APOSTOL Pavao je u rimskom zatvoru, a okrutni Neron šalje krvnike da mu odrube glavu. Pavao se okrenut prema istoku dugo moli na hebrejskom i razgovara s (odavno pomrlim) ocima. Potom mirno pruža svoj vrat, po kojemu ga nemilosrdno udara mač. Namjesto krvlju, egzekutor biva poprskan mlijekom, a Pavao se uskoro živ ukazuje Cezaru i nekim rimskim vojnicima.

Najznačajnija osoba kršćanstva

Tako glasi najpoznatija kršćanska legenda o smrti čovjeka koji nije bio samo jedan od apostola. Bez njegovog djelovanja kršćanstvo bi zauvijek ostalo samo jedna od židovskih sljedbi prvoga stoljeća, koje su u tadašnjim burnim zbivanjima jednostavno nestajale, ostavljajući eventualno tek slabašni trag u povijesnim zapisima.

Pavao je bio taj koji je od priča o raspetom Mesiji načinio cijeli teološki sustav i na grčkom, tadašnjem svjetskom jeziku broj jedan, propovijedao ga diljem Rimskog Carstva. On nam je ostavio i prve spise koji će napraviti i konačni rez između kršćanstva i njegovih židovskih korijena.

U svim tim aspektima Pavao je najznačajniji od svih apostola, od kojih ga razlikuje i to što imamo spise za koje znamo da ih je on pisao (dok su npr. Petrove poslanice zapravo falsifikat nepoznatih autora).

I ne samo to – Pavao je u suštini za kršćanstvo značajniji i od samog Isusa jer bez njega bi Nazarećanin ostao tek jedan od desetaka neuspjelih mesija tog vremena. Pavao je taj koji je od tragičnog raspeća napravio vijest o pobjedi nad smrću.

Lukine izmišljotine

I kad shvatite o koliko se značajnoj osobi radi, zapanji vas spoznaja da o njemu jedva da išta znamo. Mnogi pokušavaju rekonstruirati njegovu biografiju na temelju Djela apostolskih, novozavjetnog spisa koji predstavlja nastavak Evanđelja koji se tradicionalno pripisuje Luki (a realno nemamo pojma tko ga je pisao).

Pisac Djela trudi se uvjeriti nas da se radi o izvješću iz prve ruke, da je i on osobno putovao s Pavlom, ali mnoštvo detalja jasno ukazuje na to da Luka, tko god on bio, nije nikada ni vidio Pavla. Najbolje se to prepoznaje kad usporedite Pavlove govore u Djelima s njegovim izvornim tekstovima i vidite svu razliku ne samo u stilu nego i u temeljnim idejama. Pavao u svojim spisima ne govori odakle je niti spominje svoje rabinsko obrazovanje.

A zamijetite i to da Pavao ni na jednom mjestu ne govori o svom čuvenom putu za Damask na kojemu mu se spektakularno ukazao Isus. Mi iz Pavlovih spisa samo razaznajemo da je on postao kršćanin nakon objave Isusa u viziji, što je očito prvenstveno psihološki fenomen.

Za kraj, Djela nam govore i o brojnim Pavlovim čudima, a on u svojim spisima ne spominje ni jedno od njih, čak ni kada se brani od optužbi da baš i nije neki apostol.

Pavao u Rimu

Djela nastaju tridesetak godina nakon Pavlovih spisa, u vrijeme kad je racionalno pretpostaviti da je apostol već bio mrtav. Kako je umro?

O tome nam Djela ne govore apsolutno ništa. Na kraju tog spisa Pavao stiže u Rim kako bi se pred Cezarom obranio od optužbi jeruzalemskih Židova. U završnim recima kaže nam se da je u središtu Imperija ostao dvije godine, nesmetano propovijedajući. Nema ni najblažeg nagovještaja da je on tamo i stradao, nego se prilično jasno implicira da je nakon svog boravka u Rimu Pavao otišao negdje dalje.

Luka je sastavio svoj spis na temelju brojnih legendi koje je tko zna gdje i kako pokupio (isto je tako napisao i Evanđelje). Njemu očito nije bila poznata nijedna priča o tome kako je i gdje skončao Pavao. Da je ikako čuo za kakvu mučeničku smrt apostola, definitivno bi to uvrstio u svoj spis i tako postigao paralelu s Evanđeljem. Uzgred, nema ni priče o mučeničkoj Petrovoj smrti, sve će se to pojaviti puno kasnije.

"Ja se već prinosim za žrtvu"

Kršćanima krajem prvog stoljeća učinilo se skandaloznim što nemamo nikakvu bilješku o Pavlovoj (i Petrovoj) smrti. Uskoro nastaju spisi koji su trebali popuniti te ogromne rupe. Za Petra imamo nejasni nagovještaj u završetku Evanđelja po Ivanu, u zadnjem poglavlju koje je očiti dodatak izvornom Evanđelju (i pisano je najranije početkom drugog stoljeća).

Pavlova smrt se također nejasno naznačuje u Drugoj poslanici Timoteju. Autor koji se lažno predstavlja kao Pavao piše navodno iz rimskog zatvora i naslućuje da će se uskoro prinijeti "kao žrtva ljevanica". Također pred sam kraj prvog stoljeća Klement Rimski piše da je Pavao bio sedam puta u zatvoru i da je na kraju pretrpio mučeništvo pod rimskim prefektima.

Ona priča koju smo iznijeli na početku nastaje tek negdje oko 160. godine, a vi sami prosudite koliko je povijesno utemeljena. Da ne spominjemo još kasnije legende da su na mjestima gdje je Pavlova odrubljena glava odskakala nastajali izvori vode. Stoljećima kasnije imperator Konstantin podići će baziliku Svetog Pavla Izvan Zidina, unutar koje je i navodni apostolov grob.

Nitko nema pojma

U svemu ovome prepoznajemo već klasični obrazac brojnih crkvenih priča o svojim najranijim danima. Pravih izvora nema, a oni najraniji nemaju pojma kako je najznačajniji apostol završio svoj život. Kasnije se pojavljuju detaljnije priče, koje nerijetko i proturječe jedna drugoj, što samo pojačava dojam da zapravo nitko ne zna što se stvarno dogodilo. To ne smeta Crkvi da iz toga sastavi priču o apostolovoj mučeničkoj smrti i obilježi jedan grob kao Pavlov.

A čovjek je možda jednostavno umro kao što i inače ljudi umiru, bez spektakla i bez nekog dubljeg smisla.