PRIJE ujedinjenja 1948. godine, Rijeka i Sušak bili su dva odvojena grada, razdvojena rijekom Rječinom. Rijeka je bila pod talijanskom upravom, dok je Sušak pripadao Kraljevini SHS (kasnije Jugoslaviji).

Ova podjela bila je rezultat političkih sporazuma nakon Prvog svjetskog rata, posebno Rapalskog ugovora iz 1920. godine, kojim je Rijeka postala nezavisna Slobodna Država Rijeka, a Sušak ostao u sastavu Kraljevine SHS. Međutim, Rimskim ugovorom iz 1924. godine, Rijeka je pripojena Italiji, dok je Sušak ostao pod jugoslavenskom upravom, s dogovorenom zajedničkom administracijom lučkih objekata.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Rijeka je bila pod talijanskom, a kasnije njemačkom okupacijom. Nakon rata, Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. godine, Italija se odrekla svojih pretenzija na Rijeku, koja je pripojena Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.

Proces ujedinjenja

Dana 1. veljače 1948. godine održani su izbori za gradska vijeća u Rijeci, čime su postavljeni temelji za spajanje Rijeke i Sušaka. Gradska vijeća oba grada predložila su Prezidijumu Hrvatskog sabora njihovo ujedinjenje. Nakon odobrenja, 12. veljače 1948. godine održana je prva sjednica Narodnog odbora Rijeke, čime je formalno uspostavljena jedinstvena administrativna jedinica.

Ujedinjenje je omogućilo integrirani razvoj grada, posebno u pogledu gospodarskih aktivnosti i infrastrukture. Luka Rijeka, koja je bila podijeljena između dva grada, sada je mogla funkcionirati kao jedinstvena cjelina, što je doprinijelo njenom bržem razvoju i povećanju prometa. Također, administrativno spajanje omogućilo je bolju koordinaciju u urbanističkom planiranju i pružanju javnih usluga.