FAKAT je neobičan čovjek gospodin predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. Točnije običan čovjek neobičnog političkog izraza. Njegov politički background u svim izazovnim fazama života, a dobro je poznata činjenica da mladost uglavnom karakteriziraju ideje ljevice, kozmičke pravde, jednakosti, bratstva, pa ako hoćete i ravnomjerne raspodjele bogatstva, dok poznije godine vode ka konzervativizmu i desnici, nesumnjivo je agenda ljevice ili barem lijevog centra.

Međutim, nekako se stječe dojam da je u svojim razmišljanjima, posebice izjavama za javnost, tijekom obnašanja funkcije hrvatskog predsjednika, gospodin Milanović više promovirao kakofoniju lijevo-desnih, gore-dolje, što bi se reklo zbrda-zdola zamisli i namjera koje se mogu definirati jednom snažnom, a danas pomalo otrcanom frazom. Naravno, mislim na populizam.

Zanimljivi stavovi

Treba se prisjetiti njegovih stavova o, na primjer, mađarskom autokratu Viktoru Orbanu, koji je sve samo ne čovjek širokih, modernih svjetonazora i stremljenja, koliko god u formalnom smislu bio demokratski izabran za premijera Mađarske, po „tisućiti put“.

Inače, kada je riječ o demokraciji, uvijek se valja vratiti temeljnoj podjeli na formalnu i efektivnu demokraciju, koja govori o tome da formalni preduvjeti za demokraciju (jednako pravo glasa, pasivno i aktivno biračko pravo, jedan građanin - jedan glas, jednaka dostupnost medijima i druge jednakosti), automatski ne znače stvarnu demokraciju.

Za stvarnu demokraciju potreban je prije svega integritet elita, ali i postojanje „Self Determination Values“ ili, grubo prevedeno, svijesti građana o njihovim potrebama i sukladno tome stremljenjima. Ipak, ostavimo to Skandinavcima, Nijemcima ili Nizozemcima koji žive spomenuti sustav. Regija je za sada još uvijek svjetlosnim godinama daleko od efektivne demokracije.

Sjetimo se kontemplacija gospodina Milanovića o ratu u Ukrajini i velikoj sili „s kojom se nije šaliti“, a na koju se namjerila ova nesretna država.

Predsjednik je, za razliku od raznoraznih vojno-političkih analitičara, stručnjaka za sve vrste ratova koji su više od godinu dana zamlaćivali javnost kako „Rusija samo što nije pala“, dobro razumio prijetnju jednaku snazi 5889 nuklearnih bojevih glava, odnosno 1550 njih u operativnom smislu (prema podacima neovisnog Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira o nuklearnim potencijalima Ruske Federacije), ali ta činjenica ni u kom slučaju ne opravdava jednu vrstu defetizma, odnosno potrebe da se „ne miješaš u ono što te se direktno ne tiče, a skuhali su neki drugi (Anglosaksonci), zbog svojih egoističkih ciljeva i interesa“.

Taj stav naprosto ne stoji, jer je agresija na neovisnu državu, punopravnu članicu OUN-a kršenje međunarodnog prava i ujedno direktan udar na svjetski poredak, teškom mukom izgrađen nakon apokalipse Drugog svjetskog rata.

Dakle, htjela-ne htjela, svaka se civilizirana europska država morala i mora na neki način uključiti u cijelu priču, jer se u suprotnom lako može naći u situaciji u kojoj se našla Ukrajina, pa makar je čuvao i članak 5 Ugovora s NATO savezom. A više sam nego suglasan s gospodinom predsjednikom da u anglosaksonskoj politici ima egoizma. Svakako ga ima. Čak i previše.

Problemi s Bosnom

Pišući o nefunkcionalnosti države Bosne i Hercegovine te entitetskoj neusklađenosti i esencijalnoj mržnji između tri konstitutivna naroda, koja ne jenjava ni nakon više do dva desetljeća od završetka rata, u jednom od prethodnih komentara postavio sam sebi i javnosti jedno veoma provokativno pitanje: Kako je moguće da hrvatski predsjednik, koji barem nominalno (a nije samo nominalno, nego i formalno) dolazi s pozicija lijevog centra ili čiste ljevice, daje prednost nacionalnom nad građanskim (a on to radi rutinski barem što se tiče BiH)?

Zar to nije, u najmanju ruku neobično? Naravno da jest. Građanski koncepti ustroja države i društva spram nacionalnih su uvijek, barem koliko je meni poznato, u političkoj tradiciji pripadali ljevici. Više nego desnici i to po definiciji iz udžbenika, ali i ustaljenoj praksi.

I onda nakon svega, onako lakonski, izjava koju je teško razumjeti. Gospodin Milanović kaže kako „Amerikanci i Englezići žele uništiti Dodika i dovesti prave četnike na vlast. Njegova je stranka, veli „postigla uvjerljivu pobjedu. On je pobijedio za 30 tisuća glasova. Zato prste dalje od njega! Radi reda u Palestini i Ukrajini ako si u stanju".

Zamislite, Amerikanci i Englezi hoće u Republici Srpskoj prave četnike na vlasti. A Dodik to nije. On ne nosi šubaru i kokardu Karađorđevića ili onu s mrtvačkom lubanjom, uredno se brije, nosi čovjek lijepa odijela, uštirkane, bijele košulje, a zna složiti s bojom odijela i boju kravate. Noževi mu nisu zataknuti za remen, a ni redenici prekriženi preko grudi. Znači, čovjek nije pravi četnik. Vješto se pretvara, ali ipak nije.

A što ćemo s ideologijom

Koliko je meni poznato, četnika odavno nema u regiji. Barem nekih sedamdeset godina. Nema ni ustaša. Ni domobrana. Ali ni partizana ako zanemarimo sportska društva iz Beograda pod tim imenom. Nema ni ljotićevaca. Ni nedićevaca. Nema Handžar divizije. Talijanskih crnokošuljaša. Nema SS kaznenih ekspedicija, a Gestapo je odavno pokupio svoje prnje i otišao u ropotarnicu povijesti.

Međutim, ostale su ideologije. Na problem je najbolje odgovoriti pitanjem. Što je bila ideologija četničkog pokreta u periodu od 1941. do 1945. godine te tko tu istu ideologiju danas promovira u regiji, posebice u BiH? 

Dakle, ideologija kvislinškog, četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, na koga valjda misli gospodin predsjednik Milanović kada govori o pravim četnicima, velikosrpska je ideologija stvaranja cjelovite srpske države, etnički čiste, u granicama Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srijema, Banata, Bačke, dijelova Bugarske, te sjeverne Albanije sa Skadrom, oslobađanja neoslobođenih slovenskih teritorija pod Talijanima i Nijemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška), čišćenja Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa, raseljavanja Crnogoraca po cijeloj regiji (valjda da im se zatre svaka ideja da su nekada imali tisućljetnu državu, četiri dinastije i kraljeve koji su proslavili slavenski jug) te obavezno osiguranje izlaska na more na taj način sklepane države.

U svim krajevima koje su četnici vidjeli kao dio velike srpske zemlje treba, dakle, očistiti narodne manjine i nenacionalne elemente.

Stavovi gospodina Dodika

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ne skriva svoje simpatije prema četničkom Ravnogorskom pokretu čiju sam ideologije prethodno sublimirao u nekoliko rečenica. Iz toga proistječu i njegovi revizionistički stavovi o ulozi tog kvislinškog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata.

Gospodin Dodik zaista nije sudjelovao u posljednjem krvoproliću na Balkanu, ali bez imalo ustručavanja otvoreno osporava genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici. Njegovi savjetnici poput velikosrpskog ideologa Nenada Kecmanovića monstruozno govore o par tisuća žrtava u Srebrenici, koje bi Bošnjaci trebali oprostiti ako imaju trunke svijesti o povijesti bošnjačko-srpskih odnosa, u kojima su Srbi postradali mnogo više od Bošnjaka nego obratno.

U konačnici, Dodik bez prevelikog ustezanja javno promovira ono što su nekadašnji „pravi“ četnici zagovarali, uspostavu velike srpske države na Balkanu uz tvrdnju kako je to legitimno pravo srpskog naroda koji jedini u regiji nije riješio svoje nacionalno pitanje. U sustavu te velike srpske države, odnosno Velike Srbije Dodik vidi Republiku Srbiju, Kosovo, Crnu Goru i Republiku Srpsku.

O čemu pričaju Milanović i Dodik

Postavlja se pitanje na koji bi način gospodin Dodik realizirao proklamirane ciljeve. Možda novim ratom u Bosni, jer je jedino BiH neovisna, suverena država sa stanovišta međunarodnog prava, dok Republika Srpska nije subjekt međunarodnog prava. Ili možda napadom srpskih dobrovoljačkih skupina na Crnu Goru uz podršku građana Crne Gore koji se deklariraju kao Srbi.

„Nažalost“, reakcija ministarstva vanjskih poslova Crne Gore nije išla u susret očekivanja gospodina Dodika. Prema crnogorskom ministarstvu, ovakve neodgovorne izjave regijskih dužnosnika ne doprinose dobrosusjedskim odnosima i regijskoj suradnji. O Kosovu i mogućnosti mirne integracije Albanaca u veliku srpsku državu besmisleno je trošiti riječi.

Prema tome, bez sveopćeg novog rata na Balkanu, odnosno, kako su ono nekada davno definirali Dodikovi miljenici iz Ravnogorskog četničkog pokreta, bez ponovnog sveobuhvatnog „čišćenja narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“, po uzoru na Srebrenicu, ništa od nove-stare Velike Srbije.

Ako je sve ovo poznato i predsjedniku Hrvatske, gospodinu Milanoviću, a nemam ni najmanje sumnju da jest, zaista je zanimljivo o čemu ova dvojica neobičnih socijaldemokrata razgovaraju kada se vide. Možda o tome kako se od socijaldemokrata tijekom političke karijere postaje konzervativac odnosno od (po)četnika pravi četnik.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala