PETAR Aleksejevič Romanov najvažnija je ličnost u povijesti Rusije. Preuzeo je nevažnu zemlju na rubu kontinenta te ju u tri desetljeća transformirao u modernu silu te najvažniji politički faktor u istočnoj i sjevernoj Europi. Inspirirao se zapadnom Europom i odlučno je odbacio izolacionističke politike svojih prethodnika. U tome je svakako uspio, a od njegovog vremena više ne možemo pričati priču o povijesti Europe bez sile s istoka.

Poznat je bio po svojoj ljubavi prema plovidbi i želji da od Rusije napravi pomorsku silu. Radi ovih ambicija, Petar se uključio u jedan od najvažnijih ratova u novovjekovnoj Europi: Veliki sjeverni rat. U tom ratu nije se dokazao kao najbolji vojskovođa na svijetu, po čemu pamtimo Cezara ili Napoleona, već ga je spasila kombinacija sreće i ruske zime. 

Napravio je najveću prekretnicu u ruskoj povijesti, promijenio običaje, izgradio novu prijestolnicu, uveo julijanski kalendar, reformirao crkvu, izmijenio državnu upravu, a bavio se i pitanjem mode. 

Ipak, njegova je priča u početku bila itekako neizvjesna.

Turbulentno vrijeme carske Rusije

Petrov otac bio je Aleksej Mihajlovič. Aleksej je tijekom života imao šesnaestero djece, a ženio se dvaput. Njegova prva žena, Marija Miloslavski, okupila je oko sebe staro konzervativno plemstvo, a ona i njena grupacija propagirali su tradicionalne politike.

Druga žena, Natalija Nariškina, družila se s onim plemićima koji su često putovali u Europu, a njih su više zanimale neke nove i progresivne politike kada je u pitanju Rusija.

Aleksej Mihajlović umro je 1676. godine, kada je mali Petar slavio tek četvrti rođendan. Dvije političke frakcije okupljene oko Aleksejevih žena započele su borbu za vlast, a u idućih gotovo desetak godina događala su se odvratna ubojstva, koja su uključivala nabijanje ljudi na kolac, raskomadanje tijela ljudi i izlaganja tijela pred carskom palačom, koja su trunula tjednima. Dakle, Igra prijestolja u pravom životu.

Zanimljivo je da su ovi događaji zapravo zgadili politiku budućem ruskom caru. Petar je bio prvi sin Aleksejeve druge žene Nariškine, a njegovi mnogi učitelji i mamini prijatelji bili su ubijeni dok je on još bio maloljetan. Prezirao je Moskvu, koja je za njega predstavljala samo traumu. Taj prijezir kasnije se manifestirao izgradnjom nove prijestolnice.

Jedan od tri vladara Rusije

Borba za rusko prijestolje nakon smrti Alekseja Mihajloviča tema je za zaseban članak. Ukratko: dvije sukobljene strane su se 1682. nagodile imenovanjem Ivana V. i Petra suvladarima, ali kako su obojica bila maloljetna, regentica je bila njihova starija sestra Sofija. Ivan i Sofija bili su djeca iz Aleksejevog prvog braka, Petar iz drugog; ali situacija u Rusiji se napokon stabilizirala. 

Sofiji se, naravno, svidjela moć pa ju je htjela zadržati, no plemstvo se s vremenom sve više priklonio dvojici braće, pogotovo Petru, koji je bio zdravo, pametno i sposobno dijete. Svima je bilo jasno da je on budućnost njihovog carstva.

1689. godine Sofija je protjerana s dvora i poslana u samostan, a 1696. godine je umro i Ivan zbog bolesti, iako je imao tek 29 godina.

Premda je nominalno ruski vladar bio od 1682. godine, tek 1696. godine Petar konsolidira vlast u zemlji, postaje jedini vladar i uživa većinsku podršku ruskog plemstva. Tada je imao 24 godine.

Ljubav prema pomorstvu

Dok su se u Moskvi ubijali Miloslavski i Nariškini, Petar je odrastao u obližnjim vilama učeći o politici, matematici i povijesti. Najviše ga je fasciniralo pomorstvo i putovanja. Razvio je veliki interes za brodogradnju, a kao djetetu mu nije bilo jasno zašto njegova zemlja nema velike brodove kojima bi se mogao provozati.

Međutim, kada je postao solo vladar u svojoj zemlji, mogao je to promijeniti. Njegov politički plan bio je priskrbiti Rusiji luke na toplim morima kako bi potaknuo brodogradnju i pomorstvo. Dok je dijelio vlast s polubratom i polusestrom, Rusija se uključila u Veliki turski rat i dobila Azov, no Osmanlije su i dalje kontrolirale okolna područja, a odnosi između dvaju zemalja bili su, u najboljem slučaju, grozni. Petar je trebao drugi plan.

Veliko poslanstvo

1697. godine Petar je upravljanje zemljom prepustio svojim savjetnicima da bi otišao putovati Europom. Nije ga bilo godinu i pol dana. U Europi je nastojao ući u kontakt s europskim vladarima, ostaviti dobar dojam i pronaći saveznike za budući rat protiv Osmanskog Carstva. Isto tako su ga zanimala brodogradilišta, a dok je boravio u Nizozemskoj, čak je i radio na jednom brodogradilištu.

Carevi i plemići nisu poznati po fizičkom radu, a ne bi ni nizozemski obrtnici dali Petru da radi da su znali o kome je riječ. Međutim, nisu. Petar se u Europi predstavljao pod lažnim imenom - Petar Mihajlov - i govorio je da niži časnik.

Možda je time prevario običan puk koji je upoznao dok je putovao Poljskom, Pruskom, Nizozemskom, Engleskom i Austrijom, no osobe od važnosti u tim zemljama brzo su shvatile da se radi o novom ruskom caru. 

Shvatile su to jer bi njihovim ulicama hodao div visok malo preko dva metra. Petar je bio iznimno visok za današnje pojmove, a u svijetu kasnog 17. stoljeća njegova je visina bila groteskna. Bio je toliko upečatljiv gdje god se nalazio, a onda bi se predstavio kao "niži" časnik, što je neke čak i nasmijalo.

Ipak, kada bi došao na dvor europskih kraljeva, više se nije lažno predstavljao. Pozvao je europske vladare poput svetorimskog cara Leopolda i engleskog vladara Williama III. u rat protiv Osmanlija. 

Ali njegovi su planovi propali. Ni s kime nije uspio ostvariti savez, a sve zato što se pola Europe pripremalo za rat. Naime, španjolski kralj Karlo bio je bolestan i bez nasljednika. Svi su čekali samo da umre kako bi započeli rat koji danas znamo kao Rat za španjolsko nasljeđe. Veliko poslanstvo nije uspjelo osigurati saveznike, no Petar je štošta naučio o pomorstvu i vratio se u Rusiju sa stručnjacima koji su mu kanije bili od itekakve važnosti.

Ako već nije mogao osigurati luku na Crnom moru, Petru je bila sasvim OK i luka malo sjevernije.

Nova meta: Švedsko Kraljevstvo i Baltik

Početak 18. stoljeća Petar je dočekao s mnoštvom saveznika u Srednjoj Europi, kojima je svima bilo dosta dominacije Švedskog Kraljevstva. Švedska je u to vrijeme bila glavna sila na sjeveru - posjedovala je Finsku, Estoniju, Livoniju, Ingriju, Pomeraniju i Bremen. Bila je militaristička sila i utjecala je na unutarnju politiku Danske i Poljsko-litavske Unije. Njom je vladao mladi kralj Karlo XII.

Rat je počeo totalnim porazom Petrovih saveznika u Europi, koji su brzo kapitulirali. Petar je u to vrijeme opsjedao utvrdu Narva u današnjom Estoniji. Kada je Karlo riješio problem Danske i Poljske, uputio se prema Narvi sa samo 10.000 vojnika (Petar je imao 35 000) i u iznenadnom napadu nanio Rusiji težak poraz i tešku sramotu. Ubijeno je osam tisuća Petrovih vojnika i zaplijenjena je većina ruske artiljerije. 

Srećom po Petra, Karlo se nakon ovoga odlučio više pozabaviti pritiscima na Poljsku, smatrajući nevažnu Rusiju najmanjom prijetnjom u cijelom ratu. Bila je to najveća Karlova pogreška i vjerojatno razlog zašto danas u Europi veću težinu imaju odluke u Moskvi, a ne u Stockholmu. 

Gradnja na kostima

Petar je imao vremena skupiti novu vojsku i pozabaviti se vojnim reformama. Dok je Karlo ratovao u Poljskoj, Petar je osvojio par utvrda u Ingriji i 1703. godine započeo izgradnju Petropavlovska, grada koji danas znamo kao Sankt-Peterburg. Gradio ga je na teritoriju koji je službeno bio švedski, a bio je pod pritiskom da što brže napravi od novog naselja konkretnu utvrdu koja će moći odbiti napade Šveđana.

Zbog toga su seljaci koji su ga gradili umirali u ogromnom broju, a pogotovo zato što je opskrba hranom bila loše organizirana. Procjenjuje se da je umrlo barem 30.000 ljudi, a neki izvori idu i do broja od 100.000 izgubljenih života. Proces osnivanja grada često se nazivao "gradnja na kostima".

Propast Švedske

Kada je 1708. godine Karlo XII. natjerao i Poljake na kapitulaciju, okrenuo se onoj nevažnoj Rusiji da i nju napokon slomi. Poveo je kampanju protiv Petrove nove vojske i marširao Istočnoeuropskom nizinom, a u tom periodu naučio je lekciju koju su kasnije na jednako težak način naučili Napoleon Bonaparte i Adolf Hitler. 

Zima 1708./1709. jedna je od najhladnijih u povijesti Europe. Temperature na određenim dijelovima istočne Europe nisu rasle preko -30 stupnjeva mjesecima. Umiralo je na desetke tisuća stanovnika u gotovo cijeloj sjevernoj i istočnoj Europi. Kada je Karlo XII. stigao na bojište blizu Poltave, dijelovi njegove vojske već su bili umrli ili su bili kompletno neefikasni zbog gladi koja je nastupila. 

Bitka je bila velika pobjeda za Petra i Rusko Carstvo. Karlo je s ostatkom vojske pobjegao u Ukrajinu i nastavio se boriti, no uglavnom je bježao. Spasio ga je osmanski sultan, koji mu je pružao utočište, a Petar je bio toliko opijen pobjedom kod Poltave da je bahato poslao ultimatum sultanu da preda Karla ili će napasti cijelo Osmansko Carstvo.

Sultan se na njegov ultimatum samo nasmijao, a onda izašao na bojište i pobijedio Ruse. Petar je skoro bio zarobljen i ubijen, a vjerojatno bi ga zarobile Osmanlije da nije bilo diplomatskih vještina njegove druge supruge Katarine, koja je spasila stvar velikim darovima za osmanskog sultana.

Veliki sjeverni rat nastavio se do 1721. godine. Iako su Šveđani pobijedili još nekoliko puta na bojištu, nisu više imali resursa da natjeraju protivnike za pregovarački stol. Danska i Poljska su, unatoč situaciji, ponovo ušle u rat, što je dovelo u pitanje opstanak cijelog Švedskog Kraljevstva. 

Rat je završio službenom predajom Estonije, Livonije, Ingrije i dijelova Finske. Švedska je bila potpuno poražena, a Petar je napokon ostvario svoje ambicije. Sankt-Peterburg bio je "prozor u Europu", a u grad su pristizali trgovački brodovi, koji su Rusiji donijeli europsku modu i tehnologiju, no isto tako i običaje.

Najvažniji Rus

Petar je umro 1725. godine. Naslijedila ga je njegova žena Katarina I., koja je nastavila muževe progresivne politike. Rusija se nakon Petra često uključivala u ratove protiv Osmanlija, podijelila je Poljsku s Pruskom i Habsburgovcima, a odigrala je i veliku ulogu u Sedmogodišnjem ratu. Stvar je bila jasna: Rusija je postala punopravni igrač u europskoj politici.

Rusija prije Petra Velikog bila je zemlja egzotike - tamo su živjeli ljudi dugih brada koji su štovali neke stare pravoslavne tradicije, a njihovi običaji bili su nasljedstvo čak i iz mongolskog vremena. Nakon Petra Velikog, bila je to zemlja čiji su plemići studirali u Amsterdamu i Londonu, a kasnije sa svojim društvom u Petrogradu pričali francuski i njemački dok su ispijali čaj i pričali o prosvjetiteljstvu. 

Možemo argumentirati da niti jedna politička ličnost u povijesti Rusije nije toliko važna kao Petar Veliki. Bez Petrovih ambicija da Rusiju uključi u zbivanja na zapadu ne bi nikad ni pričali o djelovanju Katarine Velike, Nikole I., Aleksandra I. ili o Lenjinu i Staljinu. Njihove politike u svojoj su suštini zapravo uvjetovane odlukama gorostasa koji je baš jako htio ploviti.