KRAJEM 1990-ih Island je bio suočen s vrlo zabrinjavajućim trendovima među mladima. U to vrijeme islandski su tinejdžeri, unatoč relativnom bogatstvu, sigurnosti i obrazovanosti društva, prednjačili u Europi po konzumaciji alkohola, cigareta i kanabisa.

Godine 1998. gotovo polovica 15-godišnjaka izjavila je da se opila barem jednom u proteklih mjesec dana. Svaki četvrti tinejdžer pušio je svakodnevno, a 17 posto ih je već imalo iskustva s kanabisom. Ti podaci smještali su Island na sam vrh Europe po štetnim navikama mladih.

No danas, 20-ak godina kasnije, Island se nalazi na potpuno drugom kraju ljestvice. Isti pokazatelji koji su nekoć zabrinjavali sada su primjer uspjeha: manje od pet posto mladih pije alkohol, pušenje je gotovo nestalo, a eksperimentiranje s drogama znatno je opalo.

Dugoročan pristup – Islandski model

Transformacija koja se dogodila nije rezultat slučajnosti niti jedne kampanje, već sustavnog, dugoročnog pristupa koji je danas poznat kao „Islandski model prevencije", a koji se sve više primjenjuje diljem svijeta pod imenom Planet Youth.

Temelj promjene bila je jednostavna, ali dotad neuobičajena ideja: rješenje se ne nalazi u kažnjavanju i moraliziranju, nego u stvaranju okruženja koje mladima nudi bolji izbor.

Pravi temelji ovisnosti

Pokretač modela bio je znanstvenik i psiholog Harvey Milkman, koji je već 1980-ih radio na istraživanjima o psihološkim osnovama ovisničkog ponašanja.

Njegova je teza bila da se ovisnosti često razvijaju ne zbog kemijske prirode supstanci, nego zbog želje za promjenom unutarnjeg stanja – stresa, dosade, tjeskobe. To je značilo da ako mladima možemo ponuditi zdravije načine za postizanje tih istih promjena raspoloženja, možemo prevenirati sklonost ovisnostima.

Istraživanje problema

Island je tu teoriju pretočio u praksu nizom konkretnih mjera.

Prvi ključ bilo je prikupljanje podataka. Od 1997. nadalje, vlasti su počele provoditi godišnja anonimna istraživanja među učenicima u dobi od 10 do 20 godina. Anketirali su desetke tisuća mladih o tome kako provode slobodno vrijeme, koliko su povezani s roditeljima, sudjeluju li u sportu, koliko im je dosadno, gdje se okupljaju i sl. Ti podaci omogućili su stvaranje vrlo precizne slike o tome što točno mladima treba i koje rizične obrasce treba adresirati.

Restriktivne mjere

Nakon toga, Vlada je – u suradnji s lokalnim zajednicama – uvela niz mjera. Smanjeno je dopušteno vrijeme za boravak mladih vani, osobito navečer.

Prof. dr. sc. Nina Pavlin-Bernardić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da, među ostalim, "djeci mlađoj od 13 godina nije bilo dopušteno biti vani bez nadzora nakon 20 sati, a djeci od 13 do 16 godina nakon 22 sata, ljeti do ponoći".

Roditelji su bili poticani da s djecom provode više vremena, potpisuju "ugovore o ponašanju" i međusobno se povezuju kroz škole i zajednice. Zabranjeno je oglašavanje alkohola i cigareta, a dobna granica za kupnju tih proizvoda strogo je kontrolirana.

Poticajne mjere

Najvažniji korak, međutim, bila je izgradnja opsežne mreže aktivnosti za mlade.

Pavlin-Bernardić kaže da su „islandski znanstvenici u suradnji s Milkmanom primijenili njegove ideje o tome da mladi trebaju konstruktivne izvore uzbuđenja, pripadnosti i smisla, umjesto da ih traže kroz alkohol, droge i rizična ponašanja".

Država i općine stoga su ulagale u sportske dvorane, glazbene škole, umjetničke centre i razne klubove, s idejom da se svakom djetetu omogući sudjelovanje u barem jednoj organiziranoj izvannastavnoj aktivnosti. Roditeljima je osigurana financijska potpora da plate članarine.

Tako su tinejdžeri, umjesto da večeri provode na ulici, svoje slobodno vrijeme sve više počeli koristiti za sport, glazbu, kazalište i druge kreativne sadržaje.

Uvažavanje lokalnog konteksta

Pritom je ključno bilo to da ništa nije nametnuto odozgo bez razumijevanja lokalnog konteksta. Svaka općina mogla je odlučiti koje će aktivnosti podržavati, a roditelji i učitelji bili su redovito uključeni u interpretaciju podataka i donošenje odluka. Time je stvoren osjećaj zajedničke odgovornosti i povjerenja, što je bilo presudno za dugoročan uspjeh.

Izvanredni rezultati

Rezultati su bili izvanredni. Već do 2003. godine, samo pet godina nakon početka programa, udio mladih koji su pili pao je za trećinu.

Do 2016. godine brojka je pala s 42% na 5%. Pušenje se spustilo s 23% na 3%, a uporaba kanabisa sa 17% na 7%. Sve to dogodilo se bez kaznenih mjera, bez stigmatizacije mladih i bez uvođenja drastičnih zabrana.

Ključevi uspjeha

Stručnjaci koji su analizirali islandski model ističu nekoliko ključnih razloga njegova uspjeha.

1. Sve je temeljeno na znanosti – od psihološke teorije do konkretnih statističkih podataka o uspješnosti intervencije.
2. Model je osjetljiv na društveni kontekst: ne pokušava "popravljati" mlade, nego im daje alate da sami izaberu zdravije načine ponašanja.
3. Model uključuje cijelu zajednicu – škole, roditelje, lokalne vlasti, medije itd.
4. Model nudi zamjenu – mladi ne ostaju bez sadržaja, nego dobivaju bolju alternativu.

I konačno, riječ je o dugoročnom pristupu – promjene nisu bile brze, ali su bile održive.

Pavlin-Bernardić kaže da se tako pokazao istinitim citat Harveyja Milkmana: „Djecu ne popravljamo tako da popravljamo njih, već tako da popravimo okruženje u kojem odrastaju."

Model se širi svijetom

Danas se islandski model proširio u više od 30 zemalja, od Norveške do Čilea, Irske i SAD-a. Program Planet Youth djeluje kao savjetodavna platforma za lokalne vlasti koje žele provesti sličan pristup. Iako su konteksti različiti, osnovna poruka ostaje ista: prevencija ne funkcionira kroz strah i zabranu, nego kroz razumijevanje i podršku.

Island je tako pokazao da čak i duboko ukorijenjeni društveni problemi, poput ovisnosti među mladima, nisu neizbježni. Uz znanost, socijalnu osjetljivost i političku volju, moguće je stvoriti društvo u kojem mladi biraju zdravlje, povezanost i osobni razvoj – ne zato što moraju, nego zato što im je to jednostavno bolja opcija.

Pavlin-Bernardić ističe da je bitno da lokalne vlasti koje prihvate ovaj pristup uključe sve elemente modela, a ne samo neke.

"Primjerice, vrlo je važno da navedene aktivnosti mladima budu besplatne i dostupne u njihovoj blizini, a ne da ih roditelji trebaju plaćati, jer bi to isključilo mlade slabijeg imovinskog statusa."

Problem intenzivnije konzumacije kanabisa

Međutim, istraživanja također pokazuju da iako je sve manje mladih Islanđana koji eksperimentiraju s kanabisom, među onima koji ga ipak koriste raste udio intenzivnijih korisnika – tj. onih koji ga konzumiraju često ili redovito.

To znači da se ukupna prevalencija smanjila, ali da je kod manjeg broja korisnika kanabis postao češći oblik ponašanja ovisničkog tipa. To ukazuje na potrebu da se programi prevencije usmjere ne samo na smanjenje broja korisnika nego i na ranu intervenciju kod intenzivnijih.