Foto: Arhiva

NOVINAR i publicist Nenad Popović uputio je danas otvoreno pismo povodom stanja na HRT-u i načina na koji javni servis tretira kulturu. Pismo donosimo u cijelosti:

Pozivam svakog pojedinog člana da imenom i prezimenom javno podrži izjavu HDP-a i PEN-a, koju su potpisali Nadežda Čačinovič i Nikica Petković, o sramotnim zbivanjima na Hrvatskoj televiziji. Također vas pozivam da izrijekom, privatno ili javno - svejedno, podržite Ivu Goldsteina i Antu Tomića koji se u programskom vijeću usamljeno bore protiv definitivne degradacije te ustanove, oličene u njenom programskom šefu koji ne zna ni hrvatski, pa pola stoljeća nakon Marshalla McLuhana govori o targetnim skupinama. Na sramotu i sportske ("športske"!) redakcije te ustanove, jer izvještavajući o skijanju mogao je na Sljemenu dignuti pogled i pogledati što piše na onom transparentu na kraju staze.

No naš primarni problem nije "športska" redakcija HRT-a. Ta ustanova nas sve već dva desetljeća drži na pola sata kulture, a u tih pola sata su nas desetak godina uvjeravali da je najčitaniji hrvatski pisac Ivan Aralica. Svaki od nas plaća to godišnje sto eura. A on nas represira. Čini to prezrivom minutažom posvećenoj kulturi i književnosti, malim ustupcima kao što su emisije "Vijesti iz kulture" i nekoliko formata koje skriva po programskim shemama. HRT čini to i sustavnim onemogućavanjem vlastitih urednika i novinara u čijim bi se emisijama pojavljivali i relevantni misleći i pišući ljudi. Mislim pod tim na izguravanje Denisa Latina i ukidanje njegova formata, a o tome kako su npr. Igor Mandić i Branimir Pofuk, zajedno s emisijom, nestali s ekrana pa zamijenjeni nečim još boljim, to već podsjeća na Orwella. Branimir Pofuk je naš vodeći glazbeni kritičar, a Igor Mandić grand seigneur naše kulturne kritike.

Pišući i misleći ljudi koji, pak, po nekom staljinističkom "ključu" budu povremeno pozvani da govore na Hrvatskoj televiziji, bivaju izloženi najgrubljim diskvalifikacijama, naprimjer antisemitskim. Ono za što se inače ide u zatvor, u toj instituciji vrijedno je nategnute isprike. Iz emisije izlaziš popišan i posran, to je sve. Tko, pak, u večernjim terminima "od intelektualaca" bude pozvan, ne samo da je lakrdija, već sustavno falsificiranje kulture i znanosti u Hrvatskoj, i gore. Prosječnom gledatelju se dva desetljeća sugerira slika da se hrvatska inteligencija sastoji od poluobrazovanih idiota. Prema nama se proizvodi prezir.

Da je HRT megapostrojenje za dezavuiranja kulture, i to sistemski, pratimo već godinama po položaju kvalificiranih predstavnika kulturne i književne javnosti u HRT-ovu programskom vijeću. Prvo je Vlaho Bogišić godinama svojim intervencijama bio tamo bijela vrana i zamalo skandalozna osoba, a danas su Ivo Goldstein i Ante Tomić potpuno nemoćni i izolirani, pa svoje "izdvojene stavove" (čitaj: normalne, stavove svih nas) moraju publicirati u novinama. Konkretno: kad su suočeni s polupismenim čovjekom kojeg sistem gura pa ustoličuje za šefa programa. Uostalom, o tome koliko je sustav HRT-a aberirao, govori to što je ovaj športaš-urednik Kovačević, očigledno, izabran glasanjem zaposlenika, valjda natpolovičnom većinom. Ako dobro računam, više od 2000 ljudi, koji tog gospodina poznaju i i kad tako glasaju, znaju što rade. Naši kolege Ivo Goldstein i Ante Tomić nisu, dakle, suprotstavljeni samo jednom zaista čudesnom sastavu Programskog vijeća, već impresivnoj masi koja želi proizvoditi nekulturu, ne-televiziju - i to čini.

Mi, dakako, možemo ne gledati programe HRT-a i trpjeti je samo kao diktaturu nad novčanikom. No, nama televizija treba. Ona nam je jedini izravni put da prezentiramo ono što radimo kao pisci, kritičari, prevoditelji, urednici. Bili pri tome slavljeni ili kritizirani, potpuno je svejedno. U situaciji u kojoj su tiskani mediji privatni, privatizirani i praktički su ukinuli književnu kritiku i debatne forume kulturne javnosti - oni dodjeljuju npr. književne nagrade vlastitim namještenicima i suradnicima - u situaciji u kojoj komercijalni elektronski mediji s kulturom, a kamoli s književnošću, nemaju ništa (a zašto bi imali?), u situaciji kada se o nama (ali ne o onome što pišemo, prevodimo...) govori samo kad smo skandal, javna televizija mora biti naš medij, u mjeri u kojoj nam je jedini i u kojoj smo zemlja s kulturom.

Pogledajte si, drage kolegice i kolege, programske sheme europskih javnih televizija i opsege i terminiranje emisija posvećenih kulturi i književnosti. Naprimjer, austrijski ORF ili francuske državne kanale. Uz to, RAI, recimo, emitira masovno gledani cjelodnevni kulturni program, Francuska i Njemačka zajedno pogone cjelodnevni program ARTE, ujedinjene televizije njemačkog govornog područja pogone kulturni program 3sat, a velike njemačke javne televizije još k tome imaju posebne, samostalne kulturne kanale. Onda si pogledajte "Pola ure kulture", pa se veselite. Inače, što se tiče HRT-ova internog odnosa prema kulturi: "Vijesti iz kulture", koje jedine zapažate, uopće ne proizvodi kulturna redakcija, one su poklon informativne redakcije koja tu rubriku može svakog trenutka ukinuti, a pogotovo ako u uredništvo bane kakav športaš a la ovaj mladi programski šef, pa počne natjeravati Linu Kežić umjesto Alfiera i Šprajca. Takvi tipovi, kad čuju kultura, rado se laćaju pištolja, školovani kod Kostelića mlađeg kojem je deklarirani ideal Wehrmachtov vojnik na tenku koji juri ruskom stepom.

Ako vam je svejedno, ovo pismo je besmisleno. Ja osobno, iskreno govoreći, odavno sam se pomirio s time da ću izdavati knjige za koje nikad nitko neće čuti, da će o "mojim" (to su vaše!) knjigama izaći više prikaza u inozemstvu kad tamo izađu nego ovdje, pomirio sam se i s time da ovdje nema nikakve kritičke valorizacije knjiga i književnika, prevodilačkih i uređivačkih pothvata - osim kad interno dodijelimo nešto, kao sada Kiklopa Ireni Lukšić; pomirio sam se time da i ja čekam hoće li Teofil Pančić nešto napisati u Novom Sadu ili Beogradu jer ovdje više nitko nigdje ne piše (hvala, Teofile, na bratskoj pomoći!), pomirio sam se s time da kao urednik vrhunskim hrvatskim piscima mogu obećati samo ništa i promociju kod Jasne Kovačević u Bogdanu Ogrizoviću, a dakako i s time, da kao autor, kad napišem nešto za časopis ili novine, ne samo da ne očekujem od svog kolege urednika stvarno ništa, nego se još i nadam da ga zbog teksta neće rastegnuti kakva Hloverka ili troglodit iz Hrvatskog slova.

Ali revoltiran sam kad gledam ovaj kanibalizam na HRT-u, in vivo, a da to još rade nad lešom Siniše Glavaševića i povodom izvještaja jednog običnog vukovarskog vojnika kojeg su, kad je stigao u Zagreb, prvo mlatili dva dana, to mi dođe malo previše.

Pozdrav, glavu gore!

Nenad Popović