ZORAN MILANOVIĆ otišao je u Bosnu i Hercegovinu, ali obilazi isključivo krajeve u kojima njegov narod ima većinu. Nešto slično učinio je srpski predsjednik Aleksandar Vučić kada je u travnju ove godine posjetio Republiku Srpsku, samo što je on mjesec i pol ranije boravio u Sarajevu, gdje je članovima državnog predsjedništva uručio deset tisuća doza cjepiva protiv covida-19.

Od Vučićeva izleta u BiH bilo je barem neke konkretne koristi, dok je Milanović, kako prenose mediji, na početku aktualne bosanskohercegovačke turneje jasno rekao da neće službeno posjetiti Sarajevo dok se "neke stvari ne razriješe". Na novinarsku molbu da objasni rekao je da "član Predsjedništva BiH Željko Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda". Drugim riječima, nije donio ništa, osim još malo hrvatstva, čega u BiH ima sasvim dovoljno i bez njega. 

>> Milanović: Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda u BiH

Republika Srpska kao jedna od najvećih nepravdi

Vučiću u prilog ide i činjenica da Republika Srpska formalno postoji. Na top-listi poratnih nepravdi učinjenih u državama nastalim raspadom Jugoslavije nastanak Srpske ulazi među tri najveće. Riječ je, dobrim dijelom, o prostoru na kojem su srpski fašisti, pod vodstvom Radovana Karadžića, uz zaštitu i pokroviteljstvo Slobodana Miloševića, godinama provodili brutalno etničko čišćenje. S druge strane, Herceg-Bosna, hrvatska paradržava u kojoj su hrvatski fašisti, pod vodstvom Mate Bobana, uz zaštitu i pokroviteljstvo Franje Tuđmana, godinama provodili brutalno etničko čišćenje, prestala je postojati uspostavom daytonske BiH, države podijeljene na dva entiteta - RS i Federaciju BiH i tri konstitutivna naroda.

Tuđman je na mirovnim pregovorima odustao od Herceg-Bosne, važnije mu je bilo da međunarodni faktori ne prave probleme oko uspostave hrvatske vlasti na čitavom teritoriju Republike Hrvatske. No, tuđmaniste nikad nije napustio žal za upokojenom tvorevinom. Milanović, kao dosljedni sljedbenik Tuđmanovih nacionalističkih fantazija, putuje samo po krajevima koji su bili u sastavu Herceg-Bosne: malo Mostar, gdje se neće pretjerano opterećivati HVO-ovom opsadom istočnog dijela grada, malo Tomislavgrad, Livno i Vitez, razgovarat će s lokalnim političkim čelnicima, potaknuti neke nerealne snove i potom se vratiti matici domovini, gdje ga čekaju redovne predsjedničke obaveze, poput obračuna s lijevim i liberalnim intelektualcima i političarima, ali i nevladinim udrugama i neovisnim medijima.

Država razapeta između tri nacionalizma i dva entiteta

BiH je zarobljena trima maksimalističkim nacionalizmima uguranima u dvoentitetsku podjelu. Srpskim nacionalistima ne odgovara bosanskohercegovački okvir, bez obzira na to što je minimalan, bošnjačkima ne odgovara entitetska podjela, dok hrvatski priželjkuju svoj entitet, ali bi im bilo sasvim u redu i kad bi predsjednik HDZ-a BiH, ili srodne stranke, na svakim izborima postajao hrvatski član Predsjedništva.

Taj san o Herceg-Bosni ili stvaranju što ekskluzivnijeg ustavnopravnog okvira razbuđen je pobjedama Željka Komšića na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog njih se hrvatski nacionalisti godinama samosažalijevaju, Hrvati, eto, više ne mogu izabrati ni svog Dragana Čovića - ili već nekog koga on želi - nego su osuđeni na Komšića. Komšić se predstavlja kao građanski političar, iako je njegova Demokratska fronta u koaliciji sa SDA-om, glavnom bošnjačkom nacionalističkom partijom.

