ČETVRT milijuna, punih 250 tisuća pomoraca ne može se već mjesecima vratiti svojim kućama zbog pandemije koronavirusa. Među njima je u ovom trenutku i oko 1600 hrvatskih pomoraca u međunarodnoj plovidbi kojima su ugovori istekli, ali ne mogu s brodova niti znaju u koju će se luci smjeti iskrcati niti kako će kad se iskrcaju natrag kućama.

Mučna neizvjesnost

Jedan od sretnika koji se prekjučer vratio u Umag nakon što je na brodu neplanirano ostao mjesec i pol dana dulje je i drugi časnik Luka Simić. Trenutno se nalazi u dobrovoljnoj samoizolaciji, a za Index je pristao ispričati što ga je mučilo za dugih dana, tjedana i mjeseci na brodu. Ukrcao se krajem siječnja, trebao se iskrcati nakon tri mjeseca, ali korona je sve pokvarila.

“Najgora je neizvjesnost. Posao se odvija normalno, ali ni u jednom trenutku nisam znao kad ću se moći vratiti”, rekao je Simić za Index.

Nekada su ostajali na brodu i dulje od godine

Njegovih pet i pol mjeseci na brodu starim pomorcima će možda zvučati smiješno kratko, no uvjeti rada na brodovima su se drastično promijenili. 

"Kada sam se ja prvi put ukrcao, bio sam na brodu 15 mjeseci, ali ljudi se danas polome daleko više za pet mjeseci nego što sam se ja za 15. Posade su se prepolovile, posla je daleko više i ljudi su iscrpljeni”, rekao je za Index Neven Melvan, tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske. 

Provišta sve tanja

Nije samo neizvjestan povratak mučio Luku Simića u njegovoj Odiseji 21. stoljeća, da, ima i Penelopa u ovoj priči, ali o njoj ćemo kasnije.

“Po dva-tri puta dnevno su nam znali mijenjati odredišnu luku. Isplovili smo tako iz Francuske za Danku, pa su nas okrenuli za Ameriku, onda za Španjolsku, da bismo završili na sidru pred obalom Brazila. Tamo je i bilo najgore. Samo smo plutali, a provišta (namirnice op. aut.) je bila sve tanja. Sva sreća da su s nama bili Filipinci koji su vješti ribari pa su lovili ribu. Bilo je jako dobrih komada”, rekao je Simić.  

Najgori su američki piloti

Plovidba u doba pandemije se jako razlikuje od uobičajene. Davno su prošla vremena kad su pomorci imali vremena za razgledavanje luka, ali sada nije bilo ni iskrcavanja. Jedini tko je smio na brod je pilot bez kojeg nema ni uplovljavanja u luku.

“Najgori su u Americi. Popela su nam se na brod dva pilota bez maski i rukavica. Oni ne vjeruju u koronu i njima je to sve zavjera, a donesu li virus na brod i zaraze bilo koga od nas, svi smo gotovi”, ispričao nam je Simić. U drugim zemljama mjere opreza su daleko strože pa su tako i namirnice u nekim lukama dobivali bez ikakvog kontakta s ljudima s kopna. 

Ponašali se prema njima kao da su kužni

“Doveli bi barkom namirnice s broda i mi bismo ih digli i nakon toga sve dezinficirali. I to je u redu. Problem je što se prema nama pomorcima koji smo tjednima zatvoreni na brodu ponašaju kao da smo nositelji zaraze. Zapravo smo na brodovima sigurniji i nama prijeti opasnost s kopna”, rekao je Simić.

U trgovačkoj mornarici stanje više nije toliko loše iako i među njima sada ima pomoraca koji su skoro godinu dana na moru. Ako je nekome istjecao ugovor u ožujku ili travnju, a još se nije uspio iskrcati, to je već poprilično mjeseci na brodu. Predugo.

Kompanijama odgovara da ostaju na brodovima

Nekim kompanijama to i odgovara jer tako smanjuju troškove. Nemaju trošak zamjene posade ni trošak plaćenog odmora. 

“Moja kompanija je bila manje-više fer. Plaćali su nam 50 posto više za ostanak na brodu, a posade koje su nas trebale zamijeniti su plaćane po stand by aranžmanu. Najteže je zapravo Filipincima. Oni imaju loše ugovore i teško se vraćaju kući. Uz to moraju biti u karanteni i više od mjesec dana ovisno o tome kojim putem odlaze kući”, rekao je Simić.

Samoubojstva na kruzerima

Najteže je pomorcima i to takozvanoj bijeloj posadi, kuharima, animatorima, konobarima, sobarima, na kruzerima. Oni ne samo što su zapeli na brodovima nego su mnogi ostali i bez plaće.

“Mnoge su kompanije takve pomorce proglasile putnicima na kruzerima kad im je istekao ugovor. Ne naplaćuju im boravak na brodu, ali ih ni ne plaćaju. Na kruzerima ima čak i samoubojstva jer su ljudi nakon toliko mjeseci postali očajni”, rekao je Neven Melvan te ispričao slučaj otprije mjesec dana kad su tri kruzera bez putnika uplovila u Dubrovnik samo da bi vratili europske posade.

Italija odbila primiti posade

“Doplovili su s Bahama i s obala Floride. Italija ih je odbila primiti iako je među njima bilo i Talijana. Tu se Hrvatska stvarno pokazala i dozvolila iskrcaj i transfer pomoraca”, ispričao je Melvan.

“Tuga me uhvatila kad sam u kanalu Providence vidio te kruzere jedne pokraj drugih na sidru ili kako samo plutaju. Tko zna hoće li ikada opet imati putnike ili će u rezalište”, rekao nam je Simić. 

Spašavanje na Sjevernom Atlantiku

Naš sugovornik je u posljednjim danima ugovora, ne i posljednjim danima ostanka na brodu, sudjelovao i u spašavanju britanskog bračnog para čija je jedrilica teško stradala u nevremenu.

“Bilo je samo pitanje vremena kada će jedrilica potonuti. RCC Norfolk (Koordinacijski centar za spašavanje) nas je kontaktirao i obavijestio da je jedrilica u pogibelji. Sutradan smo stigli na poziciju i spasili ih, a sve je nadgledao i snimao avion američke Obalne straže. Par smo na koncu iskrcali u Rotterdamu, a jedrilicu ostavili na moru”, rekao je Simić.

Propala svadba

Tako je naš Odisej u ovome svome vijađu sudjelovao i u spašavanju života, a njegova Penelopa ga je čekala.

“Trebao sam se ženiti 20. lipnja, ali sve je odgođeno. Sad ne znam ni hoću li moći organizirati vjenčanje, ali dobro. Bitno je da sam doma. Trebao sam opet zaploviti za dva mjeseca, ali ostat ću kući četiri. Ne mogu tako brzo opet na more”, zaključio je umorni pomorac. Nazvali smo ga Odisejem, ali jednako tako smo ga mogli nazvati i Ukletim Holandezom koji prema legendi može na kopno samo jednom u sedam godina. Nadamo se da takvu sudbinu nitko od naših pomoraca neće doživjeti.