U SVJETLU recentnih izjava predsjednika Emmanuela Macrona o mogućem upućivanju francuskih kopnenih snaga u Ukrajinu kako bi se po svaku cijenu osiguralo da Rusija ne dobije rat, otvaraju se mnoge nedoumice i pitanja, od kojih je, po mom dubokom uvjerenju, jedno ključno.

Može li nuklearna velesila uopće izgubiti rat? Imajući u vidu ratove koje su, na primjer, Sjedinjene Države vodile u Vijetnamu ili Afganistanu odnosno bivši SSSR također u Afganistanu, moglo bi se ustvrditi da je to apsolutno moguće. Ipak, uz jednu krucijalnu ogradu. Nuklearna velesila mora procijeniti da gubitak takvog rata ne znači ugrozu njene egzistencije ili vitalnih interesa (koje je spremna braniti svim sredstvima), iz čega proistječe pretpostavka da neće posegnuti za djelovanjem u cilju promjene karaktera rata. Drugim riječima, neće uporabiti oružje za masovno uništenje. 

Putinova izjava na početku rata 

Ako se prisjetimo onoga što je predsjednik Putin izjavio na početku ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, kada je upozorio treće strane da se ne miješaju u ukrajinski konflikt, jer će Rusija u tom slučaju uporabiti sva raspoloživa sredstva odnosno da će svaki pokušaj opstrukcije „voditi do posljedica na koje niste naišli nikada u svojoj povijesti“, onda bi i najvećim skepticima trebalo biti jasno da Putin svojoj „specijalnoj vojnoj operaciji“ ili točnije rečeno brutalnoj invaziji na suverenu i međunarodno priznatu članicu UN-a daje posebnu dimenziju koju iz različitih razloga (povijesnih, sigurnosnih ili geopolitičkih) povezuje s „višim interesima“ ruske države i naroda.  

Praktički, rat u Ukrajini je od strane Kremlja podignut na razinu egzistencijalnog opstanka države, što je iz perspektive pozitivne ruske nuklearne doktrine dovoljan razlog za uporabu oružja za masovno uništenje. Naravno, ako ruskom porazu doprinesu „sile sa strane“. 

Svjesni prethodno iznesenih činjenica, dužnosnici vodećih zemalja Zapada i NATO saveza promptno su reagirali na izjavu predsjednika Macrona. U priopćenjima za javnost jedan za drugim su potvrdili da ni njihove zemlje pojedinačno, ali ni NATO savez ne razmatraju opciju slanja vojnika u Ukrajinu. U konačnici je reagirao i francuski šef diplomacije, Stephane Sejourne, koji je objašnjavajući izjavu francuskog predsjednika rekao da je Macron mislio na slanje vojnika u Ukrajinu s neborbenom misijom (specijalizirane postrojbe za uklanjanje mina, kibernetičku obranu ili proizvodnju oružja na licu mjesta).

Čega se Europljani i Amerikanci plaše?  

Ruska Federacija je promijenila i prilagodila nuklearnu doktrinu države koju je naslijedila kako bi odgovorila na nove sigurnosne izazove u svijetu nakon završetka Hladnog rata. Također, ruski vojno-politički stratezi su 1993. godine eksplicitno odbacili obećanje bivšeg SSSR-a da neće biti strana koja bi prva uporabila nuklearno oružje u bilo kom sukobu, dijelom zbog svijesti o slabosti svojih konvencionalnih snaga u to vrijeme. Zapravo, tijekom proteklih par desetljeća revidirani su kompletna vojna doktrina i koncept nacionalne sigurnosti, i to u nekoliko navrata, s uzastopnim verzijama najviših vojnih agendi u 1990-im, na temelju čega su zapadni promatrači mogli konstatirati da će se Rusija u bliskoj perspektivi više oslanjati na raspoređivanje, zastrašivanje i moguću uporabu nuklearnog oružja. 