Političkoj sceni, punoj niskih strasti i loše glumljenih uloga, najmanje trebaju preprodavači loše upakiranog nacionalizma poput Milanovića. U tom pogledu, on je brat blizanac Komšića ili slici o Komšiću stvorenoj u hrvatskoj javnosti: tip koji lijevu i liberalnu scenu koristi da bi stekao političku moć, a potom provodio nacionalističku politiku. Komšić u BiH bošnjačku, Milanović u Hrvatskoj, naravno, hrvatsku. S tim da je Milanovićev nacionalizam očitiji.

Prije sedam godina pozivao da se BiH prihvati kakva jest

Početkom 2014. godine, kad su BiH potresali vatreni protesti protiv vlasti, Milanović je kao hrvatski premijer posjetio Mostar pa objasnio da nije išao u Sarajevo jer je "Mostar jedina miješana sredina u kojoj su se dogodili neredi". S aspekta ovog što danas govori bitno je naglasiti da je 2014. godine kazao i ovo: "Ne želim govoriti o unutarnjim stvarima BiH, tko je prosvjedovao, zašto, došao sam podići strasti za jednu drugu temu, a to je europska putanja BiH... Prihvatimo BiH onakvu kakva jest. Nije savršena, nema najbolji Ustav, ali u EU ima barem jedna država u kojoj se zna da predsjednik mora biti jedne vjere, dopredsjednik druge vjere ili nacije."

Milanović je 2014. godine posjetio i u nemirima oštećene prostorije HDZ-a BiH, čiji mu se predsjednik Dragan Čović požalio da je tijekom protesta spaljeno i raspelo. Poznata redateljica Jasmile Žbanić tada je napisala: "Milanović je došao u Mostar, a ne u Tuzlu! Domaćin mu je bio predsjednik HDZ-a...!? Kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za svoje saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja bila rasturena. Milanoviću, marš kući!"

Milanović zna kakvi izborni rezultati trebaju biti

Nešto više od sedam godina kasnije Milanoviću kao šefu države više nije dovoljno da je predsjednik BiH jedne vjere, a predsjednik druge vjere ili nacije, nego ima precizno utvrđene zahtjeve kakav mora biti predsjednik ili dopredsjednik hrvatske nacije da bi on službeno posjetio Sarajevo. Ne postoji analogija s drugim hrvatskim diplomatskim iskustvom niti bi se hrvatsko državno vodstvo usudilo ijednoj državi tako bilo što uvjetovati, a teško i da bi, bez zaglušujuće političko-medijske dreke, podnijelo da šef neke druge države obilazi samo one krajeve u Hrvatskoj gdje je njegov narod većinski.

Digla bi se kuka i motika, Plenković i Milanović, HRT i Večernji, danima bismo slušali o separatizmu, maksimalističkim pretenzijama i tome slično. Kada Milanović ide u posjet Herceg-Bosni, šuti se o velikohrvatskim pretenzijama i opsesijama njegova političkog uzora Franje Tuđmana Bosnom i Hercegovinom. Uostalom i sam je Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a, posvjedočio kako između njega i tobože ljutog protivnika Milanovića, nema razlike u odnosu prema BiH. Naravno, kad su dječica istog političkog oca.

Plenković: Ako se u nečemu predsjednik i ja slažemo, to je status Hrvata u BiH

Konačno, sama funkcija člana Predsjedništva ceremonijalne je naravi. Tamo gdje se odlučuje, na nižim razinama, Hrvati desetljećima biraju i, poput Bošnjaka i Srba, redovito loše. Zbog toga se i raseljavaju - naročito otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju - jer ih ogroman broj ima hrvatsko državljanstvo.

Milanovića taj egzodus ne brine, niti ga, valjda, treba brinuti, niti je njegov posao, kao što njegov posao nije odlučivati tko će voditi bilo koju državu, ali ništa ga ne košta prosuti malo vrelog hrvatstva i potom sjesti u skupi, klimatizirani službeni automobil pa s pripadajućom pratnjom odjuriti prema Agramu i nekom poluzatvorenom klubu, daleko od tih gudura gdje kasno sviće, a rano se smrkava.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala