DANAŠNJI zračni napadi na Gazu predstavljaju najveću oružanu eskalaciju izraelsko-palestinskog sukoba u posljednjih nekoliko godina. Krvoproliće kojeg Pojas Gaze – jedno od najgušće naseljenih, ali i najnasilnijih područja na svijetu – nije vidjelo još od Šestodnevnog rata 1967. godine je opravdano došlo na naslovnice svjetskih medija. Lako je doći do zaključka da današnji događaji predstavljaju ozbiljan korak unazad kada je u pitanju potraga za trajnim mirom na Bliskom Istoku.

Međutim, ma koliko prizori bombi i prolivene krvi izgledali šokantno nakon dva dana božićne utopije, oni, zapravo, ne predstavljaju ništa što, u većoj ili manjoj mjeri, nije predstavljalo banalnu svakodnevnicu na tim prostorima u posljednjih nekoliko desetljeća. I, da stvar bude još banalnija, današnje nasilje nije predstavljalo ni nekakvo posebno iznenađenje – ono dolazi nakon jednostrano otkazanog primirja i eskalacije raketnih napada iz Gaze nakon koje se određena vrsta izraelske reakcije smatrala neizbježnom.

Šokantni masovni zračni napad 

Ono što je, možda, predstavljalo iznenađenje jesu razmjeri krvoprolića, kao i način na koji se eskalacija manifestirala. Većina pratitelja bliskoistočnih zbivanja je predviđala veliki, ali po ciljevima ograničeni, kopneni napad s ciljem da se neutraliziraju položaji s kojih se rakete Kassam ispaljuju na Izrael. Možda će do toga doći, ali je prije toga svijet šokiran masovnim zračnim napadom koji ne odaje dojam "kirurške" niti ograničene operacije, te koji će bez svake sumnje kod Arapa i Palestinaca izazvati nasilnu reakciju.

U međuvremenu se ovi događaji moraju promatrati iz jedne malo šire perspektive, odnosno sa spoznajom da je u današnjem svijetu danas daleko više neizvjesnosti, a samim time i opasnosti, nego što je to slučaj bio prije dvije godine, kada je Izrael bio upetljan u ratu u Libanonu. Izraelsko-palestinski sukob, koji danas ulazi u jednu novu fazu, zapravo je dio šireg arapsko-izraelskog sukoba koji je, pak, dio još šire i kompliciranije bliskoistočne slagalice.

Globalno preslagivanje snaga?

U toj slagalici postoje neki novi elementi kao što su iscrpljenost SAD mezopotamskom krvavom pustolovinom, Iran koji je sve bliži statusu nuklearne sile, a sve u sjeni globalnog preslagivanja čiji bi katalizator mogla biti velika financijska kriza.

I upravo zato se na današnje događaje ne smije gledati isključivo kao još jednu žalosnu epizodu stare bliskoistočne "sapunice", nego i kao mogućnost da se pažnja ne samo javnosti, nego i svjetske diplomacije, skrene s vremensko-prostornih koordinata odakle bi svjetskom miru mogla prijetiti mnogo ozbiljnija opasnost. Ako nas je povijest u stanju išta naučiti – a to uključuje i prošlu godinu – onda je to vjerojatnost da će velike krize izbiti tamo gdje ih nitko ne očekuje.

Jedno takvo mjesto je Južna Azija gdje se u sjeni blagdanske euforije počelo sve otvorenije zveckati oružjem. Svjetska javnost i mediji još uvijek nisu kalibrirani za mogućnost da dođe do rata između dvije nuklearne sile, iako je među njima jedan pravi – iako, srećom, ograničeni – oružani sukob vođen još prije devet godina. A da je on danas vjerojatniji nego što je to bio tada govori i Reutersova analiza prema kojoj bi indijskoj ekonomiji prešaltavanje na ratnu proizvodnju moglo nadoknaditi sve gubitke izazvane padom potražnje izazvanim globalnom recesijom.

Glupost se ne smije podcijeniti

Prva reakcija koju bi takva zamisao mogla izazvati jest da je riječ o gluposti. Međutim, povijest – uključujući i ove nesretne prostore – je previše puta pokazala da se glupost nikada ne smije podcijeniti.

Dragan Antulov