Na primjer, koncept nacionalne sigurnosti iz 1997. godine dopuštao je uporabu nuklearnog oružja „u slučaju prijetnje postojanju Ruske Federacije kao neovisne i suverene države“. Vojna doktrina objavljena nekoliko godina kasnije proširila je okolnosti u kojima bi Rusija mogla uporabiti nuklearno oružje, uključujući situacije kada je njegova uporaba neophodna kao odgovor na napade oružjem za masovno uništenje protiv Rusije ili njezinih saveznika te kao nužna reakcija na "agresiju velikih razmjera korištenjem konvencionalnog oružja u kritičnim situacijama za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije“.

Nedoumice kod vojno-sigurnosne zajednice na Zapadu 

Prethodno spomenute revizije ruske nuklearne doktrine otvorile su brojne nedoumice kod vojno-sigurnosnih dužnosnika diljem svijeta, posebno u Sjedinjenim Državama. Postavilo se pitanje jesu li izmjene doktrine zapravo deklariranje Rusije o namjeri preventivne uporabe nuklearnog oružja u regionalnom ratu ili je riječ o odgovoru na uporabu nuklearnog oružja u širem sukobu. Tumačenje Nikolaja Patruševa, čelnika ruskog Vijeća sigurnosti, koje je objavljeno sredinom 2009. godine, izazvalo je dodatnu zabrinutost Zapada. Patrušev je u spomenutom priopćenju nagovijestio da bi Rusija, na temelju učinjenih revizija, imala mogućnost i pravo pokrenuti „preventivni nuklearni udar protiv agresora koji koristi i konvencionalno oružje u sveobuhvatnom, regionalnom ili čak lokalnom ratu“.  

Pa ipak, kada je 2010. godine, Rusija ažurirala svoju vojnu doktrinu, nije izričito predvidjela preventivnu uporabu nuklearnog oružja. Umjesto toga, u doktrini je navedeno da Rusija „zadržava pravo uporabe nuklearnog oružja kao odgovor na korištenje nuklearnog ili drugih vrsta oružja za masovno uništenje protiv nje i (ili) njezinih saveznika te također u slučaju agresije na Rusku Federaciju uključujući i agresiju uporabom konvencionalnog oružja u slučaju kada je ugroženo samo postojanje države“. Komparirajući dvije prethodno spomenute verzije analitičari su ustvrdili da se Rusija ipak odlučila za sužavanje uvjeta za uporabu nuklearnog oružja.

Temeljni dokument o uporabi nuklearnog oružja

Rješenja u vezi uporabe nuklearnog oružja u vojnoj doktrini iz 2014. godine, koja su definirali najsposobniji vojni stratezi pod Putinovim „budnim okom“, slična su onima u doktrini iz 2010. godine. Međutim, početkom lipnja 2020. godine, Rusija je objavila novi dokument pod nazivom "O temeljnim načelima državne politike Ruske Federacije u vezi nuklearnog odvraćanja", u kojem su navedene prijetnje i okolnosti koje bi mogle dovesti do ruske uporabe nuklearnog oružja.

Ovaj dokument posebno naglašava da Rusija „nuklearno oružje smatra isključivo sredstvom odvraćanja“. Navodi se da je ruska politika nuklearnog odvraćanja „po prirodi obrambena, usmjerena na održavanje potencijala nuklearnih snaga na razini dovoljnoj za nuklearno odvraćanje te da jamči zaštitu nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta države odnosno odvraćanje potencijalnog protivnika od agresije na Rusku Federaciju i (ili) njezine saveznike“. 

Također, u dokumentu piše da Ruska Federacija raspolaže vojnim kapacitetima koji mogu „nanijeti zajamčeno neprihvatljivu štetu potencijalnom protivniku u bilo kojim okolnostima“. Dokument dalje navodi niz prijetnji s kojima bi se Rusija mogla suočiti i okolnosti pod kojima bi mogla razmotriti uporabu nuklearnog oružja.

Prijetnje i okolnosti koje mogu dovesti do uporabe nuklearnog oružja

Eksplicitno se naznačuje da bi Rusija mogla odgovoriti nuklearnim oružjem kada dobije „pouzdane podatke o lansiranju balističkih projektila koji napadaju teritorij Ruske Federacije i (ili) teritorij njezinih saveznika“ te kao odgovor na „uporabu nuklearnog oružja ili drugih vrsta oružja za masovno uništenje od strane protivnika protiv Ruske Federacije i (ili) njezinih saveznika“. 

Također bi mogla odgovoriti nuklearnim oružjem nakon „napada protivnika na kritične vladine ili vojne točke Ruske Federacije, čije bi ometanje ili uništenje potkopalo akcije odgovora nuklearnih snaga“ ili na „agresiju na Rusku Federaciju uz uporabu konvencionalnog naoružanja kada je ugroženo samo postojanje države“.

Može li poraz u konvencionalnom ratu eskalirati u nuklearni sukob?

Kao i kod prethodnih sličnih dokumenata, ovaj dokument ne sadrži prijetnju preventivne uporabe nuklearnog oružja tijekom konvencionalnih sukoba. Međutim, njegovim detaljnim tumačenjem zapadni vojni analitičari nisu bili u mogućnosti u potpunosti odgovoriti na pitanje bi li Rusija na pragu poraza u pretpostavljenom konvencionalnom ratu sukob eskalirala u uporabu nuklearnog oružja. Ako se pođe od teze da Kremlj gubitak konvencionalnog rata tumači kao ugrozu postojanje ruske države, onda je, prema logici napisanog u doktrinama, uporaba nuklearnog oružja za njih, ali i za cijeli svijet neminovnost. Apsolutno sam uvjeren, za razliku od nekih drugih promatrača, da se ovom logikom služe trenutačni kreatori vanjsko-sigurnosne politike u Kremlju kada je u pitanju ne pretpostavljeni ili izmaštani nego stvarni rat u Ukrajini. Naravno, sve prethodno navedeno ide uz uvjet da iza ukrajinske pobjede stoji Zapad bilo izravnim ili neizravnim - ali odlučujućim vojnim učešćem. 

Zastrašivanje i odvraćanje  

Važno je napomenuti da u jednom svom segmentu ovaj dokument predviđa i „sprječavanje eskalacije vojnih akcija u slučaju vojnog sukoba te njihovo okončanje pod uvjetima koji su prihvatljivi za Rusku Federaciju i (ili) njezine saveznike“. Analitičari su procijenili kako to znači da bi Rusija mogla prijetiti eskalacijom nuklearne uporabe u smislu odvraćanja od sukoba koji bi ugrozio postojanje države. 

Učestale izjave ruskih dužnosnika iz Putinovog bliskog okruženja u pravcu nuklearne eskalacije tumače se, prije svih, u Pentagonu kao sukladne prethodno spomenutom zastrašivanju i odvraćanju (eskalacija zbog deeskalacije). Međutim, i dužnosnici u Pentagonu, ali i drugi visoki dužnosnici na Zapadu moraju biti krajnje oprezni u izjavama i djelovanju u cilju pomoći Ukrajinu, ali i izbjegavanju izravnog konflikta s Rusijom koji bi vodio nuklearnoj kataklizmi i kraju civilizacije kakvu poznajemo. 

Dakle, jedino u slučaju neizravne uključenosti Zapada u sukob za koji bi Rusija procijenila da nije prešla rubnu liniju odlučujućeg učešća (što je krajnje opasna i riskantna „igra“), a ogleda se u daljnjem naoružavanju Ukrajine, postoji mogućnost da Rusija u ratu prođe kao, na primjer, Sjedinjene Države u Vijetnamu ili Afganistanu. Bude poražena.     

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala