NJEMAČKA se nalazi u gospodarskoj krizi iz koje se neće brzo izvući. Više od polovice građana trenutačnu situaciju ocjenjuje lošom, ali se ipak ne boji gubitka radnog mjesta, piše tjednik Der Spiegel, a prenosi Deutsche Welle.

„Nijemci računaju s dugom gospodarskom krizom – i već je osjećaju“, naslov je objavljen u tjedniku Der Spiegel. Novinar Florian Diekmann na početku svoje analize podsjeća na rat u Ukrajini i riječi njemačkog ministra gospodarstva Roberta Habecka.

Habeck je krajem ožujka rekao da će sankcije protiv Rusije pogoršati i životni standard u Njemačkoj, da će Nijemci postati siromašniji, ali da će se društvo morati nositi s tim.

„Poruka je stigla do Nijemaca. Oni već sada osjećaju posljedice enormnog rasta cijena i smatraju da će gospodarska situacija u Njemačkoj vrlo dugo biti teška. To pokazuje i Spiegelov gospodarski monitor, anketa koju je za poznati tjednik proveo Institut za ispitivanje javnog mnijenja Civey."

Prema ovoj anketi,aktualnu gospodarsku situaciju 58 posto ispitanika vidi kao lošu. To je od početka provođenja ovih anketa (u svibnju 2017.) najveći postotak – „čak i u prvom korona-šoku u proljeće 2020. bilo je deset posto manje onih koji situaciju vide kao lošu."

„Nadalje, 71 posto ispitanih očekuje da će se ekonomska situacija tijekom narednih pet godina dalje pogoršavati, a samo 11 posto ih vjeruje da će doći do dugoročnog oporavka. I to je najveći broj pesimista otkako je „proradio“ Spiegelov gospodarski monitor.

Zanimljivo je da i pored takve krize samo 12 posto ispitanih osjeća strah od gubitka radnog mjesta. „Moguće je da je tako zbog toga što se trenutno u svakodnevici primjećuje upravo nedostatak radne snage, bilo da se radi o ugostiteljstvu, aerodromima ili zanatlijama“, piše Spiegel.

Ništa nije novo, ništa nije nepoznato, samo je – sve istovremeno

Poslijeratna Njemačka ne pamti ovakvu gospodarsku krizu. Kolumnist dnevnika Die Welt Thomas Straubhaar vidi u njoj "učinak snježne grude koja počinje razvijati svoju razornu snagu".

Taj učinak „dobro opisuje koliko je situacija postala prijeteća za Njemačku“. „Pojedinačni problemi koji ne nose veliki rizik i lako ih je savladati nagomilavaju se u katastrofu koja nosi sve pred sobom. To je ono što se u Njemačkoj može, ali ne smije dogoditi."

„U to spada borba protiv pandemije – ta borba je s drugim faktorima dovela do ograničenja proizvodnje i velikih smetnji u globalnom lancu snabdijevanja. U trgovinama odjednom nema više proizvoda kojih je ranije bilo u izobilju. Cijene rastu – prije svega cijene sirovina i građevinskih materijala."

„Ruski napad na Ukrajinu je doveo do dramatičnog porasta cijena energije. Inflacija se otima kontroli. Godišnja stopa inflacije je u lipnju dostigla 7.6 posto, to su dosad nepoznate visine. Poneko domaćinstvo već sada ne zna hoće li tijekom predstojeće zime uopće moći platiti grijanje", piše dalje Straubhaar.

„Lista katastrofalnih vijesti se svaki tjedan produžava. Pad tečaja eura izaziva strahovanja od nove krize ove valute. S vrijednošću koja povremeno pada ispod jednog dolara, euro je jeftin kao što je posljednji put bio prije 20 godina. Spekulacije o raspadu europske gospodarske i monetarne unije dobivaju na težini."

Problemi s plinom

„Trzavice oko Sjevernog toka 1 povećavaju rizik od nestašice plina. Zbog toga se mnogi boje hladne zime. Naposljetku, sve je očiglednije da će zbog ograničenja uvoza žita iz Ukrajine postati vjerojatnije gladovanje – za siromašnija društva."

Autor naglašava da nijedan od nabrojanih problema „sam po sebi ne ugrožava egzistencijalno budućnost Njemačke" i dodaje: „Ništa nije novo ni nerješivo. Naprotiv: sve je već viđeno, za mnoge stvari postoje dobro uvježbane protumjere."

„Na primjer, borba protiv inflacije povećanjem kamata, ili u energetskoj politici ponovnim posezanjem za nositeljima energije kojih (još!) ima dovoljno – kao što su ugljen ili atomska energija. Ono što je novo i vrlo opasno je istovremenost kriza, kao i pojava da između pojedinačnih negativnih događaja može doći do lančanih reakcija čije posljedice je nemoguće kontrolirati i teško procijeniti."

„Njemački model je stigao do svojih granica jer (...) hoće štititi stanovništvo od promjena i sačuvati postojeće stanje.“ Autor navodi da se često reagira prebrzo i previše nervozno, na primjer, uvođenjem dodataka za izdatke za grijanje ili uvođenjem mjesečne karte za javni prijevoz koja košta samo 9 eura.

„To je dovoljno dokaza za tezu da takve intervencije države u pravilu dolaze prekasno, nisu dovoljno promišljene i djeluju neprecizno“, piše između ostalog dnevnik Die Welt.

Atomske elektrane polako „uskrsavaju"

„Više odricanja, više rada, više dugova – hoćemo li tako izaći iz krize?“ – pitaju se novinari tabloida Bild Johannes Bockenheimer i Ralf Schuler. U nastavku konstatiraju: „Jasno je da se njemačka nalazi pred teškim godinama. Ako hoćemo održati naš životni standard, onda sada dolazi najmanje deset godina koje će biti napornije od prethodnih“, citiraju oni bivšeg šefa SPD-a Sigmara Gabriela.

„Gabriel smatra da bi trebalo produžiti radno vrijeme – i da norma postanu 42 radna sata tjedno. Na taj način bi se u određenoj mjeri mogao neutralizirati aktualan manjak radne snage."

„Činjenica je da se ministar financija Lindner (još) vehementno protivi novim željama za izdacima. Prema informacijama Bilda, on čak odbija kancelarov plan da se uvede novi paket državne pomoći od pet milijardi eura."

„Njemačka vlada sada partnerima u EU hoće poslati signal da bi za tri njemačke nuklearne elektrane moglo biti odgođeno zatvaranje, i to poslije dugog opiranja, prije svega Zelenih i SPD-a", piše list Bild.