Foto: FAH, LinkedIn

U ZADNJE vrijeme čitate i slušate o dva oprječna stava, i to s jedne strane da je međugeneracijska solidarnost neodrživ model, a s druge da je sramota uopće pričati o tome kako ljudi kad ostare neće imati pravo na prihod na temelju međugeneracijske solidarnosti. Ovdje ću pokušati objektivno objasniti kako je došlo do problema.

Povijest sustava međugeneracijske solidarnosti

Međugeneracijska solidarnost je društveni dogovor da građani koji rade plaćaju porez (koji se kod nas zove prvi mirovinski stup) iz čega se onima koji su u mirovini isplaćivala socijalna pomoć u obliku mirovine. Ideja je originalno nastala u Njemačkoj za vrijeme njemačkog kancelara Otta von Bismarcka koji je prvi uveo model prihoda temeljem “solidarnosti” još u dalekoj 1889. U prvoj verziji, sustav je predviđao odlazak u mirovinu s napunjenih 70 godina, a tek kasnije je to smanjeno na 65. Da, dobro ste čuli. U XIX. stoljeću.

Kako biste dobili kontekst vremena, navest ću par podataka. U to vrijeme je stanovništvo bilo mlađe i znanstveni radovi pokazuju da je npr. očekivana životna dob u Engleskoj za građane rođene 1880. bila oko 41-42 godine (Wrigley i Schofield, 1981). Urbano stanovništvo je živjelo nešto dulje jer je imalo bolji pristup hrani i zdravstvenoj skrbi, ali je obolijevalo od drugačijih bolesti povezanih s radnim uvjetima i zagađenjem zraka. U to vrijeme je sve veći dio stanovništva radio u raznim industrijskim pogonima koji su bujali još od početka industrijske revolucije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, očekivana prosječna dob na svjetskoj razini 1900. godine je bila oko 31 godinu, a u najrazvijenijim zemljama je bila nešto ispod 50 godina. Tek polovicom XX. stoljeća se vidi porast na svjetskoj razini na 48 godina, a 2005. godine je u najrazvijenijim zemljama (uključujući RH) narasla na oko 80 godina. Do 2030. se očekuje prosječna očekivana dob u najrazvijenijim zemljama preko 85 godina.

Demografska piramida populacije je u trenutku nastanka modela solidarnosti bila skoro pravilni trokut u kojem je najbrojnije bilo mlado stanovništvo, a bilo je dosta ljudi koji ili nikad nisu doživjeli starosnu mirovinu ili su umrli unutar par godina od umirovljenja. Živjelo se teško i u sukobu s ubrzanom industrijalizacijom ovaj model mirovinskog sustava je imao zadaću pomoći ostarjelim i onemoćalim građanima da prežive jer je smrtnost starije populacije, najviše zbog neimaštine, bila znatno viša nego danas.

Ekonomski utjecaj i izgledi

Taj model je u početku polučio uspjeh jer je doista povećao standard građana starije dobi, ali je imao i negativnu posljedicu da su građani znatno smanjili štednju koja je oduvijek pratila međugeneracijsku solidarnost, pa je sustav vremenom, a naročito nakon usvajanja u državama “realnog socijalizma” izazvao potpuni prestanak osobne štednje i ovisnost o starosnoj mirovini. Najnegativnija strana sustava je što je država pasivno, a često i aktivno, promovirala stav da je to prihod na koji “građani imaju pravo”.

Kako je u početku XX. stoljeća i dalje bujala industrijalizacija i to naročito u istočnoj Europi i na jugu, sve je izgledalo kao znatno povećanje standarda stare populacije i doista mjera koja čini nemjerljivu korist općoj populaciji jer starim građanima osigurava državni prihod i tome rasterećuje mlade od financiranja ostarjelih roditelja.

Jedna od najvažnijih stvari koju sam osobno naučio u ekonomiji je da je jako lijepo imati dobre ideje, ali su u pravilu one u potpunosti nebitne. Bitan je jedino efekt koji izazivaju i ako uspijete pomiriti ideju i dobiti očekivane rezultate, onda se odličan manager. Međutim, ekonomisti su od prvih dana modela upozoravali na negativne posljedice koje će model izazvati, iako su takvi stavovi bili rijetki.

Ako pogledate brojeve, oni su ovakvi: ako imate veliki broj građana koji rade skoro cijeli radni vijek od 40 godina, ako stanovništvo umire najviše oko 10-15 godina nakon umirovljenja i ako je demografska piramida najšira u mladim populacijama (što znači da je mlado stanovništvo najbrojnije), sustav funkcionira. Međutim, trenutno u RH je zbog negativnog prirodnog prirasta i masovnog iseljavanja mladih piramida obrnuta, a očekivana životna dob je oko 85 godina, što je 20 godina nakon što je osoba otišla u punu starosnu mirovinu. Također, ako je prosječna dob umirovljenja s malo više od 30 godina radnog staža to znači da građani (koji su radili) u sustav uplaćivali oko 30 godina, odlaze u mirovinu s malo više od 55 godina i nastavljaju primati mirovinu iz međugeneracijske solidarnosti narednih 30 godina ili više. Novi podaci o kretanju broja mladog stanovništva dodatno otežavaju situaciju i zbog toga dolazi do rasprave o ovom pitanju. Porazno je da danas samo oko 12 posto stanovništva radi puni staž od 40 godina.

Budućnost - koji su mogući raspleti?

Što onda očekivati od budućnosti? Vidimo da se svi analitičari slažu da je velika vjerojatnost da za više od 20 godina više neće biti međugeneracijske solidarnosti. Ako je to tako, više je nego neodgovorno mladim ljudima koji rade i koji nisu ekonomski stručnjaci propustiti to jasno reći jer ako nemaju druge štednje čeka ih jako siromašna starost. Jako siromašna. Međutim, također je pitanje što s građanima koji idu u mirovinu u sljedećih 20 godina? Što s onima koji su trenutno u mirovini?

Skupina građana koji su već u mirovini nema izbora. Njima će država ili nastaviti isplaćivati međugeneracijsku solidarnost ili ćete imati građane koji umiru od gladi. Možda postoji prostor za prenošenje međugeneracijske solidarnosti ove skupine u oblik socijalne pomoći koja bi trebala biti korigirana obzirom na imovinu i na koju neće imati pravo nitko tko ima prihode ili potencijal prihoda da se održi bez iste (socijalni cenzus).

Skupinu koja još nije u mirovini, ali će biti najviše za 20 godina, treba najhitnije transformirati u model u kojem će se jasno reći da će oni koji idu sutra u mirovinu imati minimalnu mirovinu, a svaki danom kasnije linearno manje do 0 kn mirovine za građane koji odlaze u mirovinu za 20 godina. Jasno izračunati, a ne pričati “bit će uvijek para”. Također, računica kaže da se najhitnije mora znatno povećati radni vijek prije umirovljenja, a veliko je pitanje koliko je povećanje dobi na 67 godina dovoljno održivo i treba li se dob umirovljenja povećati na 70. Danas, ne za 20 godina.

Sve građane koji još nisu u mirovini treba svim mjerama motivirati da ulažu što više u štednju i da odvajaju za budućnost.

Koliki su izgledi da dođe to navedene transformacije mirovinskog sustava? Teško je očekivati da će najveći bazen birača među kojima su oni koji u pravilu uvijek izlaze na sve oblike izbora sami izglasati da im se smanje prava. Naročito ona “na koja oni imaju pravo”. Tko građane može natjerati da se odreknu onoga “što im pripada”? Nitko ne može i mislim da nitko niti ne treba. Svatko treba slobodno donositi odluke o svojoj budućnosti. U tom slučaju će se odigrati već dobro dokumentiran ekonomski scenarij.

Evo primjer sa zapada o kojem mogu iz prve ruke jer sam živio u oba sustava. U Sjedinjenim Američkim Državama možete izdvajati dio plaće na odvojeni račun kojim sami upravljate, sami investirate ili ulažete putem posrednika. Sve dok taj novac ne isplatite ne plaćate porez na dohodak na taj novac i kako se zbog odgođenog plaćanja poreza početna suma ulaganja povećava, povećava se i prihod ulaganja. Također, kako u trenutku umirovljenja (koji sami birate kad) više nemate drugih prihoda, plaćate manji porez nego biste platili da niste ulagali u starost. Uz model štednje, SAD također ima međugeneracijsku solidarnost, ali u znatno nižem postotku mirovinske štednje od europskih država. Isti osigurava minimalna sredstva građanima koji nemaju ušteđeno. Izdvajanja su 12.4 posto (u pravilu podijeljeno ravnopravno između poslodavca i radnika). 2009. godine pomicanjem dobi za umirovljenje na 67 godina razriješen je nastali deficit sustava solidarnosti te on trenutačno malo više uprihođuje nego što isplaćuje građanima. Sustav trenutačno funkcionira jer SAD ima visoku imigraciju mladog stanovništva, visoki demografski prirast i izuzetno nisku nezaposlenost.

Raspad sustava ili kako bi to moglo izgledati?

Prvo ide smanjivanje uplate u fond zbog opadanja radnog stanovništva. To već sad vidimo jer Hrvatski zavod za statistiku objavljuje da dolazi do pada nezaposlenosti praćenog padom zaposlenosti. Građani nestaju s radara ili radom na crno ili odlaskom i radom u inozemstvu, oboje znači da ne uplaćuju u mirovinski fond.

Drugo, ili povećanje izdvajanja za međugeneracijsku solidarnost s 15 posto na 20-25 posto, što je nevjerojatno jer bi dokrajčilo trenutnu zaposlenost ili povećanje izdvajanja iz državnog proračuna koji je i sad u debelom deficitu i što bi značilo manje novca za druge stvari u proračunu. To bi se najviše, kao i uvijek, osjetilo na Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Efekt toga je povećani odlazak najkvalitetnijih mladih ljudi na fakultete u inozemstvo i posljedični ostanak.

Treće, kako bi scenariji navedeni pod “drugo” prouzročili daljnji odljev stanovništva, došlo bi do još izraženijih problema uplate u fond, ali uskoro i uplate u državni proračun zbog pada broja stanovništva i pada potrošnje. Ne zaboravimo da je za proračun RH potrošnja najvažnija kategorija zbog prihoda od naplate PDV-a.

Nakon toga kreće povlačenje novca iz “pasivnog dijela bilance”, tj. prodaja otoka, imovine, tvrtki, davanje koncesija. Liječenje ovisnosti o državnom proračunu je jednako teško kao i liječenje heroinske ovisnosti. Ovisnik će prodati i urnu pokojne majke za 2 kune samo kako bi došao do “šuta”, pa se tako ponaša i narod. Problem toga je to što je financiranje na taj način po ekonomskoj teoriji dopušteno samo ako je u cilju investicija, a ne financiranja tekuće potrošnje (što bi bio osnovni razlog). Zašto? Zato što će investicije osigurati povratak novca i povećanje zaliha u budućnosti, a u slučaju potrošnje se sve gubi. Svjedoci smo da se i ovo već događa i bez obzira što gospoda Orešković i Marić uvjeravaju da će to znatno utjecati na rejting, neće, a to i oni kao financijski stručnjaci znaju, jer se rejting uvelike temelji na očekivanju od buduće održivosti, a to prodaja imovine u cilju “peglanja bilance” i spašavanja proračuna nije.

Što je veći očaj države, jeftinije se prodaje državna imovina. Što ste građane doveli do većeg očaja, to više oni pristaju na sve što se može, a da se ne promijeni standard na koji su naviknuti. To možemo vidjeti na nedavnom primjeru Grčke. Iscrpljenjem imovine (tj. kad se sve proda u bescjenje) dolazi do posljednje faze sloma, a to je pad plaća u državnom sektoru, dodatno kašnjenje plaćanja državnog sektora, povećanje nelikvidnosti, dodatni pad kreditnog rejtinga i posljedično znatni rast kamata na javni dug. Sve navedeno će dovesti do znatnog pada prihoda državnog proračuna što će u potpunosti onemogućiti državu da funkcionira.

Što na kraju? Na kraju glad. Budućnost koja čeka RH u slučaju da se stvari ne promijene je uistinu crna. Na kraju neće biti mirovina iz međugeneracijske solidarnosti, a jedino je pitanje hoće li građani sami odabrati način kako će se rasplesti situacija ili će se raspad dogoditi nekontrolirano, a to uvijek znači najbolnije.

Mislim da je ugroženost države od strane međugeneracijske solidarnosti puno značajnija od ugroženosti od sloma zdravstvenog sustava i drugih rashodovnih stavki proračuna. Ono što je trenutno negativno za ekonomski oporavak je prihod od turizma jer znatno umanjuje potrebu za promjenom ekonomskog sustava i usporava raspad i otežava oporavak. Usporeni raspad je najgore što se može dogoditi, jer se građani naviknu na kontinuiranu krizu i postaju nerealni. Ako imate kontrolu medija, onda ćete forsirati sadržaje koji će govoriti da se cijeli svijet raspada i da smo “mi još super”. Također, pokušavat ćete govoriti o “zajedništvu”, o Domovini, o crkvenim svecima, o pronalasku kovčega Kralja Tomislava samo kako tema ne bi bila ekonomija.

Milton Friedman bi rekao da je najpouzdanija mjera ekonomskog uspjeha “glasovanje stopalima”, a to znači da migracija stanovništva vjerno pokazuje što to isto stanovništvo misli o kvaliteti života i izgledima za budućnost sebe i svoje djece.

Na kraju očekujem da ćete komentirati: čekaj, ali Hrvati su ipak domoljubi i neće dopustiti prodaju obiteljskog srebra. Vidjet ćemo. Trenutačno ne postoji niti jedna struja koja predlaže ikakvo rješenje koje će voditi prema raspletu. Lijepo je govoriti: naše more, naši otoci, ali je pitanje jeste li spremni smanjiti svoj standard kako biste zadržali državnu imovinu? Nisam uvjeren. Vrijeme će pokazati koliko je ova analiza u krivu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Mihovil Strujić je doktorat kao ortodont na Sveučilištu u Zagrebu stekao 2010. godine. Ima preko 12 godina iskustva u zdravstvenom sektoru, prvenstveno ortodonciji, ali i IT-u te managementu u zdravstvu.