbog toga što je projekcija Ministarstva financija rađena na temelju poslovnih rezultata iz pandemijske 2021., dok će se za razrezivanje novog poreza uzimati poslovni rezultati iz 2022.

Pitanje je zašto vlada uvodi novi porez, i to puno šireg obuhvata od onoga koji je predložila EU. Europska komisija je 28. rujna donijela prijedlog za suočavanje država članica s visokim cijenama energije, u kojem predlaže uvođenje poreza na ekstraprofit kompanijama iz sektora nafte, plina, ugljena i rafinerija.

Iako nije zabranjeno proširivanje poreza na druge sektore, niti to Europska komisija može zabraniti, izričito se nekoliko puta u prijedlogu navodi da se predlaže oporezivanje energetskog sektora, a ne cijelog gospodarstva ili svih velikih kompanija u državi, bez obzira na sektor u kojem posluju.

Hrvatska sve zaduženija, 2023. se planira novi deficit

Razlog zbog kojega vlada i Ministarstvo financija uvode porez na ekstraprofit i proširuju ga na sve kompanije koje prijeđu godišnji prag prihoda od 300 milijuna kuna u 2022., pragmatične je naravi. Za 2023. se planira povećanje rashoda proračuna u 2023. za 2.1 milijardu eura, a manjak u proračunu će iznositi 1.7 milijardi eura, tj. 2.4 posto BDP-a.

Svaki godišnji minus u proračunu mora se pokriti dodatnim zaduživanjem, pa i onaj koji se planira ostvariti 2023. Ministar Primorac i premijer Plenković hvale se padom udjela javnog duga u BDP-u, ali to ne znači da se javni dug smanjuje i da se država apsolutno razdužuje.

Udio javnog duga u BDP-u, što je glavni pokazatelj zaduženosti nacionalnog gospodarstva, može padati a da se dug povećava. To se događa ako rast BDP-a premašuje rast javnog duga pa se tako stvara iluzija razduživanja. Ali ne radi se o apsolutnom razduživanju, samo relativnome. Ukratko, udio javnog duga pada jer raste gospodarstvo, a ne zbog toga što se država razdužuje.

Prema podacima Hrvatske narodne banke (HNB), dug opće države je u prosincu 2019. iznosio 293.2 milijarde kuna, a u prosincu 2021. 343.8 milijardi kuna. U dvije pandemijske godine, 2020. i 2021., Hrvatska se zadužila dodatnih 50 milijardi kuna. Udio javnog duga u BDP-u je tako narastao sa 73.2 posto BDP-a na 79.8 posto BDP-a.

Ni 2021. ni 2022. se javni dug ustvari nije smanjivao, nego povećavao. Raslo je gospodarstvo pa je udio javnog duga u BDP-u padao. U prvoj navedenoj godini se ukupni dug povećao za 13 milijardi kuna, a u prvih sedam mjeseci 2022. za dodatnih 489 milijuna kuna.

Hrvatska država se za vrijeme pandemije covida-19 zadužila, taj dug nije smanjen, a u sljedećoj godini se planira novi deficit proračuna i sukladno tome novo zaduživanje.

Hrvatska će se skuplje zaduživati

S obzirom na to da dolazi kriza, za pretpostaviti je stagnaciju ili pad poreznih prihoda u 2023., što je uračunato u planirani deficit. Jedini način da se taj deficit smanji i napravi prostora za smanjivanje javnog duga je smanjivanje državnih rashoda.

Ipak, planira se suprotno. Rashodi će rasti za 2.1 milijardu eura. Taj rast rashoda je primarno rezultat rashoda za zaposlene u visini 456.7 milijuna eura i povećanja rashoda za mirovine za 512.7 milijuna eura. 

Bez ulaženja u opravdanost rasta plaća u javnom sektoru i mirovina, činjenica je da se i jedno i drugo mora od negdje financirati. A financirat će se deficitarnom državnom potrošnjom, što znači rastom javnog duga.

Ali tu se pojavljuje problem u vidu rasta cijene duga. Era jeftinog novca je završila, a prinosi na državne obveznice rastu. Trenutni prinos na desetogodišnje obveznice Hrvatske, što je glavni instrument kojim se država zadužuje, kreće se oko 3.5 posto. Cijelu 2021. je bio niži od 0.5 posto, a od početka ove godine je uslijedio rast. Hrvatska će se skuplje zaduživati nego prije.

To je čak i dobro s obzirom na svjetske okolnosti. Prinos na desetogodišnje mađarske obveznice je veći do 8.5 posto, Rumunjske 8 posto, Poljske 7 posto, Češke 4.8 posto. Razlog zbog kojeg će se te zemlje skuplje zaduživati od Hrvatske je taj što ne ulaze u eurozonu pa investitori procjenjuju da je veći rizik tih država nego Hrvatske, iako su relativno manje zadužene.

Novi porez se uvodi da bi se pokrio dio novih rashoda, sve podsjeća na 2008.

Država nije smanjila apsolutni javni dug, morat će se dodatno zadužiti da bi financirala plaće u javnom sektoru i mirovine, a zaduživanje će biti skuplje. Prijedlog Europske komisije je poslužio da bi se dodatnim porezom pokrio bar dio budućeg rasta rashoda, a dodatnih dvije milijarde kuna će biti dovoljno da se financira pola dodatnih rashoda proračuna zbog rasta plaća.

Vjerojatno će konačni iznos biti veći od dvije milijarde kuna, jer je taj iznos određen na temelju podataka iz 2021., a poslovni rezultati i ukupni prihodi će u 2022. biti bolji. Još će se država trebati zadužiti da bi pokrila deficit, ali manje nego da se ne uvodi porez na ekstraprofit.

Tvrdnje ministra financija Marka Primorca da će se porez iskoristiti za pomoć umirovljenicima s malim mirovinama i za rast dječjeg doplatka treba uzeti s rezervom. Kako je u proračunu za 2023. planiran dodatni rashod zbog rasta mirovina od 512.7 milijuna eura, prihodi od poreza na ekstraprofit će biti dovoljni za pokrivanje tek dijela tog iznosa, jer je dvije milijarde kuna 265 milijuna eura.

Porez na ekstraprofit bi mogao biti uvod u iste krive ekonomske politike kao nakon 2008., kada je Hrvatska sama sebi produžila krizu jer je u želji da se sačuva javni sektor, zaposleni u javnom sektoru i neefikasnost javnog sektora, uvodila nove poreze i zaduživala se.

To nije funkcioniralo pa su unatoč novim porezima javni prihodi padali, a potreba za dodatnim zaduživanjem sve je više rasla. U situaciji svjetske krize, kada je privatni sektor propadao, Hrvatska mu je na leđa stalno dodavala nove poreze.

Takvim načinom vođenja ekonomske politike su deseci tisuća ostali bez posla, kriza je trajala daleko više nego u ostalim državama, javni dug je narastao, građani osiromašili. Pojavljuje se opasnost da Hrvatska opet krene istim putem.