NA BALKANU, čiji smo još uvijek dio, najviše ubija nebriga. Zapravo, pravi naziv za tu radnju je kurcobolja. Možda manje prikladan za javnu komunikaciju, ali savršen za opis kako RH brine o svojim nekretninama i imovini općenito, što je opet samo preslik kako prosječan glasač brine o državi u kojoj živi.

Ako bilo gdje u Hrvatskoj naiđete na nevjerojatno zapušten prostor na lokaciji s bilo kakvim potencijalom, možete biti sigurni da on u 9 od 10 slučajeva pripada Republici Hrvatskoj. I tu nema nikakvog problema, sve su to prostori koji su trebali biti budući uredi, trgovine i radnje desetaka tisuća prvašića koji su ove godine prvi put sjeli u klupe u Njemačkoj, Irskoj i nekim drugim državama. Zato i nema nikakvog razloga da se s tim prostorima radi išta drugo osim da ih se prepusti propadanju.

Galerija

Vjesnik nije nikakav izuzetak od pravila

Ideja kako je zgrada Vjesnika nekakav izuzetak od tog pravila i kako je netko trebao poduzeti neku radnju da ista bude uništena u skladu s njegovim interesima može biti samo konstrukt uma koji uopće ne percipira prave razmjere našeg siromaštva i rasula države.

Potpaljivanje zgrade Vjesnika zbog kojekakvih developerskih marifetluka možda bi bilo logično da je ta zgrada uopće imala ikakvu vrijednost prije požara. Još bizarnija je pomisao da bi netko mogao imati koristi od izgaranja dijela arhiva pojedinih državnih institucija, kao da je dokaz o bezakonju ikada ikoga u Hrvatskoj smjestio iza rešetaka ako je istovremeno bio vlasnik partijske knjižice ili samo simpatizer uz simbolične donacije.

Večer uoči obljetnice pada Vukovara - najlogičniji dan za požar u Vjesniku 

Nije bilo logičnijeg dana za požar u neboderu od večeri uoči obilježavanja godišnjice pada Vukovara. Taj neboder meni je u 90-ima kao dvadesetogodišnjem neobrazovanom plebejcu, istom kao što sam i danas osim po godinama, izgledao kao sjedište nekakve pismene i obrazovane ekipe koja je uspijevala smislenim sadržajem napuniti čak i papire formata koji je bio prevelik za držanje u rukama, i samim time prikladan za čitanje samo onima kojima je zaista bilo stalo do takvog sadržaja.

Vjesnik je sahranjen već odavno, a medije je u međuvremenu u potpunosti zaposjela ekipa čije poznavanje hrvatskog jezika i opće obrazovanje bi im u osamdesetima vjerojatno kupilo svakodnevno sjedenje u magarećoj klupi ili stajanje u kutu učionice i buljenje u zid. Izgaranjem Vjesnikovog nebodera možemo slobodno obilježiti kraj relevantnosti hrvatskog jezika i kraj ideje o Hrvatskoj kao nacionalnoj državi hrvatskog naroda.

Birači likova poput Bačića ukrali su nam 25 godina

Srbi su nam od '90. do danas možda ukrali 5 godina i još onih 5 koje su nam trebale da dođemo sebi od rata. Ostalih 25 godina ukrali su nam u najvećem postotku Hrvati, i to svi oni koji su iz bilo kakve koristi glasali za državu u kojoj će glavnu riječ voditi likovi poput šefa već spomenutih državnih nekretnina Bačića i njemu sličnih suvlasnika partijskih knjižica i malih spolovila.

Isti ti likovi zaslužni su i za to što će se za nekoliko godina, kada završi kriza koja će početi s nestankom novca iz EU fondova, a koje smo većinom vrhunski beskorisno potrošili, većina suočiti s činjenicom kako ulaganje u posao i nekretnine u RH baš i nije bilo pametno.

Ostat će samo uspomena

Kada se za dvadesetak godina nad Zagrebom raziđe dim iz peći i dizel automobila koje sirotinja neispravne loži krivim gorivom, ostat će samo uspomena na zemlju u kojoj su ljudi jedan kratki period zamislili da su bogati jer je postojala skupina toliko siromašnih ljudi koja je bila spremna izdaleka doći za tako male pare dostavljati u stiropor spakirane sparušene lignje i meso iz podruma s vlažnim pomfritom da nisu morali po njih ići sami.

Svima poginulima u Domovinskom ratu duboko i istinski sam zahvalan na tome što su mi omogućili da zadnji dio svog života provedem dostojanstveno kao građanin slobodne Europe i bez potrebe za razmišljanjem o polusvijetu koji se svake godine dođe pod rotacijskim svjetlima narugati svima njima u Vukovaru. Svoje misli o tome nefiltrirano sam u dijalektu već prije puno godina iznio u tekstu koji se dovoljno puta podijelio da nemam potrebu to ponovo činiti.

Na slici su poslovni prostori u vlasništvu RH u centru Splita, komercijalne vrijednosti od cca 10.000 € mjesečno koji zadnjih 20 i više godina izgledaju ovako.