Pogledajte isječke iz serije: "Smoje nije bio veliki Jugoslaven, nego kontra svake sile i nasilja nad ljudima"
Foto: Arhiva
Video: HRT (preuzeto uz dozvolu)
ŽELJKO ROGOŠIĆ, poznati splitski novinar, scenarist je i koredatelj dokumentarne serije Libar Miljenka Smoje o životu i radu velikog splitskog novinara i humorista, autora nadaleko poznatih Malog i velog Mista, kultnih televizijskih serija. S obzirom na brojne kontroverze i duboke podjele o Smoji, čini se da je HRT napravio veliki iskorak ovim serijalom.
"Slažem se. Ovo je za televiziju izuzetno značajan trenutak jer radi se o osobi koja je obilježila, ne samo Split i Dalmaciju nego, ja bih rekao, i povijest hrvatske komediografije, posebno televizijske, što praktički znači da Smoje može biti kontroverzna povijesna ličnost, nekim je svojim tekstovima i nastupima stvarao takav dojam krajem 80-ih i početkom 90-ih. Međutim, Smoje je bio nevjerojatno slavljen i popularan. Već tamo koncem 50-ih, 60-ih, a pogotovo nakon Našeg malog mista, nakon serijala koji je ostao najgledaniji i najuspješniji hrvatski humoristički serijal svih vremena. Nitko nikada nije dosegao toliku gledanost, slavu i popularnost. Bilo je, dakle, godina kada je Smoje bio obljubljen, kada se čekao svaki njegov tekst, kada se čekala Nedjeljna Dalmacija i "Priča o Šantu", kada se čekao "Dnevnik jednog penzionera", a bilo je i vrijeme kada je stvoreno jedno vrlo negativno ozračje."
Od silne obljubljenosti, Smoje je pred kraj života postao društveno neprihvatljiv. Mnogi su ga se odrekli, na pokopu su bili malobrojni prijatelji koji su uz njega ostali do posljednjeg trenutka.
"Došlo je vrijeme kada se stvorila klima kako je Smoje izrod, urotnik. Neki su tvrdili miloševićevac. Karakteriziran je najgrubljim mogućim epitetima. To je, jasno, doprinijelo da su se ljudi počeli distancirati od Smoje. Neki su to napravili do te mjere da ga više nisu priznavali ni kao prijatelja, ni kao nekoga tko im je blizak. I o tom vremenu najveće popularnosti i najvećeg proganjanja serijal govori na jedan potpuno otvoreni način. Jurica Pavičić rekao je na promociji u Splitu da će u četvrtoj epizodi biti bure. Neki će se prepoznati, neki će reagirati, a neki će se i zasramiti."
Sedamnaest godina od Smojine smrti došlo je, dakle, vrijeme da se konačno stvari sagledaju s povijesne distance i pruži jedan objektivan pristup njegovog života i rada?
