Može li Hrvatska ponovno pokrenuti proizvodnju cjepiva?
MEŠETARENJE cjepivom protiv koronavirusa diljem svijeta je obilježilo početak ove godine. Pored svih dramatičnih implikacija u međunarodnoj politici i trgovini, ono je svim zemljama i njihovim vladama poslalo poruku o nužnosti njihova većeg oslanjanja na vlastite resurse (i) u zdravstvu. Hrvatskoj se takva spoznaja nametnula uz lošu perspektivu vakcinacijskog, uvjetno rečeno, suvereniteta i samostalnosti, piše DW.
Ipak, je li moguće u RH zamisliti obnovu javnih resursa kao što su nekoć bili Imunološki zavod i Pliva? Naravno, uz primjerenu istraživačku i razvojnu djelatnost, te licence i proizvodne linije iz kojih bi se moglo najaviti bitku i prijetnjama kao što je covid-19. Jedan bivši ministar zdravstva RH s kojim je DW porazgovarao o tome, iako nije želio da mu se objavi ime i prezime, smatra da to više realno nije ostvarivo: "Premaleni smo i ekonomski preslabi. Dok se nešto moglo učiniti, nije bilo političkog interesa. Bilo je zanimanja iz Indije, da se s Imunološkim organizira neka vrsta javno-privatnog partnerstva, ali to je ignorirano."
Medicina kao brodogradnja
"Vratiti se natrag u tu igru, još je puno teže nego što bi bilo ostati u njoj", dodao je on, "pa tako, naprimjer, sam povrat proizvodnih dozvola ne bi trajao manje od tri do pet godina. Da ne govorim o posjedu svih potrebnih tehnologija i pogona. A cjepivo protiv gripe, recimo, pravi se u samo tri tvornice na čitavom svijetu, ako dobro pamtim."
Podjednako pesimističnim, međutim, pokazao se i Ognjen Brborović s Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On se prisjetio kako je svojevremeno, u funkciji predsjednika komisije za odobravanje medicinskog kanabisa, apelirao da se u takav posao uključi baš Imunološki zavod.
Tako bi ta u Hrvatskoj jedinstvena ustanova dobila jednu pouzdanu proizvodnu i tržišnu nišu s kojom bi lakše opstala.
"No i ta je ideja sprčkana, ne samo zbog prethodnih nedaća s politički kontaminiranim i čak kriminalnim vođenjem Imunološkog. Na isti način se u nas upravljalo gotovo svime državnim, tj. u javnom sektoru. Slično se dešavalo s brodogradnjom, recimo, i Brodarskim institutom", kaže Brborović.
"Uostalom, te grane bile su projektirane u jednoj znatno većoj državi", nastavlja ovaj profesor medicine, "a najveći dio proizvodnje ipak je bio namijenjen izvozu. No danas nema ni podrške izvoznicima."
Nadalje, kako je pojasnio, došlo je i do kardinalnog prekida kontinuiteta u prijenosu znanja, ne samo u unapređenju proizvodne tehnologije ili administrativnom statusu. Naposljetku, bez obzira na medijska propitivanja, u Hrvatskoj političke okolnosti i dalje nisu na strani razvoja, kamoli zaokreta.
Pandemija vrednuje lokalnu proizvodnju
"Mislim sve najgore o Viktoru Orbánu, osim što on ipak zna usmjeriti određene ekonomsko-političke procese na opću korist u svojoj zemlji, kao i prema svom interesu. Tako je registrirao i rusko cjepivo mimo EU-a, dok su u nas već dugo odbačeni uvjeti za samu pretpostavku da bismo mogli imati vlastito", dometnuo je Ognjen Brborović.
No pritom upada u oko još jedna činjenica: ako je politička konstelacija glavna zapreka za takav razvoj, onda bi on postao moguć u slučaju drukčije politike. Naravno, riječ bi bila o kopernikanskom obratu, s Hrvatskom koja se posvećuje domaćoj proizvodnji i drži do svoje znanstvene pameti, a ne samo do profitnog rezona s kojim se politička vrhuška dosad najbolje slagala.
Povrh svega valja uočiti da sadašnje stanje hrvatske industrije – u medicini ili brodogradnji, svejedno – doista može značiti objektivno razvojno ograničenje. No prečesto se zaboravlja da je nevoljkost za razvoj postojala i prije, dok su industrijski resursi još bili u relativno pristojnoj formi. A danas medicinsko-znanstveni potencijal jedne Kube, primjerice, Hrvatskoj izgleda kao nedostižan cilj.
"Nakon toliko godina odugovlačenja s odlukom o smjeru u kojem treba razvijati Imunološki zavod, teško je zamisliti da se on, pogotovo u kratko vrijeme, može vratiti na staro", rekla je o tome Ana Vračar iz Baze za radničku demokratizaciju (BRID), analitičarka javnozdravstvenih politika.
Ona pritom ne smatra da takva situacija mora značiti kako lokalnu, a pogotovo javnu proizvodnju treba u potpunosti prekrižiti: "Vidimo da je njena važnost zbog pandemije naglo prepoznata i da pozivi na jačanje proizvodnih kapaciteta dolaze s različitih strana, od Svjetske zdravstvene organizacije do pojedinih europskih političkih stranaka, poput britanske Laburističke partije pod vodstvom Jeremyja Corbyna."
Fatalna ovisnost o velikim farmaceutskim kompanijama
"Naravno da bi ponovno pokretanje lokalne javne proizvodnje u Hrvatskoj moralo izgledati bitno drugačije od one u, naprimjer, Engleskoj", procijenila je Vračar, "i da bi bilo potrebno uložiti užasno puno sredstava kako u ljudske kapacitete, tako i u pogone. Ali, ukoliko ozbiljno razmatramo izgradnju drugačijeg sustava zdravstva, ulaganje u ovakve stvari mora biti na stolu."
Vračar zaključuje da je pandemija koronavirusom i Hrvatskoj pokazala mnogo toga, pogotovo to da oslanjanje na dobru volju velikih farmaceutskih kompanija može biti opasno. Po njezinu mišljenju, pronalazak alternativnih rješenja je neophodan pa nema razloga da se alternativna rješenja ne temelje na resursima kojima je Hrvatska raspolagala praktično sve donedavno.
Može se takvo razmišljanje činiti idealističnim, a može se dogoditi i to da se - u okolnostima krajnje prijetnje po zdravlje jedne zemlje i opstanak njezine ekonomije - već uskoro na to počne gledati kao na dugoročno jedini preostali realizam.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati