MLADA doktorica Elena Hegna trenutno je na specijalizaciji u Općoj bolnici Pula. Njezino opredjeljenje je neurologija, a zanimanje prema ovoj grani medicine otkrila je još za vrijeme studija u Rijeci, a sve zbog, kako nam je kazala, zainteresiranosti za proučavanjem složenosti ljudskog mozga te neistraženih mogućnosti ovog područja medicine.

Kao stručnjakinja kojoj su glavni prioriteti pravovremena dijagnostika i zbrinjavanje hitnih slučajeva, kaže da u svom radu cijeni timsku suradnju i podršku kolega, znajući da međuljudski odnosi često čine razliku između kaosa i kontrole u stresnim situacijama, kojih u ovom poslu ne manjka. 

U intervjuu za Index, 27-godišnja doktorica Elena Hegna podijelila je svoje iskustvo, izazove i ključne trenutke koji su obilježili njen dosadašnji rad, ali i osobne priče koje su oblikovale njen profesionalni put na kojemu je iz Slavonije došla u Istru.   

Što vas je potaknulo da se odlučite za ovu karijeru? 

Vrlo rano tijekom obrazovanja znala sam da se želim baviti medicinom. Tijekom fakulteta odabir neurologije došao je prirodno jer me oduvijek zanimala složenost ljudskog mozga i sav njegov dosad neistražen potencijal. Neurologija je područje u kojem se konstantno otkriva nešto novo i ima puno mjesta za daljnji napredak.

Rodom ste iz Slavonije, studirali ste u Rijeci, a sada ste na specijalizaciji u Puli. Kako ste došli u Istru? 

Upisala sam Medicinski fakultet u Rijeci, gdje sam upoznala dečka koji je iz Istre. Nakon završenog fakulteta prvo sam se zaposlila u Rijeci jer je nudila više prilika od mog rodnog mjesta. Imala sam sreću da sam na fakultetu dosta rano shvatila da se želim baviti neurologijom pa sam, kada se u Puli raspisala specijalizacija iz neurologije, odlučila iskoristiti priliku i prijaviti se. Dodatni plus je što se netom prije toga bolnica preselila u novu zgradu, a i po pričama sam čula da u bolnici radi puno mladog kadra. 

Koji su vam ključni prioriteti u poslu? 

Ključni prioriteti su mi pravovremeno dijagnosticiranje i zbrinjavanje hitnih životno ugrožavajućih stanja, ali isto tako mi je vrlo važno ne izgubiti empatiju i ljudski pristup prema svakom pacijentu.

Kako se pripremate za svakodnevne zadatke na poslu? Na što bi trebali biti spremni svi koji rade u vašoj profesiji?  

Trudim se u literaturi pregledati složenije slučajeve s kojima sam se susrela, ali se većina pripreme odvija u hodu jer se svaki dan susrećemo s novim izazovima. Svaka osoba koja želi raditi u neurologiji i medicini općenito mora biti spremna za konstantno učenje, multitasking i rad u organiziranom kaosu. 

Koliko su važni kvalitetni kolege i suradnja unutar tima?

Nevjerojatno su važni. Suradnja čini razliku između kaosa i kontrole. Kada ste pod pritiskom, važno je imati kolege na koje se možete osloniti – bez dobrih međuljudskih odnosa, svaki dan bi bio daleko teži.

Kako se nosite sa stresnim situacijama i pritiscima na radnom mjestu? 

Stres na poslu je neizbježan, pa se s vremenom naviknete na njega. Vrlo je važno imati kvalitetan tim na koji se možete osloniti. Također, vrlo je bitno da posao ne nosite kući i da si pronađete "ispušni ventil" izvan bolničkog okruženja. Ja osobno u slobodno vrijeme trčim, što mi pomaže kod nošenja sa stresom. 

Koje vas situacije na poslu najviše pogađaju? 

Najviše pogađaju situacije u kojima se osjećam bespomoćno. Neurologija je još uvijek relativno neistražena, zbog čega postoji puno bolesti za koje još uvijek nema lijeka, poput neurodegenerativnih bolesti gdje smo osuđeni gledati kako osoba fizički i mentalno propada, a mi nemamo puno opcija, osim omogućiti im najbolju potpornu skrb. Nedavno smo imali slučaj jedne mlade žene s iznimno rijetkom neurodegenerativnom bolesti za koju nema lijeka, koja je nažalost na kraju preminula. 

Koji su vam događaji s posla ostali posebno u sjećanju?

Nekako su mi u sjećanju ostali svi prvi događaji: prva reanimacija, prvi spašen život i prva smrt. Mislim da su to najvažniji trenuci u karijeri svakog liječnika, kada prvi put iskusimo koliko je ovaj posao zapravo stresan i koliko je važna dobra suradnja tima i međusobna potpora.

Jeste li ikada razmatrali opciju rada u inozemstvu i koji su bili razlozi za to?

Za sada još uvijek nisam razmatrala rad u inozemstvu. Inače nisam iz Pule, već iz malog mjesta u okolici Pakraca, ali su me životne prilike dovele u Istru. Obitelj mi je ostala u rodnom mjestu te mi to već teško pada. Ne mogu zamisliti koliko bi i meni i njima teško palo da se preselim još dalje, a i zadovoljna sam na trenutnom radnom mjestu. S obzirom na trenutne radne uvjete, postoji velika mogućnost da ću se u budućnosti predomisliti.