"Treba li se prigovarati Smoji što je krajem 80-ih napisao određeni broj tekstova ne shvaćajući što se zapravo zbiva? Te tekstove su njegovi progonitelji prepoznali kao podršku jogurt revoluciji. Smoje, međutim, nije priznavao nikakvu revoluciju. Za njega je običan čovjek bio kriterij, mjera svega. Standard. Kada su se ljudi pojavili na ulicama Novog Sada, Kragujevca i Podgorice, zaista je napisao tekstove koji su kazali: "Aha, narod je progovorio. Narod se buni. Srušit će birokraciju, foteljaše." On je tako napisao jer je mislio da se to događa. Kada je shvatio što se zbiva, naravno da se distancirao. U jednom intervjuu je rekao: "Ako vam je to bitno, ubijte me. Priznajem, kriv sam. Ako će se tako riješiti problem koji se događao u Srbiji, onda me ubijte." Boro Dežulović u serijalu kaže da Smoje nije jedini koji to nije prepoznao. Aleksandar Tijanić, direktor RTS-a, kaže: "Pa što hoće, pa ni Račan nije prepoznao. Nije ni Tuđman. Na kraju je sa Slobom imao direktnu vezu." Svatko ima pravo okarakterizirati Smoju kako hoće, ali on je bio čovjek koji je u jednom trenutku reagirao na nagovještaj rata, mržnje i netolerancije. Njemu je tolerancija bila najvažnija. U njemu nije bilo mržnje prema nikome. Kada je shvatio što se zavaljalo, njemu je to bilo najgore. Govorio je: "Bolje rak, nego rat." Danas se zaista možemo pitati, koji je to Smojin krimen, što je on tako gadno učinio? Niti je širio mržnju, niti netoleranciju. Smoje je svim svojim tekstovima pokušavao primiriti situaciju. Mislim da je pogrešno iz sadašnje perspektive prozivati Smoju za nešto iz 80-ih. Intencija serije i jest Smojino djelo. Što je napravio kao novinar, humorist, satiričar, pisac i promatrajmo ga kroz to. Mi smo pokazali dvije slike Splita i Dalmacije kroz priču o Smoji. Jedna je ona u ljupkom, pitoresknom Splitu, kakvog poznajemo iz njegovih priča, a s druge strane, vidimo jedan okrutan Split, jednu okrutnu Dalmaciju, koja se nije samo prema Smoji tako ponašala. Ponašala se prije, ponašat će se i sada. Stvari se mogu razumjeti samo ako se tamo promotre.
Je li bilo otpora? Je li netko smatrao da bi serija o Smoji mogla biti problem?
"Ne, ni na koji način. Vremena su se promijenila. Smoje je osoba koja je svojim angažmanom, nasljeđem i javnim djelovanjem sasvim sigurno zaslužila seriju. Odnos prema Smoji naš je odnos prema našem kulturnom nasljeđu. Ako ga samo gledamo kroz političku vizuru u kojoj je proskribiran kao komunjara, onda nismo ništa napravili. Intencija serijala i jest da kroz povijesna razdoblja pogledamo priču o Smoji i ove dvije Dalmacije. Nije bilo otpora. Dapače. Ideja je dočekana sa odobravanjem. Kroz rad na serijalu pokazalo se da je govor o Smoji prvenstveno govor o nama samima i našim karakterima, dijelom govor o povijesti Hrvatske radiotelevizije. Tako smo seriju i koncipirali. Uz obilje arhivskog i fotomaterijala može se rekonstruirati veliko razdoblje. Skoro 90 godina."
Što bi bilo da je kojim slučajem Smoje živ i da ima Keruma gradonačelnika?
"Smoje se ni danas ne bi uklopio u sistem. Ne politički, nego društvenih vrijednosti. Sasvim sigurno bi žigosao današnju situaciju i pisao o njoj na isti način. S velikom kritičkom distancom, zajebancijom. Ne bi se mogao pomiriti s lošim stvarima, negativnostima i glupostima koje se reflektiraju kroz ono što bi on zvao - malog čovjeka. Kako bi vidio današnji Split možemo samo naslutiti. Vjerujem da bi se ponašao po principu da se satiričar treba rugati sa svim. I vlašću i bandirom, vjerom i nacijom. Sve je podložno humoru, a vlast naročito."
Što je sa Smojinim privatnim životom? Bije ga glas čovjeka koji je volio život.
"Obično se misli da je Smoje bio bonvivan. No, nije bio. Samo je vadio mast drugima pričama o iću i piću. Mogao je popiti, ali nije mogao puno pojesti. Zna se da je volio tripice, girice, jednostavna jela. Stvorio se dojam da je Smoje bio u svakom mistu, kako se grebe za nešto, ali to su naprosto periferne stvari. To je zapravo radio samo da bi drugima dizao paru."
O Smoji kažu da je bio veliki zavodnik.
"Iz serijala se da iščitati kako je volio žene i karte. Bio je istaknuti pokeraš, ali i plesač. Sve žene s kojima sam razgovarao kažu: "On je divno plesao." Živio je život kako je mislio da ga treba živjeti. Na jedan ležeran, mediteranski način. Nije bio junak, bježao je od rata. Užasavao se stradavanja. Njemu je bilo žao svih ljudi. On je na toj razini reagirao."
Je li Smoje Jugoslaven? Da ne kažemo urbani.
"Na tu sintagmu autorsko pravo ima samo jedan čovjek. Smoje nije doživljavao Jugoslaviju tako da se za njega može kazati da je bio veliki Jugoslaven. Bivšu državu doživljavao je kao raznolik prostor djelovanja, mogućnost za kontaktiranje drugih ljudi. On se dobro osjećao svugdje. Volio je poći gdje su dobri i zabavni ljudi. Feđa Klarić kaže: "Smoje je biža od dosadnih ljudi." To je za njega bio kriterij. Smoje je putovao vani. Volio je Italiju, Englesku, išao je u Rusiju. Ali svugdje je pronalazio kontakt s Dalmacijom. Ako ode u Italiju ili Beograd, on traži Dalmatince, s njima se druži i piše. Dakle, ne može se reći da je bio veliki Jugoslaven. I što to znači? Ono što mu prigovaraju? Da nije bio veliki Hrvat. Smoje je za sebe rekao da se ne smatra velikim Hrvatom. Nije se smatrao ni velikim Splićaninom, ni Hajdukovcem. Za Francuze, veliki je Balzac. Za Talijane Dante. A ja mogu samo biti mali. Smoje nije bježao od toga da je Hrvat, ali bi uvijek rekao da je Dalmatinac i Splićanin. Kojim bi redoslijedom trebali staviti njegova određenja? Možemo govoriti o različitim kriterijima, no Smoje sebe nije doživljavao kao ništa veliko. Nije smatrao za sebe ni da je veliki književnik. Čak nije bio ni član Hrvatskog društva književnika. Njegov kriterij bilo je nešto drugo."
Kako se vama čini ova podjela za i protiv Smoje. Da li zbog njegove same veličine i svega što je predstavljao, ali neko vrijeme činilo se da u Splitu o tome svi imaju svoje mišljenje i da Smoje predstavlja najveći kamen spoticanja u političkom i kulturološkom smislu. Hoće li serijal pomoći da se stekne jedna objektivnija slika? Da i oni koji su bili protiv Smoje ipak upoznaju jedan drugačiji kontekst, otkriju jednu drugu dimenziju. Što je vama bilo najveće iznenađenje?
"Ne mogu reći da je za mene bilo velikih iznenađenja. Bolje sam shvatio način Smojinog promišljanja. Čitav njegov mentalni sklop koji je nastao zahvaljujući ovoj sredini. Mentalni sklop koji je uvijek nastojao pronaći nešto dobro u ljudima, događaju, priči. Najslađa mi je rečenica Borisa Vuškovića koji je kaže da je kao mladi sociolog htio napisati tekst o Smoji kao filozofu. "Smoje je zapravo filozof. U Dalmaciji ih nemamo puno, jer život više živimo, nego što razmišljamo. Jedini istaknuti filozof među nama je bio Sveti Jeronim iz 4. stoljeća koji je rekao: "Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac jer iza svake se burne reakcije ispričavao Bogu." Smoje je shvatio to. Da živi ovaj naš mediteranski život na način da dođe u sukob s barem polovicom božjih zapovjedi i više od polovice smrtnih grijeha jer tako mi živimo. A ako to ne priznajemo, onda ne razumijemo sebe. U tom dijelu Smoje se zaista drugačije čita kada se iz te perspektive gleda."
Koliko je Smojino djelo aktualno?
"Smoje je na puno način i dalje aktualan. Poslao je poruke za sva vremena. Čovjek je za Smoju vrhunska vrijednost, ali kako ga on definira? Čovjek je jedina beštija koja piše. Zato šta može istrpit sve nedaće i turbulencije. Životinje mogu raditi svakojake vratolomije, ali jedino čovjek može pisati. Ako to staviš u taj kontekst, onda je objašnjenje koje Lepa Smoje daje, vrlo zanimljivo. "Je, čovjek je jedina beštija koja to sve može preživjeti, a ima ruke da piše, a ne da krade." Aktualan je Smoje jer možeš čitati dobre tekstove. Sve u životu prolazi, ali ostat će Smojino djelo koje će uvijek pogađati one koji idu na silu. Kontra svake sile, njemu se ne sviđa sila i nasilje nad ljudima. Vušković je na jednom mjestu reći: "Ne, pa nije on bio protiv Tuđmana. Njega je smetalo nasilje nad ljudima." Smoje će ostati kao genijalni hrvatski novinar i pisac čija će djela čitati generacije koje dolaze. To je Smojino nasljeđe. Kakav je reporter Smoje bio, a danas ta forma izumire u novinama. U tom smislu, Smojine reportaže su nešto nas može prisjećati kako se ta forma radila i koliko je bila popularna. Smoje će danas, u novim medijima, također naći svoj put. Možda netko snimi film. Pitali su me neki dan, koga vidim kao Smoju u filmu. Tko bi danas mogao glumiti Smoju? Nismo našli odgovor. Možda ćemo naći. Možda će se netko sjetiti, kako takav život zaslužuje, pun obrata i kontroverzi, to sigurno može biti izazov da Smoje bude junak jednog igranog filma. Vjerojatno će se jednog dana to i dogoditi."
Serija je podijeljena u četiri epizode.
"U svakoj epizodi dotičemo se jednog vremenskog razdoblja, onako kako bi se to možda moglo posložiti u jednoj klasičnoj biografiji. Ali ne držimo se vremenskog kriterija, nego ga miješamo sa sadržajem. Prva epizoda "Volin ludi grad" odnos je Smoje i Splita od 20-ih do konca 60-ih godina. Druga epizoda "Malo je veliko" govori o Malom mistu, vremenu i kontekstu, svemu što se tada zbivalo, suradnji između Smoje i Daniela Marušića, kako su se profilirali likovi. Sve su to bili stvarni likovi. Smoje je malo toga izmislio. Mogao je jer je oko sebe gledao život. U trećoj epizodi "Dalmatinska pisma" bavimo se vremenom nakon 71. do konca 80-ih, kada nastaju i druga Smojina djela, poput drame "Roko i Cicibela". Bavimo se stvarima koje su ostale manje poznate ili skrivene. Otkrit ćemo idealnu Hajdukovu jedanaestoricu svih vremena, susreti neke zaboravljene igrače. Saznat ćemo što se zbivalo s junacima Velog mista i tko su oni. Epizodu zaključujemo s nagovještajem onog što se događa koncem 80-ih. Smoje se, istina, nije dobro snašao. U četvrtoj epizodi "Od poniženja do posvećenja" vidjet ćemo kakav se obrat zbiva u glavama ljudi. Smoje je pokopan u samoći, živio je u izolaciji, umro je okružen nekolicinom prijatelja. Pokopali su ga u tajnosti na groblju u Žrnovnici i cijeli niz godina Smoje je bio zabranjivan i proskribiran. Ni nakon smrti nisu ga ostavili na miru. Stalno je bilo pitanje izdaje, Orjune, ovoga, onoga. Vjerujem da će ljudi danas s ove distance drugačije promatrati Smoju. Volio bih da ga promatraju kroz njegov cjelokupni život i rad te njegovo djelo, koje je ostavio, a da su vremena političkih hajki za nama. Volio bih vjerovati da je tako."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati