AMERIČKI političar i državnik Benjamin Franklin je u 18. stoljeću izjavio kako svatko onaj tko je radi vlastite sigurnosti spreman žrtvovati slobodu ne zaslužuje ni jedno ni drugo. Kroz povijest je bilo prilično malo slučajeva, uključujući i naciju kojoj je Franklin bio jedan od očeva, da neki pojedinac, stranka ili vlada nastoji te riječi shvatiti previše ozbiljno.

No, ta poslovica, bez obzira na to što predstavlja apstraktni ideal koji, vjerojatno, nikad neće biti dostignut, se svejedno može primijeniti na najnovije od mnogih iskušenja kojemu je podvrgnut šaroliki skup ekonomskih, političkih i kulturnih entiteta koji se voli nazivati "zapadnom" ili "europskom" civilizacijom.

Danska, a s njome i cijeli niz drugih europskih zemalja, je suočen s bojkotima, prosvjedima i prijetnjama koje dolaze iz islamskih zemalja zbog serije karikatura u kojima se ismijava prorok Muhamed.

Po onome što se moglo vidjeti, karikature nisu naročito nadahnute niti duhovite, te muslimani imaju opravdane razloge da se ljute. Kroz ismijavanje proroka Muhameda se omaložava cijela jedna religija, a njeni sljedbenici proglašavaju budalama, odnosno trpaju u isti koš s homicidalnim ekstremistima. Iskazivati neslaganje s tom karikaturom je nešto na što svaki musliman ima potpuno pravo.

No, pravi problem nisu karikature nego ono što su te karikature izazvale, odnosno nešto što predstavlja daleko veću prijetnju temeljima europske liberalne demokracije od šačice bezvrijednih crteža u novinama jedne male zemlje. Da je uistinu riječ samo o karikaturama, malo je vjerojatno da bi one danas bile reproducirane na naslovnim stranicama "France Soira", "Die Welta" i drugih vodećih novina u Europi i svijetu, odnosno cijela priča bi završila prije pet mjeseci kada su te karikature po prvi put objavljene.

Tako danske zastave i dalje gore, a danska veleposlanstva se i dalje gađaju kamenjem, iako se uredništvo "Jyllands-Postena" ispričalo radi karikatura. A isto se događa i s francuskim zastavama, usprkos tome što je urednika "France Soira" smijenio njegov egipatski vlasnik. Činjenica da se histerija nastavlja ukazuje na to da je u pitanju nešto sasvim drugo od ogorčenosti zbog uvrede nečije vjere, odnosno da su sporne karikature samo povod, a ne pravi uzrok.

Slično misle i neki u islamskom svijetu. Tako je jedan jordanski list objavio karikature i postavio pitanje što predstavlja veću uvredu islama - bezvrijedni komad papira ili bombaši-samoubojice koji u zrak dižu muslimanske svatove u srcu Amana. Čak je ajatolah Ali al Sistani, duhovni vođa iračkih šijita čiji se svjetonazor teško može nazvati liberalnim, izjavio kako su opravdani gnjev muslimana zloupotrijebili ekstremisti.

Razlog zbog kojeg je cijeli slučaj izazvao publicitet jest prilično neugodna spoznaja da se europski kontinent po prvi put nakon završetka hladnog rata našao upetljan u globalni ideološki sukob, odnosno da su napadnuti neki od temelja liberalne demokracije. Jedan od tih temelja jest i sloboda izražavanja čije ograničenje u svojoj prirodi jest cilj demonstracija, bojkota, odnosno eksplicitnih i implicitnih prijetnji terorističkim akcijama na tlu europskih država.

Europa je djelomično i sama kriva zbog toga što se našla u takvoj situaciji. Prethodnih je godina, nastojeći se suprotstaviti Bushu i njegovoj "neoconskoj" dogmi, stvorila vlastitu dogmu prema kojoj europski kontinent predstavlja humanu, miroljubivu i "multikulturnu" alternativu bezdušnoj i ratobornoj Americi. Ta dogma se, s vremenom, zahvaljujući licemjerju "političke korektnosti", pretvorila u suštu suprotnost načelima liberalne demokracije čiji bi Europa trebala biti autentični predstavnik.

Tako je u Europi posljednjih godina trebalo svijećom tražiti ijednog vodećeg intelektualca, političara ili medijsku ličnost - pogotovo među onima koji se vole nazivati prosvijećenim liberalima - koji bi se usudio reći ijednu iole kritičku riječ o islamu, čak i nekih njegovih tumačenja koja predstavljaju negaciju mnogih prava i sloboda koje Europljani vole uzimati zdravo za gotovo. Tako su mnogima bila puna usta Guantanama i Abu Ghraiba, dok nitko nije spominjao prisilne brakove među djecom, ubojstva iz časti ili genitalno sakaćenje žena.

Jedan od razloga je bio u tome što su Guantanamo i Abu Ghraib daleko, a sve te pojave su bile blizu Europe - zapravo u samom njenom srcu, među muslimanskim imigrantima koji su usprkos izloženosti ekonomskim i drugim blagodatima moderne europske civilizacije ostali vjerni fundamentalističkoj tradiciji. Činjenicu da prosvijećena i napredna Europa te imigrante nije uspjela integrirati je mnogima bilo teško progutati, pa je problem jednostavno šutnut u zapećak. Fundamentalisti su, pak, toga bili itekako svjesni te protumačili "europsku šutnju" kao znak slabosti, odnosno kao nesklonost da brani vlastite vrijednosti.

Od svih europskih vrijednosti koje valja braniti upravo je sloboda izražavanja najvažnija, a ona uključuje i iskazivanje stavova i ideja koje mnogi, pa čak i većina, ne žele i ne vole čuti. Onog trenutka kada se ta sloboda, pod bilo kakvim izgovorom, ograniči, čak i ako za taj izgovor - kao u slučaju povrijeđenih muslimanskih osjećaja -  postoji određeno opravdanje,  ona ne samo što gubi svoj smisao nego i otvara put za ukidanje mnogih drugih, daleko važnijih sloboda.

Prošlo stoljeće je za tako nešto dalo bezbroj primjera, od kojih je možda najbolji onaj koji je opisao Albert Einstein govoreći kako oni koji počnu sa spaljivanjem knjiga obično završe sa spaljivanjem ljudi.

Dragan Antulov